Kako vreme prolazi i zakon sustiže trgovce ljudima, oni postaju sve prefriganiji i menjaju načine na koji dolaze do svojih žrtava. Najgore što bilo ko može da uradi za sebe i svoje najbliže je da razmišlja u pravcu “neće to doći do mene”. U najboljem slučaju zaista će i biti tako, ali najzahvalnije je informisati se i znati prepoznati sumnjivu situaciju i osobu i zaštiti i sebe i druge. Predrasude postoje u svim sferama ljudskog života, pa tako i u slučaju trgovine ljudima. 

Eksploatacija se dešava iznenada

Situacija u kojoj se kombi zaustavlja, iz njega istrčavaju maskirani ljudi i prolaznika/prolaznicu nasilno uguravaju u vozilo i odvoze u nepoznatom pravcu se sve ređe dešava. Danas se žrtva se u lanac trgovine ljudima najčešće uvlači postepeno, putem sticanja poverenja. Malo po malo, korak po korak žrtva se uvodi sve dublje u sistem, tako da na kraju i ne oseti kada je prešla sve, pre svega sopstvene, granice i ušla u čin ekploatacije. 

Žrtve se drže fizički zatočene

Rasprostranjeno je mišljenje da se žrtve trgovine ljudima isključivo drže zaključane po podrumima, stanovima, usamljenim objektima ili udaljenim mestima. Iako je i ovo slučaj, takođe se upotrebljavaju i mehanizmi kontrolisanja žrtava koji nisu fizički. Po rečima zaposlenih u Centru za zaštitu žrtva trgovine ljudima - kontrola se dešava u glavi žrtve. Tehnike koje se koriste za manipulaciju su razne i uvek se se prilagođavaju ličnosti žrtve i datoj situaciji, a najčešće podrazumevaju: ucene, pretnje i zastrašivanje. Neretko se koriste i mnogo perfidnije metode manipulacije, a to su velika predusretljivost i pružanje pomoći u, za žrtvu naizgled bezizlaznoj situaciji, dovođenje u zabludu, udaranje na osećaj morala i grižu savesti kojima se žrtve dublje uvlače u sistem koji ih koristi.  

Žrtve trgovine ljudima su isključivo žene

Zbog najčešćeg vida eksploatacije, a to je seksualna, smatra se da muškarci ne mogu upasti u lanac trgovine ljudima, što je naravno - pogrešno. “Jači pol” koristi se za drugi vid aktivnosti kao što je u prvom slučaju prinudni rad. Usled rasprostranjenosti patrijarhalnog sistema od muškarca se očekuje da finansijski snabdeva porodicu i zbog želje za tim neki od njih mogu da se zaposle kod poslodavca koji ih ne plaća, fizički zlostavlj i/ili uskraćuje kontakte sa porodicom (ako je u pitanju rad u inostranstvu). Po rečima zaposlenih u Centru za zaštitu žrtva trgovine ljudima, muškarci često ne prijavljuju ovakve slučajeve pre svega zbog sramote, zbog osećaja stida koji imaju ako su prevareni ili fizički zlostavljani. Tada se neretko dešava i konflikt unutar porodice jer on nije doneo kući očekivanu zaradu. 

U drugom slučaju, muškarci se kao žrtve trgovine ljudima mogu koristiti za prinudne kriminalne aktivnosti. Mehanizmi koji se tom prilikom koriste su najčešće pretnje, zastrašivanje i fizičko nasiljie. 

I muškarci se seksualno eksploatišu, samo su to slučajevi koji su u Srbiji, za sada retki, ili se retko otkrivaju.

Prostitutke ne mogu biti žrtve trgovine ljudima

Smatra se da ako je osoba pristala na seksualni odnos za materijalnu nadoknadu ona ne može biti iskorišćena. Ali onog trenutka kada ona nema kontrolu nad tim kada i kome pruža uslugu i koliko novca za to dobija, tada se već dešava čin eksploatacije.  

Trgovci izgledaju kao kriminalci

Danas je vrlo nezahvalno osenjivati ljude bilo koje profesije na konto izgleda i oblačenja. Ali stereotipno gledano kriminalci su najčešće mišićavi, krupni, “na keca” ošišani muškarci, koji nose krupan nakit i tamnu garderobu, aktivni su noću i sede po tamnim separeima. Kada su trgovci ljudima u pitanju, to mogu biti i žene, osobe koje žrtve znaju od ranije, bilo koje osobe od povrenja. Mogu izgledati vrlo “upeglano” i prosečno kao bilo koja druga osoba. Znači, trafikeri ne moraju da imaju  nikakve fizičke osobine stereotipne slike kriminalca. 

Žrtve su neobrazovani/lakoverni/neiskusni ljudi

Verovatno na svetu ne postoji osoba koja u nekoj situaciji nije odreagovala nesmotreno, a to je nekada slučaj i sa žrtvama trgovine ljudi. To su ljudi koji imaju potrebu da osvare neki svoj san, težnju, potrebu ili želju. I zarad tog cilja ulaze u odnose sa ljudima ili firmama koje nisu prethodno proverili i tako završavaju u okolnostima koje za njih nisu povoljne. Pametni, obrazovani, oprezni ljudi isto mogu da postanu žrtve u određenim životnim okolnostima.

Eksploatacija se dešava “tamo negde”

Srbija, kao ni jedna zemlja na svetu nije isključena iz ovog kriminalnog fenomena. Po statističkom izveštaju Centra za zaštitu žrtava trgovine ljudima o identifikaciji žrtava trgovine ljudima u periodu januar-jun 2019. godine stoji da je registrovano je 58 žrtava trgovine ljudima koje su bile u procesu identifikacije. Od ovog broja, do kraja juna meseca formalno je identifikovano 19 žrtava trgovine ljudima, za njih 18 je utvrđeno da se ne radi o žrtvama, 15 postupaka identifikacije je u toku, a 6 postupaka je prekinuto. Znači, žrtve su ljudi koje možemo sresti na ulici/videti u prodavnici. Takođe, predrasuda je da se sam čin eksploatacije dešava tek kada je žrtva daleko od svoje porodice/mesta stanovanja. Čin seksualne, radne eksploatacije i prinudnog kriminala se može odigrati čak i ako osoba živi u svojoj kući sa svojom porodicom, a da njeni ukućani ne budu toga ni svesni. Takođe, u slučajevima prinude na brak koju vrše najčešće roditelji – eksploatacija se opet dešava u sopstvenoj kući.

Eksploatacija je samo vezana za novac

Eksploatacija može biti nekomercijalna. Na primer žrtva može biti primorana na seksualni čin sa trafikerom radi zadovoljavanja njegovih ličnih potreba. Ista stvar može da se desi sa prinudnim kriminalom.

Na linku Ministarstva Unutrašnjih poslova nalazi se objašnjenje fenomena trgovine ljudima kao i osnovni saveti građanima. 

Tekst je objavljen u sklopu projekta Eksploatacija lepote koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva