Kao početak performans umetnosti mogu se smatrati šezdesete godine prošlog veka, ali sam cilj performansa - fizički nastup, režiran ili sa spontanim učešćem publike koji omogućava uvid - jeste praksa koja je postojala još iz drevnih vremena. Danas se najčešće izvodi ispred publike u kontekstu Fine Arta i smatra se opšteprihvaćenim delom savremene umetnosti. Kod nas je, naravno, u tome najpoznatija Marina Abramović - majka performans arta, ali često se zanemaruje nova generacija umetnika koja popločava put razumevanja za ovu oblast.

Među njima je i Sara Kostić, koja je performansom Egzorcizam 04 nedavno otvorila program Performans umetnosti u Muzeju Savremene umetnosti (osnovanim i vođenim od strane umetnice Marte Jovanović) u bašti Galerije-legata Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića na Dedinju. Da budem preciznija, nastup se nije odvijao u bašti galerije, već u fontani, na 15 stepeni posle kratkotrajne oluje koja je vodu ostavila prljavom i ledenom. Dok je vukla, krivila i manipulisala bodljikavom žicom koja je bila u vodi, prsti su joj postajali sve crveniji, a ruke počele nekontrolisano da se tresu. Posle gotovo dva sata, dogodilo se finalno otkrovenje - Sara se cela spustila u vodu, ispod bodljikavih žica koje su sada stvorile neprobojnu rešetku širinom fontane. Dugo je ostala u vodi, a kada je konačno ustala i izašla, sa plavim usnama, bosim nogama i haljinom koja je padala od težine vode, bila je nema. Odšetala je, ostavila publiku i nije se vratila.

Performans se danas u nekim zemljama već graniči sa mejnstrimom, ali u Srbiji i dalje održava tu sirovu i autentičnu energiju koja ga čini posebnim, premda kod šire publike izaziva nerazumevanje. Moguće je da je to usled straha, često povezanog sa ovakvim nastupima na ivici života i smrti, te insistiranja da je reč o psihičkom poremećaju, a ne o umetnost, ili je razlog jednostavno nedostatak institucionalne podrške. Jedno je sigurno, nakon performansa, nećete ostati ravnodušni.

Nešto što mnogi ne znaju o tebi jeste da si po struci arhitektica i da ti je to dnevni posao. Kako je izgledalo kada si odlučila da se upustiš i u svet performans umetnosti?

Performans je baš zbog radikalnosti i samostalnosti koje nosi meni postao zanimljiv. Pošto sam se tokom života bavila i savremenim plesom, prelaz nije bio toliko ekstreman u fizičkom smislu. Od mene se tražila, a i dalje se traži, ogromna disciplina, pre svega vremenska i logistička, a zatim i izvođačka. Dešava se da uzmem odmor da bih otišla na festival ili bijenale gde radim performans, a to posledično nosi potrebu za konstantnu brigu o telu i psihi u nedostatku vremena za odmor. Meditacija je definitivno stvar koju sam zbog performansa počela mnogo više da koristim i istražujem van konteksta svakodnevne mentalne higijene.

Kako si se osećala kada si se spremala za svoj prvi performans?

Svoj prvi samostalni rad pod nazivom Kompresija, uradila sam u Beogradu na obali Dunava, blizu Pančevačkog mosta. Bavio se našom indentifikacijom sa fizičkim predmetima koje posedujemo i preispitivanjem da li naša sećanja imaju uporište samo u fizičkim manifestacijama. Pomešana osećanja uzbuđenja i treme prate me pred svaki performans, kulminirajući u haldnokrvnu odlučnost nekoliko minuta pred samo izvođenje. Prvi performans imao je isti patern, samo dosta intenzivniji. Kolekciju svojih rođendanskih čestitki, koja je sadržala čak i čestitke dobijene za moj prvi rođendan, prvi put sam čitala naglas, a zatim je zapalila. Ideja za sam rad proistekla je iz mog ograničenog kretanja tokom fizičke povrede i suočavanja sa svim predmetima koji su me okruživali.

Šta ti prolazi kroz glavu tokom izvedbe? Da li je neophodno ući u meditativno stanje?

Za mene je neophodno, verujem da umetnici imaju različite metode. Pred sam performans ulazim u meditaciju iz koje nekad izađem i nekoliko sati posle performansa, zavisi od okolnosti.
Uprkos tome u skoro svakom performansu koji sam radila postoji momenat „krize“ gde se preispitujem zašto radim ono što radim. To se dogodi u trenutku premora, ili kao u Egzorcizmu 04 kada hladnoća počinje da bude ekstremna. Za mene su ti trenuci jako bitni, dok se odvijaju u mojoj glavi postoji percepcija da mi je ono što prezentujem mnogo važnije. Desi se tačka preskakanja samog sebe koja je za mene transformativna i publici donosi novi kvalitet. Kada gledam retrogradno svoje radove, momenti krize su nešto što konstantno unapređuje moj rad i menja moje psihološke paterne.

