Tolerancija je poštovanje, prihvatanje, uvažavanje nečijeg prava na različitost. U čemu se razlikujemo? Običajima, verovanjima, sposobnostima, navikama, vrednostima, izgledu, jeziku, političkoj i nacionalnoj pripadnosti, ukusima, sportskom timu za koji navijamo, načinu na koji istiskujemo pastu za zube ili vadimo košulju iz ormana. Odavno je čovek izašao iz pećine i, videvši četiri traga stopala, pomislio: Ovo nisu moji tragovi, prolazio je neko različit od mene, možda neko opasan! Slični tako izazivaju osmeh prepoznavanja, različitost budi strah i podozrenje. Zbog toga smo izgradili kategorije u mozgu za slične i različite, za dobre i loše ljude, jer je tako lakše i ne stvara napetost, ali time odbacujemo jedan deo realnosti i lišavamo se mogućnosti da doživimo raznolikost i bogatstvo drugih ostajući u psihosocijalnoj kutiji nepomirljivih stavova i predrasuda. Sitne razlike preuveličavamo i postaju nam važnije od pravih vrednosti i onog što nam je zajedničko.

Prag tolerancije zavisi od genetike, ali i od sredine u kojoj odrastamo, a u kojoj se stimulišu konkurencija i kompeticija i pobeda je sve. Takmičimo se sa svima, sa drugaricama u školi, braćom i sestrama za pažnju roditelja, moramo biti najbolji na poslu. Kada u braku rivalstvo uđe na mala vrata, ljubav izlazi kroz prozor. Biti tolerantan kada nam je pobeda važnija od uspeha i pod pritiskom da se mora biti u pravu postaje veoma teško. Postoji pet nivoa tolerancije: od osude i kazne, preko izbegavanja pojedinih ljudi jer su nam odbojni ili neprijatni, zatim dopuštanja: ne sviđaju nam se, ali dopuštamo različitost, potom prihvatanja takvih kakvi su, do idealnog – uvažavanja i poštovanja njihove različitosti, učenja od njih i osećaja da smo jači kad smo s njima.

U osnovi netolerancije su nedostatak samopouzdanja i nesigurnost. Ponos, prkos i gordost zamenjuju empatiju, gubimo strpljenje, naša mora biti poslednja, isterujemo mak na konac i dokazujemo da smo u pravu, što – ako ste primetili – nikoga baš ne zanima. Ljudi imaju svoju istinu i njihova priča za njih ima veliki značaj.

Važnost tolerancije nikada nije više isticana, pre svega zbog svesnosti da netolerancija izaziva sukobe na svim nivoima: razvode, prekide prijateljstava, ratove. Posledice netolerancije su brojne: SU-KOB (zajednička zla sudbina), ljudi oko nas su nezadovoljni, izbegavaju nas, osećamo se jakim samo u društvu istomišljenika, uz to, psihofizička kondicija nam slabi, kao i imunitet.

Kako postati tolerantan? Kada nas nešto nervira, potpuno smo fokusirani na to, na nečiju osobinu, neku manu, kao na okidač koji kod nas pokreće lavinu reakcija. Ključ je u prepoznavanju svog straha, razočaranosti ili besa. Upoznati sebe, razumeti druge i prihvatiti razlike je osnov tolerancije. Dobro je zapitati se: Koliko je to meni VAŽNO? Zašto MENI baš to smeta? Time se fokusiramo na sebe same. Korisno je smanjiti očekivanja od drugih. Treba da pokušamo da razumemo drugu osobu, da se stavimo u njenu kožu. Empatija i prilagođavanje najvažniji su recept.

Sledeća faza sastoji se iz postavljanja pitanja: Zašto je ta osoba meni važna? Koje su njene vrednosti zbog kojih smo zajedno? Naravno da pored mana i trivijalnih stvari koje nas nerviraju kod nekoga, taj neko ima i niz dobrih osobina, koje su od velikog značaja za nas. Kada smo fokusirani na ono što volimo umesto na ono što mrzimo, postoji pomak u energetskim kanalima. Umesto malih, nevažnih stvari prema kojima smo netolerantni stoga se treba fokusirati na bitne vrednosti koje nam znače na duge staze. Treba se setiti da ljudi nisu savršeni, a nismo ni mi. Ljubav je zapravo tolerisanje nesavršenosti drugoga. Ili, kako je to Majka Tereza rekla: „Ako sudimo ljudima, nemamo vremena da ih volimo.“ Takođe, što više sličnosti pronađemo s nekim, tolerantniji smo prema njemu.

Strateški gledano, najbolji lek za netoleranciju jeste jačanje samopouzdanja. Uopšte, trenutne pobede treba zameniti uspehom koji zavisi od nas samih. Tolerancija se može vežbati. Treba početi što ranije, još pre osnovne škole, u svakoj porodici. Američka glumica Shirley MacLaine jednom prilikom upitala je tibetskog dalaj- -lamu ko mu je najvažniji učitelj u životu. On je odgovorio Mao Cetung, tiranin odgovoran za progonstvo i ubistva na hiljade Tibetanaca.