Početkom godine britanski muzej Tate Modern otkupio je čuveni rad Dragoljuba Raše Todosijevića Was ist Kunst, Marinela Koželj iz 1978. godine. Ovaj dvanestominutni video, u kom autor nemom statičnom ženskom modelu najpre staloženo a zatim agresivno do iznemoglosti na nemačkom jeziku ponavlja pitanje – šta je umetnost, je pomerio granice u kulturi tadašnje Jugoslavije i ohrabrio mnoge da krenu radikalnim putem i stvaraju jednu novu, drugačiju kulturu na ovim prostorima.

I pre i posle ovog rada Raša Todosijević je insistirao na sopstvenoj umetničkoj samovolji kao odrazu otpora konzervativnom kulturnom okruženju u kojem je radio. Od toga ne odustaje ni danas.

Predložio je da intervju uradimo u njegovom stanu, nedaleko od Crkve Svetog Marka u Beogradu. Vrata mi je otvorila Marinela Koželj Keka, Rašina životna saputnica, muza i žena čije lice verovatno u ovom trenutku gleda neki posetilac Tatea. Za razliku od videa u kome stoički i bez reči trpi jedno te isto pitanje i fizičku torturu, Marinela u realnom životu ima osmeh koji razoružava i pravi izuzetan žele od šumskog voća. Ipak, ona nije bila prva junakinja ovog ciklusa.

Was ist Kunst ima nekoliko verzija. Kako je nastala prva?

Prvi Was ist Kunst nastao je 1976. godine u jednom malom mestu u Istri. Te godine je bečka galeristkinja Ursula Krinzinger pozvala nas nekoliko umetnika da dođemo u to selo, Brdo se zvalo, gde je ona zakupila napuštenu školu, jedno staro austrijsko zdanje, s namerom da mi tamo napravimo nekoliko video-radova. Onovremena video-tehnologija još je bila na rudimentarnom nivou, da bi samo koju godinu kasnije krenula da se razvija svetlosnom brzinom. Iskreno rečeno, bio sam razočaran izborom prostora. Veći deo stanovništva, italijanskog porekla, napustio je Brdo, ostali su samo stariji ljudi i nešto mentalno hendikepiranih i ja sam se doslovno zapitao šta je tu, u toj pustoši, umetnost. Prvo sam hteo da za svoj rad angažujem Ursulinu služavku, ali mi je Ursula rekla da je ta žena osetljiva i da ne bi mogla duže da stoji pred objektivom video-kamere. Onda je došla jedna Južnoamerikanka, takođe umetnica, Patricia Hennings. Postavio sam je da sedi ispred kamere i zatim sam počeo da urlam: „Was ist Kunst?“. Beše to naizgled skroman video-rad, ali ispostavilo se da će on kasnije biti značajan ne samo za mene. Uticao je na kultnu muzičko-umetničku slovenačku grupu Leibach, na grupu Irwin i da ne nabrajam dalje.

Za obe grupe karakteristično je to što se način na koji su se bavili pitanjem sloboda tumačio kao nešto više od flertovanja s nacizmom. Da li su sličnu etiketu pripisivali i vama, s obzirom na to da u svom radu često koristite nemački jezik i svastiku kao metaforu i sredstvo izražavanja?

Mnogi insistiraju na tome da moji radovi s nazivom Was ist Kunst imaju izraženu političku notu i političku pozadinu. Možda to tako izgleda na prvi pogled, upravo zato što se pitanje kontinuirano ponavlja na nemačkom i jer je prisutno nasilje nad ženom. Što se mene tiče, to je pre veliki gest umetnika u škripcu koji pokušava da nađe izlaz pitanjem šta je umetnost. Zapravo, i pored prividnog vatrometa, evropska kultura je u škripcu. Većina ljudi u tome vidi neki umetničko-politički gest, a ja smatram da je to pre svega umetnički manifest. Mnoge zapravo intrigira razlog postavljanja pitanja na nemačkom jeziku. A zamislite da sam ga postavio na engleskom ili francuskom jeziku, kako bi to izgledalo? Nemački jezik, takav kakav je, u tim performansima zvuči ultimativno, a baš taj efekat sam želeo da izazovem svojim radom. I ranije sam radio neke radove imajući u vidu kopču na kaišu pruske vojne uniforme, na kojoj je pisalo „Gott mit uns “ (Bog je s nama), tako da su se sve te stvari povezale i na kraju eto nemačkog, čija sugestivna retorika dozvoljava besu da dođe do izražaja. U verziji koju sam izveo u Beču pitanje sam ponavljao imitirajući jedan Hitlerov govor. Počeo sam lagano, demagoški zavodljivo, a završio histeričnim urlanjem, što je proizvelo izvanredan efekat.

