Na kraju jedne od najlepših revija, koju je priredio povodom desetogodišnjice svog rada u kući Lanvin, umesto uobičajenog naklona raširile su se zavese na kraju piste. Alber je stajao iza njih s mikrofonom u ruci, okružen bendom. „Ovo je pesma za sve one ljude iz mode koje obožavam i koji su mi pomogli da ostvarim san“, rekao je. I zatim je zapevao. Que sera, sera... Priznaćete da ne postoji mnogo toga što još nismo videli u modi i da ona već polako prestaje da nas iznenađuje.

Ali ovaj iskreni momenat dirnuo je sve i ono što je sledilo bilo je sasvim normalno – ovacije. Ljudi su frenetično aplaudirali ovom čovečuljku, geniju s leptirmašnom, koji je zbog svog talenta i neposrednosti omiljeniji od mnogih drugih. Tokom protekle decenije on je uspeo da promeni imidž gotovo zaboravljene modne kuće i da joj preokrene sudbinu. To nije uradio uobičajenim marketinško-merčandajzing trikovima, već insistiranjem na umeću, tehnici i talentu. I to je ono što mu je donelo gomilu sledbenika i obožavalaca. U modnoj industriji i van nje.

„Napravio sam peplum kako biste mogle da jedete u njemu. Možete da pojedete desert, možete da uzmete još jedan sendvič“, izjavio je Alber. I time pokazao svoju veliku ljubav prema ženama. I to da ne razmišlja kao većina. On je jedan od retkih koji kreira za žene svih veličina i svih godina. Rođen je u Kazablanki, školovao se u Tel Avivu, kalio u Njujorku, a pre desetak godina za sebe je predviđao da su veći izgledi da će prodavati sendviče nego haljine. Drago nam je što je pogrešio. Iako ste na proslavi desetogodišnjice njegovog rada za Lanvin mogli na svojim stolicama da nađete čokoladu. „Uvek sam mislio da je potrebno dati ljudima nešto da prezalogaje dok čekaju 45 minuta da počne revija. Možda čak i sendvič.“

Nakon selidbe u Izrael, majka slikarka i otac frizer nisu imali mnogo novca, pa se Albert snalazio za materijal za slikanje. A bio je opsednut i svakoga dana iznova bi crtao svoju učiteljicu. Na kraju godine poklonio joj je sve te radove, skupljene u jednu knjigu. Posle škole priključio se izraelskoj vojsci i zatim odlučuje da upiše dizajn. Po završetku školovanja, 1987. seli se u Njujork sa 800 dolara koje mu je dala majka i počinje da radi u salonu, u kojem kreira haljine za majke nevesta. „U jednom trenutku sam pomislio: zbog ovoga sam napustio svoju zemlju i porodicu?!“PageBreak

Ali nedugo potom upoznaje Geoffreyja Beenea i počinje da radi za njega. Kod njega je naučio da ne prati trendove i usavršio se u drapiranju, da bi 1996. bio postavljen za kreativnog direktora modne kuće Guy Laroche. I pored njegovog modernog pristupa nisu gubili klijentelu, jer je uvek imao na umu za koga radi: „Nikada nisam smetnuo s uma da klijentkinje Guy Larochea imaju i po 75 godina i da vole pink, bukle i zlatnu dugmad.“ Godine 1998. dobija ponudu da pređe u Yves Sain Laurent kako bi kreirao ready-to-wear kolekciju. Odmah prihvata ponudu jer „to nije poslovni potez, već ostvarenje snova“. Iako je imao uspeha i kod publike i kod kritike i uspeo da oživi liniju koja je bila na ivici gašenja, Tom Ford mu 2000. daje otkaz nakon što je Gucci grupa kupila YSL, kako bi on sam preuzeo dizajniranje svih linija. „Bilo je teško. Pitao sam se da li ću ikada ponovo raditi u ovoj industiji. Bilo me je sramota da idem na modna dešavanja, da zovem ljude iz mode, mislio sam da mi neće uzvratiti poziv.“ I nestao je na 12 meseci kako bi putovao svetom. Razmišljao je i o tome da postane doktor. „Hipohondar sam, tako da mi je to bilo logično. Volim medicinske sestre, bolničku hranu, ali mi se deset godina školovanja učinilo predugim.“

Ovaj otkaz (sada već mitskih razmera), međutim, zaslužan je za sve ono što se kasnije dešavalo. Prihvata ponudu i radi prvu kolekciju za Lanvin, pokazujući da ima nešto novo, osvežavajuće i lepo da ponudi svetu. „Yves Saint Laurent je ženama dao moć, Chanel ih je oslobodila, a kada sam došao u Lanvin, razmišljao sam o tome kako ja mogu da doprinesem ženskom rodu. A onda sam jednog dana dobio SMS od prijateljice koja se taksijem vozila na sud, da se razvede od muža. U njemu je pisalo: ’Albere, nosim Lanvin haljinu i osećam se tako zaštićeno.’ To je bio najveći kompliment koji sam ikada dobio.“

To je bilo pre deset godina. Danas je pred nama masivna knjiga koja je nedavno izašla da proslavi rad Elbaza i njegovog tima u ovoj relativno maloj, ali veoma uticajnoj kući. „Nisam želeo da napravim veliku, veliku knjigu, već malu i debelu. Kao što sam ja.“ Knjiga počinje sa sto praznih strana, a zatim se ređaju crteži, prizori iza scene, zumirani detalji, fotografije sekretarica, modela, švalja... Ovo je knjiga o timu, i Elbaz se nalazi u njoj, ali nikada kao glavni glumac. „Ostani velik u svom poslu i mali u svom životu“ ponavljala mu je majka. „Naučila me je da budem skroman. Iako je to teško u ovoj napornoj industriji. Posle nekog vremena potpuno razumete dizajnere koji pričaju sami sa sobom ili rade čudne stvari. Morate pronaći način da se nosite s pritiskom.“ Takođe dodaje da zna gde da povuče granicu kada su u pitanju njegovi sopstveni mehanizmi odbrane i da se ne bi nikada okrenuo drogi jer, kada bi je probao, zavoleo bi je i postao zavisnik. „A pošto sam Jevrejin, verovatno bih bio i diler.“ I kako da ne volite ovog duhovitog, krhkog, dobrog čoveka? Srećno, Albere!

Na slici: Elbaz uz pratnju benda peva na završnici Lanvin revije J/Z 2012/13