Urbana legenda za koju mnogi znaju je da sva kanalizacija završava u rekama, ali šta je sve u njoj od hemije koja ranije nije postojala, koliko se zapravo sastav otpadnih voda promenio? Dokumentarac “Otpadne vode Beograda” rediteljke Katarine Petrović istražuje kolike su posledice trenutne situacije po život ljudi i biljnog i životinjskog sveta u Srbiji i koliko je potrebno uložiti finansija kako bi Srbija zadovoljila standarde za ulazak u Evrposku Uniju.

U Srbij postoji oko 3000 deponija uglavnom divljih i ilegalnih. Samo oko 10 ih je sanitarno sa uređenim sistemima za prikupljanje, ali i tretman otpadnih tj. ocednih voda koje su sastavni deo đubreta. Srbija nema dobru infrastrukturu za preradu otpada, tako da se samo oko 3% opštinskog otpada reciklira. 

Problem sa deponijama je što se otpadne vode plasiraju u podzemne vode i zagađuju sredinu - samo oko 10% otpadnih voda se prerađuje. U celoj zemlji postoji samo oko 30 fabrika za preradu otpadnih voda, od kojih su 3 napravljene po EU standardima. U Beogradu ne postoji ni jedna fabrika za preradu otpadnih voda. Veći deo kanalizacije izliva se u reke.

U ovom dokumentarcu punom vrlo grafičkog prikaza fekalija, uložaka, kondoma, svega što i sami znamo da završava u mnogim našim klozetima, autorka nas vodi kroz priču i ukazuje nam na to kako se priroda menja zbog otpada, kako komunalnog, tako i industrijskog. Prikazana je obala Ada Huje gde je smeštena fabrika papira koja direktno i bez prečišćavanja, svoje otpadne vode ispušta u zaliv. Sada je ovo nepovratno izgubljena akvatorija Beograda. Jedna od lokacija na koju odlazi sa alasom, čovekom koji živi od reke, podseća na napuštene predele iz Tarkovskovljevog Stalkera, odajući apokaliptičnu sliku tj. prikaz kako bi sva rečna priroda oko nas mogla da izgleda ako nastavimo sa zagađivanjem. 

“Zamislite smrad sopstvene mokraće onda kada ste pojeli nešto jače i bili dehidrirani. Zamislite da se nalazite na mestu gde se tone i tone toga izbacuje i taj smrad je stostruko pojačan. Smrad amonijaka koji se širi na kilometar od vas i nemate gde na trenutak da se pomerite kako bi ga izbegli.”

Film je sniman u periodu kada je Beograd bio jedan od prvih na listi po zagađenosti vazduha, pa svaki kadar odiše atmosferom futurističke distopije. 

Svakih šest godina naučnici mere zagađenost fekalijama duž toka Dunava, na oko 2.600 kilometara. Eksperti Medicinskog univerziteta u Beču i Gracu, Tehničkog univerziteta u Beču i privatnog fakulteta Karl Landštajner u Kremsu uzimali su uzorke duž čitavog toka Dunava, Prema njihovom istrazivanju ove godine, ustanovljeno je da je u Srbiji zagađenost fekalijama u Dunavu kritična do veoma ozbiljna, posebno u većim gradovima kao što su Novi Sad i Beograd.

Dokumentarac “Otpadne vode Beograda” nateraće vas da se zapitate odakle je rečna riba koju jedemo, ko je prodaje i ko od nabavljača traži dokaz o njenom poreklu, na koji način je i gde ulovljena i koji je njen kvalitet.

Film će biti emitovan u subotu 23. maja u 19:05 sa reprizom u 23:05 na TV kanalu Al Jazeera Balkans i traje 25 minuta.