Kakav je efekat rad izazvao kod beogradske publike kada ste ga prvi put predstavili u Studentskom kulturnom centru?

Nikakve. Kada je Ursula Krinzinger 1977. godine donela u Beograd te trake, u galeriju Studentskog kulturnog centra došlo je tek nekoliko ljudi. Za publiku u SFRJ to je bilo nešto novo, očigledno potpuno neshvatljivo i nečitko.

Za Zapad, ipak, vaši radovi nisu bili neshvatljivi. Kako objašnjavate činjenicu da prestižni svetski muzeji i galerije tek poslednje decenije ispoljavaju naročito interesovanje za vaša dela nastala sedamdesetih godina prošlog veka? 

Nema tu neke misterije, svi to znaju. Prvi razlog treba tražiti u društvenopolitičkim prilikama koje su onovremenu Jugoslaviju i njenu nesvrstanu politiku udaljile od Zapada sedamdesetih godina. Potom su došli građanski ratovi i izolacija. S druge strane, odgovor prestižnih kulturnih institucija na pitanje zašto se danas vraćamo na rane sedamdesete jeste njihova želja da popune muzejske praznine koje su postojale u prošlosti. Njihov je interes, a takav je i neki adet i red ili logika ozbiljnih institucija kulture, da se ide istorijskom hronologijom, jer oni tako formiraju svoje zbirke. Zato su mislili da je logičnije da od Raše Todosijevića prvo kupe neke radove iz ranog perioda. Bez lažne skromnosti, to je zaslužena sudbina rada Was ist Kunst, ali mislim da je takvo priznanje ipak malo zakasnilo. Isto mislim i za moje radove iz 1973. i 1974, koje je otkupio pariski Centar George Pompidou. Ljudi kažu bolje ikad nego nikad, ali ja baš nisam veliki poklonik te uistinu utešne poslovice. Veliki slobodni strelci su mi otkupljivali radove iz aktuelne produkcije.

Te sedamdesete su u SFRJ zapravo bile prekretnica za umetnost uopšte. Vi, Marina Abramović, Era Milivojević, Zoran Popović, Neša Paripović i Gergelj Urkom osnovali ste neformalnu umetničku grupu okupljenu oko SKC-a i uspeli da skandalizujete tadašnji establišment. Kojim ste se idejama vodili kada ste počeli?

Naš zajednički rad u stvari je veoma kratko trajao. Poznavali smo se još od sredine šezdesetih, još pre studija, iz ateljea u Šumatovačkoj ulici. Marinu sam, doduše, sreo tek na studijama, jer je ona bila godinu dana mlađa od mene. Vodili smo neprekidne razgovore o svemu i svačemu. Pola tih razgovora bile su mladalačke fantazije, ali se mnogo toga s vremenom akumuliralo. Jedva sam čekao da završimo Akademiju jer su moji profesori bili neobrazovani ljudi koji su umetnost gledali samo u slikovnicama, neki eventualno u Louvresu. Poslednjih godina na studijama nisam hteo ništa da radim. Oni su govorili da ih to ne čudi, jer su beogradska deca lenštine i da pravi talenti dolaze iz provincije. Mojim profesorima nisu trebali talenti, već poltroni, ulizice, fanovi, imitatori i taj trend otpora prema individualcima i individualizmu nastavlja se do današnjih dana. Neko vreme nakon studija boravio sam u Britaniji i onda mi je 1971. prijateljica rekla: „Daj, vrati se, otvara se SKC, a s druge strane, možda možemo nešto i za BITEF da radimo.“ Naivno verujući da će ovde jednog dana poteći med i mleko, ja sam se vratio u Beograd. Kao što znamo, ni od meda ni od mleka nije bilo ništa, ali to je druga i ozbiljnija tema. Jednog dana Marina je došla kod mene i rekla mi da poznaje Dunju Blažević, koja vodi galeriju SKC-a. Otišli smo tamo i prvo što smo uradili bilo je da preuredimo prostor. Arhitekta je, naime, vrlo „domišljato“ postavio drvenu lamperiju i od galerije praktično napravio kafanu, lovački dom, trećerazredni motel. Mi smo poskidali tu lamperiju i onda smo mic po mic počeli. Od naših neprekidnih razgovora u Manježu, Kolarcu i Plavom Jadranu počela je da se kristalizuje zamisao o novoj umetnosti. Zaista smo bili svesni da želimo da stvorimo novu umetnost. Nosili smo duh apostolata. Počeli smo da koristimo fotografiju, telo, tekst, osmomilimetarsku kameru, netrajne materijale, fotokopije. Silu novih medija upotrebili smo kao umetničko delo. U to vreme su se pod umetnošću podrazumevali uljana slika, skulptura, grafika, crtež i ništa više i ništa dalje od toga. Otud nas nije ni čudilo kad je neko pitao kako to tekst može da bude umetničko delo. Prva izložba koju smo napravili bila je Drangularijum. Ideja je bila da svako donese nešto što mnogo voli a što nije neposredno vezano za umetnost. Ja sam izložio svoju devojku Marinelu. To je bio Rubikon svih Rubikona. To je bila istorijska vododelnica između stare i nove umetnosti u Srbiji.

