Između zanata i umetnosti, forma postaje jezik. Vaza, činija ili lampa - svaki komad nosi teksturu, težinu i tihu misao. Arhitekta Milan Stanić u ulozi autora koristi materijale koji ne pripadaju dekoraciji, već razgovoru. To nisu stvari koje ukrašavaju prostor, već ga usmeravaju. Sve počinje dodirom, razvija se kroz naviku, a završava u nečemu što najviše liči na prisustvo.
Kada si prvi put osetio da je upravo beton tvoj jezik?
Priča je krenula sasvim spontano. Pre nekoliko godina, tačnije 2017. uređivao sam jedan stan u Beogradu i tom prilikom bio nam je potreban neki zanimljiv proizvod u vidu činije za trpezarijski sto. Vođen idejom da poručimo nešto od stranih brendova koji su nam tada bili dostupni u Srbiji, zaključio sam da nemam taj komad koji će biti pravi. I tu se rodila ideja za prvu činiju našeg brenda. Iako je nastala u potpuno kućnim uslovima, odmah je izmamila osmehe mojih investitora i tada sam znao da je to-to. Želim da pravim statement komade koji će biti simbol nečeg novog i drugačijeg.
Tvoji predmeti nisu samo dekor. Oni imaju mir, težinu i stav. Kako biraš šta ćeš sledeće oblikovati?
Nisu nikada ni nastajali kao dekor. Estetika koju mi gradimo ogleda se u upotrebljivosti. Ali onoj drugačijoj, u smislu da povezujemo naizgled čudne stvari.
Prva asocijacija na beton jeste da je on težak. Ali kada uzmete vazu u ruke, shvatite da je ona mnogo lakša od onoga što ste zamišljali. Veoma mi je zanimljivo da posmatram koliko ljudski mozak učestvuje u formiranju umetničkog ukusa. Mi smo taktilna bića i važno nam je da predmete oko sebe doživljavamo svim čulima. Verujte mi da kada opipavate nešto što je potpuno unikatno, drugačije teksture i neočekivane težine, predrasude nestaju i rađa se ljubav ka nečemu novom. Važno je napomenuti da puno recikliramo stare komade, oštećene i polomljene i na taj način, uz malo utroška energije, podstičemo očuvanje prirode. Naravno da nije dovoljno i da moramo još i da je to cilj ka kome idemo svi zajedno u okviru brenda.
Kolekcije, poput one inspirisane Toskanom, često imaju geografske i emotivne reference. Kako putovanja i okruženje utiču na tvoj kreativni proces?
Odmalena sam voleo geografiju. Možda će vaši čitaoci zaključiti da su mi inspiracija ljudi i putovanja što uglavnom i jeste slučaj. Ali ja sam pored toga vrlo specifičan i mene, recimo, veoma retko inspirišu znamenitosti određenog grada, već uvek to bude emocija koju imam na određenim mestima. Volim Italiju i Španiju i mesta u kojima sam bio, kolekcije koje su nastajale pod uticajem tih putovanja uvek su obojene motivima koje sam doživeo iz različitih priča sa lokalcima, tu su obroci u autentičnim restoranima, različita iskustva u gradovima u kojima sam stranac, ali gde sam svojim sposobnostima uspeo da se osećam domaćim… Mislim da putovanja zaista oblikuju čoveka. I ukoliko imate određene strahove, najbrže ih pobeđujete na destinacijama na koje idete prvi put.
Taj adrenalin često bude inspiracija. Anegdota je da sam u Sijeni jednom zalutao u ulice koje su napravljene od opeke iste nijanse i da sam u jednom trenutku osetio da ne znam gde sam. Nasmejao sam se i rekao sebi - čekaj, da vidimo šta je iza ćoška - i bila je još jedna ista takva, ali sam na najbližoj fasadi ugledao poznato ime ulice i onda pronašao put za dalje. I tako su nastale vaze u tim bojama baš iz Sijene.
U procesu izrade, od pravljenja kalupa do finalne obrade, sve radiš ručno. Koliko ti je važna ta manuelna komponenta u stvaranju?
To je najbitnije. Čitav proces zasniva se na ručnoj izradi. Svaki komad ima svoju priču nastanka. Ne biste verovali koliko puta se neki deo u izradi razbio i inspirisao me da odemo u potpuno drugom pravcu.