Foto: Saša Nikolić

Performans između ostalog podrazumeva istraživanje odnosa prema telu i fizičkom prostoru. Kako izgleda naš odnos prema telu u 21. veku?

Tema tela kompleksna je i teško je da budem potpuno objektivna. Telom se puno manipuliše u mejnstrim kulturi i u marketingu, posledično mu se daje jaka politička uloga od koje ja kao performer ne mogu i ne želim da pobegnem. Kao žensko telo u prostoru u bilo kojoj konstalaciji iziskujem pitanja feminizma, rase, i kulturno-istorijske pozadine. U tom kontekstu njegova uloga je simbolička.

Kada se govori o telu, navela si i da je ishrana tema kojoj se iznova vraćaš u svom radu. Zbog čega?

Ishrana je tema koja me je zanimala i u okviru arhitekture, bavila sam se javnim kuhinjama i vertikalnim farmama. Pitanje je od čega gradimo naše telo, odnosno od čega gradimo naše društvo, i na većoj skali, kako formiramo naš grad. Ishrana je političko i sociološko pitanje koje je svakodnevno prisutno u svačijem životu. U performansu koristim šećer jer savršeno predstavlja postmodernističko, kapitalističko društvo i u popularnoj kulturi često se predstavlja kao nagrada ili uteha, dovodeći u pitanje njegovu ulogu u socijalnim strukturama.

Za Egzorcizam 04, poigravala si se značenjima reči sloboda, humanost i granica. Kako su se ovi pojmovi promenili u periodu koji svi sada nazivaju „novom normalom“?

Sloboda je uvek bila uslovljena na neki način. Ono što se sada desilo u panici da se reše ozbiljni problemi nastali zbog zdravstvene krize jeste stavljanje ljudskih prava i slobode kretanja u poslednji plan. Suočeni sa činjenicom da na globalnom nivou nismo spremni za ovako nešto, mnoge stvari prolaze kroz prinudnu transformaciju koja ostavlja posledice. U tom kontekstu naše slobode se menjaju, humanost menja fokus i granica (odnosno ograničenje) postaje svakodnevica. Sve to ima ozbiljnih posledica na ljudsku psihu, ali po mom mišljenju najveći problem je ignorisanje određenih promena jer u nekom trenutku nas čeka suočavanje. U performansu sam na veoma ličan način pokazala gde se ja nalazim sa sopstvenim neprijatnostima i strahovima prouzrokovanim situacijom, preispitujući novu realnost.

Nastupala si u raznim zemljama, među kojima je Srbija verovatno najmanje razvijena u ovoj oblasti. Premda imamo jaku lokalnu scenu, rekla bih da postoji širi nedostatak razumevanja za ovu oblast. Da li je performans za svakoga?

Ne bih volela da ograničim tuđe mogućnosti da u nečemu uživaju sa definisanim stavom. Performans traži vrstu otvorenosti koja nije mnogo prisutna u Srbiji, ali zbog takvih uverenja ne pati samo performans scena. Smatram da je performans jako reflektivan i da svako uzme i vidi ono što može u datom trenutku.

Postoji i neko opšte verovanje da su ljudi koji se bave performansom ludi, da se izrazim kolokvijalno, jer sa namerom sebi nanose bol.

Ljude plaši svestan nekomfor u koji se upuštamo. U bolnim, neprijatnim i rizičnim situacijama oni se uglavnom nađu nesvesno ili „slučajno”. Zanimljivo mi je kako retko kad na taj način pričaju o profesionalnim sportistima koji svoje telo takođe stavljaju u ekstremne, bolne situacije, što meni samo govori da je to pitanje društvene definicije prihvatljivog bola (odnosno prihvatljivog ludila).

Šta bi mala Sara rekla da te danas vidi kako izvodiš performanse koji te često ostave na granici fizičkog i psihičkog izdržaja?

Verovatno joj ne bi bilo jasno zašto sa svom slobodom izbora ne sedi u krevetu i ne gleda Čarobnu šumu. Ali, to je ipak ista osoba koja je bila u stanju da sedi satima za stolom jer neće da pojede šniclu, ili danima pored ulaznih vrata vrtića, jer ne želi da bude tamo.

Intervju: Anja Paspalj