Tekst: Ines Trkulja

Ove godine svet slavi pedesetu godišnjicu prvog albuma Beatlesa, Love Me Do. To je ujedno i jubilej okupljanja legendarnog benda u svom najpoznatijem sastavu, a čim se bliži neka godišnjica, počinju da se pojavljuju knjige čiji autori žele nešto da rasvetle iz novog ugla i s drugima podele nepoznate detalje iz nečijeg života. Već u februaru 2012. godine izašla je elektronska knjiga Debre Sharon Davis Back Stage Pass VIP, kojoj je namera bila da prikaže „ljudsku stranu celebrityja“. Pa je tako Johna Lennona, kojega nikada nije intervjuisala, proglasila bulimičarom, osobom opsednutom hranom i večito gladnom, jer je od njegovog prijatelja čula da je mešao pirinčane pahuljice sa sladoledom i stalno povraćao. Na to se oglasila Lennonova udovica Yoko Ono, odlučno odbijajući takve navode (on je jeo samo vegetarijansku i makrobiotičku hranu i povremeno kockicu čokolade). Yoko je pak za objavljivanje ustupila dvestotinak njegovih pisama, koje će službeni biograf Beatlesa do oktobra pretvoriti u knjigu.

Lennon iza sebe nije ostavio nikakve memoarske zapise. Ubijen je sa četrdeset i nije stigao da doživi godine u kojima ljudi vole da svode završni račun. Uz to, njegov stav bio je da takve književne izlete treba prepustiti ličnim vozačima i bivšima: suprugama, ljubavnicama i posluzi, jer im je to jedina prilika da napišu knjigu. No, na stranu vozači i sluge, bivše supruge i ljubavnice kudikamo su zanimljivije kao autorke tell-all knjiga, pogotovo kad su pratilje muzičara. Neke su pritom prolile dosta žuči (uglavnom prevarene zakonite partnerke), neke su štošta izmaštale, a dosta je i onih sa stavom „bila mi je čast da spavam s tobom jer to mogu fino da unovčim“.PageBreak
Žene koje imaju i neku karijeru osim one „nečije bivše“ obično su u knjigama znatno benevolentnije i objektivnije prema svojim partnerima. Tačan broj vanbračne dece Bob Marleyja još nije utvrđen (spekulacije se kreću između sedam i devet), što bi bio sasvim dovoljan razlog da se pevačici Riti Marley opravda prekomerno korišćenje teškog naoružanja pri gađanju lika i dela pokojnog muža.

U knjizi No Woman no Cry: Moj život s Bobom Marleyjem nema ničega od toga. Rita povremeno spomene neku od njegovih ljubavnica, ali tek toliko da se priča lakše prati („Možda zato što ih je bilo toliko, Bobove žene postupno su mi postajale sve manja pretnja, iako su neke s njim imale i decu.

Dečaci rođeni dok sam ja bila u Delaveru nisu jedina deca koja su se rodila mimo našega braka, a na kraju sam ja o mnogima od njih preuzela brigu.“)PageBreak
Jerry Hall nema toliko visok prag tolerancije kao gđa Marley. Mick Jagger dobio je otpusnu listu čim je potvrđeno njegovo autorstvo nad detetom koje nije zajedničko. Uprkos medijskom poniženju kojem je bila izložena zbog muževljevog neverstva, Jerry je pre nekoliko godina vratila akontaciju od 500.000 funti za knjigu u kojoj je trebalo da otkrije sve pikanterije koje su se dogodile tokom njihove dvadeset tri godine duge veze. Izdavač je zaključio da knjiga nije dovoljno „intrigantna“. Godinu dana posle, 2010, Jerry je odbačenu knjigu objavila pod naslovom My Life in Pictures, dodavši joj mnogo fotografija iz svojih supermodelskih vremena. Za Jaggera je rekla da je „opasan seksualni predator koji je zavisnost od heroina zamenio zavisnošću od seksa“. Slikar Lucian Freud dao je Jerry zanimljiv savet kad mu se jednom požalila na Micka: „Nemoj nikada ostaviti svog muža – mnogo radi, plaća račune i ostavlja te na miru. On je savršen muž.“ Kada je savršeni muž blagoslovio detetom brazilsku manekenku, ispunio je sve uslove da postane savršeni bivši suprug. Poseban su žanr prevarene supruge sa sindromom „otpočetka sam bila s tobom“.