Umetnički proces je živ i razvija se zajedno sa umetnikom. Koliko je lepo što ni ja nisam isti kao pre pet i više godina, a samim tim i moji proizvodi izgledaju drugačije. Ono što se trudimo da sačuvamo jeste autentičnost koja se može dobiti samo ručnom izradom. Često dobijam komentare da smo skupi i da slični proizvodi mogu da se pronađu kod komercijalnih brendova po pristupačnijoj ceni. Ja na to uvek odgovaram istim komentarom, a to je da u tom slučaju govorimo o komercijalnosti što nije naš brend.
Boje na tvojim radovima često su zemljane, ali se ponekad pojave i vibrantne nijanse poput kobaltnoplave ili pastelnoroze. Kako biraš paletu za svoje kolekcije?
Paleta boja mi je veoma važna. Kroz nju se mogu izraziti do kraja i povezati sa klijentom jer ljudsko oko prvo detektuje boju i na osnovu nje pravi receptor koji mu daje signal da li mu se dopada ili ne. Neko će reći da ja ne mogu govoriti o bojama jer se brend zasniva na monohromatskim nijansama i crnoj i beloj koje se ne definišu kao boje. Mislim da je u tome i poenta. Komadi koji treba da unesu drugačiju emociju u vaš životni prostor treba da budu u bojama, a oni koji služe da uspostave balans samog enterijira treba da ostanu u neutralnim tonovima. Tako da kada vidite malu crvenu vazu ili tamnoplavu činiju, znajte da je vizija bila da podignemo prostor u kome će taj komad stajati i damo mu akcenat kroz asocijacije na ono što volimo.
Kao arhitekta, kako vidiš ulogu dizajna u svakodnevnom životu? Veruješ li da lepi predmeti mogu promeniti način na koji živimo?
Nedavno sam se vratio iz Danske i ono što sam tamo doživeo jeste kolektivni mir koji se ogleda kroz minimalistički dizajn. Ne treba vam prostorija prepuna lampi od kojih palite samo nekoliko i to ponekad. To unosi samo nemir kada treba održavati taj prostor čistim. Iskreno, ranije nisam razumeo taj koncept života do kraja i mislio sam kako čovek treba da priušti sve dizajnerske komade koji mu se dopadaju i na taj način udovolji sebi. A sada sam zaključio da je to pogrešno i da pre svega treba osvestiti kod sebe segmente na kojima treba da radimo i raditi na tome da budemo što bolja verzija sebe, a tek onda udovoljavati sebi komadima koje smatramo statement i veoma potrebnim. Verujte mi, kada nam takvi ljudi pišu i žele našu lampu, lampu koju dobiju postavljaju u svoj prostor i svaki put kada pogledaju u taj proizvod u njima se budi zadovoljstvo jer znaju iz kakve energije su je kupili. A ne zato što je to sada popularno. Tome služi dizajn, da podstakne kritički način razmišljanja kod nas samih, ali da se razumemo, ne onaj destruktivni koji dovodi do drugih krajnosti, već ovaj zdravi koji nam može pomoći da budemo bolji.
Tvoj rad kombinuje umetnost i zanatstvo. Gde vidiš granicu između ova dva pojma, ako je uopšte vidiš?
Zanatstvo polako izumire jer u kapitalizmu ne može dobiti bitku protiv masovne proizvodnje. Zbog toga je važno da probudimo svest o tome koliko je bitno da očuvamo zlatne ruke svih kreativnih ljudi koji su sticali svoje veštine godinama i prenosili ih sa kolena na koleno. U budućnosti postaće mit kako je nekad postajao obućar, tapetar, grnčar… Mislim da granica između zanata i umetnosti ne postoji. Ne možete biti dobar krojač, a da nemate osećaj za estetiku i slično. Tako je i kod nas. Tehnička znanja mogu se savladati, ali ako nemate onaj osećaj za lepo, posao vam je veoma otežan. A ponajviše ako nema prostora za rad i sticanje novih veština, tu nema napretka ni u samom poslu.
I za kraj, da tvoja sledeća kolekcija nosi samo jednu reč kao naslov, koja bi to reč bila i zašto?
Zanimljivo pitanje. Ako bih morao da izaberem jednu reč kao ime cele kolekcije, sigurno bi to bila awareness, što bi u prevodu sa engleskog jezika značilo osvešćenost i prisutnost. To je reč koja će menjati budućnost.