PageBreak

Elle intrevju: Dragoljub Raša Todosijević
S obzirom na to da ste praktično pinoirski krenuli u taj proces, koliko je bilo teško realizovati zamišljeno?

Za razliku od ljudi koji su dolazili s prostora muzike i plesa i koji su u svojim mentalnim predispozicijama već imali osećaj za vreme i prostor kao sredstvo izražavanja, mi kao slikari taj element je tek trebalo da savladamo. Muzičar zna šta je vreme, a plesač zna kako da se ponaša s prostorom. Stoga su naši radovi u početku bili skromni – ja sam držao ruke prekrštene kao krst, ili bi mi asistent zatezao žicu oko tela da vidi koliki pritisak mogu da izdržim. Sledeće, 1973. godine, Richard Demarco pozvao nas je da dođemo na Edinburški umetnički festival. Otišli smo o svom trošku – putovali smo studentskim kartama. Odemo mi tamo i čovek kaže: „Divno, divno! Deco, sada ćete da imate performans svi zajedno u istom prostoru.“ Bili smo besni i pitali ga kako da imamo performans svi zajedno kad su to individualne stvari, ali on nam je rekao da je prostor dovoljno velik i mi napravismo te performanse. Marina je bola nož između raširenih prstiju na podu, ja sam izveo performans sa zlatnom ribicom, Gergelj rekonstrukciju slomljene stolice. Kada sam se vratio, rekao sam: „Ovo što sam uradio u Edinburgu, uradiću i u SKC-u.“ Tako sam te 1973. godine u Beogradu izveo performans Odluka o umetnosti, u kojem sam koristio fikus, šarana, električne baterije, so, farbao uvo... Probio sam led. Sećam se, nije bilo mnogo publike i bilo je vrlo hladno. Onda je došao Was ist Kunst i počeo sam da učestvujem na međunarodnim umetničkim festivalima. Sledeće godine ja sam u Beogradu izveo Pijenje vode, a Marina je u dvorištu SKC-a ležala u centru zapaljene zvezde petokrake. Tu je već bilo ozbiljnih svetskih kritičara i umetnika, među njima Achille Bonito Oliva, Joseph Beuys, Jannis Kounellis, Luigi Ontani, Francesco Clemente. Bio je to vrlo visok i ozbiljan nivo.

Kakav je osećaj koristiti svoje telo kao statement?

Naši savremenici u Hrvatskoj i Sloveniji tih godina imali su žive uzore, među njima su bili Julije Knifer, grupa Gorgona i neokonstruktivisti. Mi u Beogradu takvu psihološku potporu nismo imali. Zenit je bio daleka predratna pojava, istorija. Ipak, imali smo vlastita tela. To je izazvalo pojačani ego – mogu sa sobom da radim šta hoću, jer to sam JA. Ko može tome da se protivi? Konsekvence toga bile su pogrde i izolacija. Uskraćivane su nam bile stipendije, putovanja u inostranstvo na izložbe i tako dalje. Sve se raspalo 1977. Marina je otišla za Amsterdam, Gergelj za London, Rajko, sa kojim se nismo mnogo družili, u Milano. Atmosfera je bila neizdrživa i svakog od nas naterala je da svoju sreću potraži napolju. Beograd je ličio na izolovano ostrvo kojim su se razmahivali trećerazredni umetnici, perjanice jedne provincijske kulture.

Vi ste prvi put emigrirali jos nakon studija, pre SKC-a?

Da. Jedno vreme bio sam u Belgiji, pa u Engleskoj. Svašta sam radio tamo. Bio sam čak i šef restorana kraj stanice Paddington u Londonu. To, naravno, nije bilo bitno za moju karijeru, ali bilo je važno to što sam se kretao u drugoj sredini i gledao šta rade klinci mojih godina. Išao sam i po velikim muzejima, ali me je više interesovala ta zona aktuelnosti – šta rade mladi i šta se događa. Danas su ti tada beznačajni likovi postali velika umetnička imena. Ta putovanja su bila najbolji i verovatno jedini način da se otresemo zavičajnih suza, provincijalizma i uljuljkanog konformizma socijalističkog modernizma.

Ali vi nikada niste definitivno napustili Beograd?

Tada kada su svi otišli kolebao sam se da li da se vratim za Britaniju, ali rekoh „ajde da vidim šta se to ovde događa“. Ja sam stvarno verovao da će ovde jednog dana biti bolje. I Marina se kolebala, prvo je radila kao nastavnik u srednjoj školi u Novom Sadu, pa se škola zatvorila, pa je trebalo da je prebace na Akademiju. Prvi je otišao Gergelj, i to za London. Onda smo ostali samo Zoran, Neša, Era i ja, ali se naše druženje polako tanjilo i na kraju je prestalo. Onda je meni malo bolje krenulo, počeli su da me pozivaju na razna bijenala na velike tematske izložbe i to mi je dalo malo poleta, mada su sve to zapravo bila zavaravanja.

Zanimljivo je da ste u inostranstvu i vidljiviji i aktivniji nego ovde.

Da, ispada da je tako. Prošle godine pozvali su me na festival Borne 16 u Bernu, gde sam izveo rimejk svog performansa Nevidljiva skulptura Beskonačna muzika (zakopavanje tranzistora) iz 1980. godine. Učestvovao sam i na Berlinskom jesenjem salonu, zapravo u teatru Maksim Gorki, gde sam izveo novu verziju rada Balkanski banket, što je deo ciklusa Bog voli Srbe (Gott liebt die Serben) – na stolovima postavljenim u obliku svastike posetioci su mogli da se posluže srpskim pasuljem, hlebom i pivom. U Berlinu sam takođe izlagao na izložbi u galeriji Neuer Berliner Kunstverein Neodgovoreno pitanje, zatim su na Štajerskim jesenima napravili omaž mom radu Was ist Kunst, u Sao Paulu je bio takođe organizovan omaž Was ist Kunst u galeriji Jeanne Martin, a u Renu je napravljena izložba u saradnji između Kulturnog centra Beograd i muzeja umetnosti La Criée...

Koji projekat trenutno pripremate?

U septembru imam retrospektivu u Solunu, a u u maju u muzeju Leopold učestvujem na izložbi Ipak umetnost, Austrija (1914–1918). To je zaista značajan događaj, upriličen povodom stogodišnjice od početka Prvog svetskog rata. Biće izložena velika imena austrijske umetnosti koja su bila protiv Prvog svetskog rata, recimo Egon Schiele. S druge strane, izlagaće umetnici iz Rusije, Rumunije i Srbije. Ideja je da se prikaže jedna velika istorijska alijansa umetnika koji su protiv rata u bilo kom vremenskom intervalu. Biće dosta posla.

Kako biste, posle svega, deklarisali sebe kao umetnika?

Kada bih baš morao opišem sebe samog, što je uistinu jedan nezahvalan zadatak, rekao bih da sam ja pre svega evropski umetnik čiji je rad sastoji od teškog rudarskog kopanja po sveti i podsvesti, ali i savesti naše egocentrične i nemilosne civilizacije. 

Tekst: Jasmina Lazić