Njihov emotivni i materijalni ulog najčešće je obrnuto proporcionalan onome što na kraju dobiju. Lako je prema njima razviti i simpatiju i empatiju i duboko razumevanje za krajnje frustrirajuću poziciju u kojoj su se našle, ali na kraju krajeva, njihovi partneri postali su slavni zbog talenta, ne zbog žene s kojom su bili u braku. Bivša žena Davida Bowieja, Angela, napisala je dve autobiografije u razmaku od dvanaest godina. U prvoj, Free Spirit, nastojala je da dokaže veličinu svog uticaja na Bowieja kao fenomen, a u drugoj, Backstage Passes, nije uspela da prikrije razočaranje činjenicom da na taj fenomen više ne utiče. Ništa, ali baš ništa zanimljivo ne može se saznati iz njenih knjiga, osim (ako to nekoga uopšte zanima) ko je sve s bračnim parom Bowie hteo da spava.

Cynthia, prva supruga Johna Lennona, napisala je 2005. godine knjigu John jer joj je smetalo što je niko nikad ne pominje iako je deset godina bila s njim u braku. I to onih prvih godina, kad su Beatlesi postajali popularni, a Lennon, prema njenom mišljenju, na vrhuncu kreativnosti. Njihov sin Julian napisao je predgovor kako „tata nije voleo ni mamu ni mene, a zalagao se za ljubav i mir u svetu, i nije nam ništa ostavio“. Cynthia u celoj knjizi pokušava da dokaže da nije „dosadna, tupava devojka s maramom“ kojom se Lennon oženio samo zato što je bila trudna. Sasvim je razumljivo što se Cynthia oseća loše: tek što je počela da uživa u statusu supruge bogatog i slavnog, a njena zlatna kočija pretvorila se u bundevu. Ipak, za to je najmanje kriva Yoko Ono. PageBreak
Slično se dogodilo i Deborahi Curtis, udovici Iana Curtisa, kultnog pevača benda Joy Division. Kako je rasla njegova popularnost, tako je opadalo njegovo interesovanje za suprugu. Belgijska ljubavnica Annik „imala je seksi naglasak, posao u belgijskom konzulatu i dovoljno para da bend prati po Evropi“. I sasvim je sigurno bila reprezentativnija pratilja od skromne provincijalke iscrpljene brigom o detetu, konobarisanjem, muževljevom epilepsijom i neimaštinom.

Petnaest godina nakon Ianovog samoubistva Deborah je objavila knjigu Dodir iz daljine (1995). Čini se da je, kao i Cynthia, imala potrebu da svima koji su obožavali njenog partnera kaže da njihov idol baš i nema pozlatu na krilima. I jedna i druga tvrde da su im muževi bili ljubomorni, okrutni i da su ih omalovažavali.

Ali Deborah ima razloga za ogorčenost. Ona nije svrgnuta s trona kada se valjalo u slasti i masti i ne nariče nad bogatstvom koje je trebalo barem da je plakne kad već nije stigla u njemu da se okupa. Imala je svega 23 godine kada je muža našla obešenog na konopcu za sušenje rublja.PageBreak
Nakon što je Pamela Des Barres objavila 1987. godine knjigu Ja sam s bendom, došlo je do cunamija nečega što bi se moglo nazvati groupie lit. Sve poznatije groupie devojke iz šezdesetih i sedamdesetih osetile su se pozvanima da sa svekolikom javnošću podele listu slavnih koji su ih pustili u svoj krevet. Duboko sam uverena da većina tih žena nije napisala knjigu samo zarade radi. One još uvek veruju da se sveti gral nalazi u pantalonama rok zvezde. Miss Pamela, kako su je nekad zvali, prva je došla na ideju da stvori kapital od mladalačke promiskuitetnosti.

Njena knjiga puna je ušmrkavanja koke, divljeg seksa, bančenja, divljenja nečijoj seksualnoj izdržljivosti. Ona sama dirljivo je ponosna na svoju popularnost u praktikovanju oralnog seksa na celim bendovima i opisuje kako se „zatekla u mnogim ostavama i na zadnjim sedištima automobila s glavom zabijenom u mnoge satenske pantalone“. Sve što uključuje valjanje s Jimom Morrisonom, Mickom Jaggerom, Jimmyjem Pageom ili Donom Johnsonom proglašava rokenrol nebom, vrhuncem uspeha.PageBreak
Najčešće se radi o devojkama iz disfunkcionalnih porodica. Majke su im bile ili zavisnice od spida ili teške konzervativke, očevi pijanci ili transseksualci, a one su se trudile da pokažu da su u nečemu dobre, da su nekome potrebne. Bivša groupie Bebe Buell (najpoznatija po tome što je majka Liv Tyler) odbija taj naziv i tvrdi da je bila muza mnogim muzičarima. Njena knjiga Rebel Heart (2001) tužna je deluzija žene koja duboko veruje da su se svi s njom tumbali po krevetu samo zato što su mislili da je talentovana i inspirativna. Penny Lane, glavni lik u filmu Camerona Crowea Korak do slave, inspirisan je njenim životom („Mi nismo groupies. Pokaži malo poštovanja. Groupies spavaju s rok zvezdama zato što su ovi slavni. Mi smo ovde zbog muzike, mi smo band aid. Mi smo nadahnule njihovu muziku.“)

Keith Richards u autobiografskoj knjizi Život o njima govori s mnogo nežnosti, nazivajući ih dobrim curama, finim mladim damama koje su volele da se brinu za frajere. Povremeno bi s njima i spavali, ali to uopšte nije bilo primarno, one su zapravo bile njihove negovateljice, prijateljice, više poput aktivistkinja Crvenog krsta. Prale bi im odeću, kupale ih, pazile da se propisno hrane, nabavljale im drogu. Većina njih nije bila ni posebno privlačna, a Keithu se najviše dopadalo što u svemu tome nije bilo ni trunke posesivnosti i ljubomore. Ipak, daleko od toga da ih je iko smatrao muzama.PageBreak
Posebno su zanimljive autobiografske knjige koje svojim sadržajem prevazilaze i neke SF romane. Jima Morrisona, legendarnog pevača i frontmena Doorsa, pronašla je 1971. godine mrtvog u jednoj pariskoj kadi dugogodišnja partnerka Pamela Courson. Spekulacije o uzroku smrti kretale su se od predoziranja heroinom, infarkta i ubistva, pa sve do onih na rubu zdravog razuma, na primer da je odglumio smrt kako bi negde u miru mogao da se bavi pisanjem. Pamela je umrla svega nekoliko godina posle njega, i to pod prilično jasnim okolnostima, od prevelike doze heroina. Više od dvadeset godina kasnije, 1992, Patricia Kennealy Morrison, američka spisateljica i novinarka, objavila je knjigu Strange Days – My Life With and Without Jim Morrison.

Dotična tvrdi da se 1970. u hokuspokus-keltsko-veštičjem obredu venčala s Morrisonom. Svedoka, začudo, nema, kao što nema ni ko da potvrdi da je ostala trudna s Morrisonom i pobacila, te da joj je on obećao da će ostaviti Pamelu. Njihov navodni brak nikad nije priznat jer nije pravno valjan, no Kennealyjevu to nije sprečilo da svome doda slavno prezime i proglasi se službenom čuvarkom uspomena na nestašnog Jima. Posthumno lešinarenje nije stalo samo na legalnoj družbenici. Linda Ashcroft objavila je 1997. knjigu Wild Child: Life with Jim Morrison u kojoj je detaljno opisala svoju četiri godine dugu vezu s tim nesretnikom koji verovatno za života nije ni sanjao s kim će sve posle smrti biti u vezi. Ne moram ni da naglasim da se nje baš niko ne seća, a svi koje autorka spominje u knjizi odavno su mrtvi ili nisu ni postojali. Linda čak tvrdi da su joj provalili u stan i ukrali sve dokaze njene povezanosti s Morrisonom: njegova pisma, verenički prsten (naravno, zaprosio ju je) i dnevnike. Pravi je trenutak da raznorazne sredovečne psihotične gospođe počnu masovno da se proglašavaju njegovim ćerkama – Jim Morrison: My Dad I Never Met.

Šveđanka Gunilla von Post provela je 1955. godine nedelju dana u intimnoj vezi s J. F. Kennedyjem. O tom vanrednom događaju iz kojeg bi se jedva dao sklepati novinski članak ona je 1997. godine uspela da napiše knjigu Love, Jack. Onda je malo pričekala, a zatim je na aukciji prodala jedanaest njegovih pisama i tri telegrama za 75.000 funti. Tačno toliko dobila je Cynthia Lennon u brakorazvodnoj parnici. Pouka glasi, ako ne gradite vlastitu karijeru, nemojte biti ni skela njegovoj.