Opet grafiti preko monogram platna, ali ne samo na torbama, nego i na suknjama, jaknama, krznu. Poput Sprousea za Vuitton, Andrew za Gucci svojim natpisima nije slao nikakve političke poruke kakve bismo možda očekivali od nekoga ko crta sprejom po napuštenim zgradama u predgrađu ili na novim fasadama u centru grada. Nije tu bilo nikakvih poziva na bunt ili u rat, nacionalističkih stihova, komičnih pitanja o seksualnom opredeljenju nekih premijera i ministara (ili ministarki).

Nije čak bilo ni poziva na zaštitu brazilskih prašuma i na zabranu plastičnih vreća. Ali, negde iz vremenske daljine mogla se naslutiti navijačka energija u modi, kojoj bi po intenzitetu borbe mogla da parira jedino predizborna kampanja. Za koji tim igrate? 

Kao i na izborima, ili u seksu, više ne postoje samo dve najlakše opcije. Ne možete biti za Kosovo u Srbiji ili za NATO, niti možete da budete gej ili strejt. Sada imate desetine opcija na levoj i desnoj strani, još više u centru, a skraćenica LGBTQWERTY već odavno nije kratka. Tako da je izbor ostao lak samo za zvezdaše i partizanovce i za Amerikance (Make American Vogue Great Again). LVMH i Kering jesu najveći, ali ne i jedini. Svakako su najvidljiviji. A borba za glasače i navijače i za Instagram lajkove postaje veoma zanimljiva. 

Jacobs je nakon Sprousea sarađivao i sa Takashijem Murakamijem, sa Richardom Princeom i sa Yayoi Kusamom. Veliki trend logomanije ovakvim potezima pokušavao se samo prikriti, ali ne i ukloniti. Od polovine devedesetih do početka dve hiljaditih, ovaj pravac bio je toliko jak da je postao potpuno uobičajen i vansezonski.

Od samog Louisa Vuittona, koji ima dva logo materijala, LV monogram i damier check, i novog pojednostavljenog logoa pod Ghesquiereom, od Guccija sa dvostrukim G, preko Fendija i Gallianovog Diora do Michaela Korsa, Dooneya & Bourkea, Coacha i MCM-a, nekako ipak izuzimajući megaluksuzni Goyard, svi su koristili monogram materijale ne samo na aksesoarima, već i na odeći.

Ostali brendovi isticali su svoje logoe najpre na torbama i kopčama kaiša, a kasnije i na svojim podlinijama, uglavnom sportskim i opuštenijim u početku, a kasnije sasvim upečatljivo i agresivno. Setimo se i naših buvljaka (i centralnogradskih butika) preplavljenih Armani Jeans, Prada Sport i D&G majicama i farmerkama. Kasnije je nastupio jedan modno mirniji period u kome se takva garderoba smatrala prilično neukusnom. Možda i u vezi sa ekonomskom krizom 2008, nije bilo potpuno „politički korektno“ paradirati gradom sa YSL natpisom na torbi. 

U skladu sa tim treba posmatrati i sve modno-umetničke saradnje. Cilj im je bio da se stvori slika o modi kao grani umetnosti, a ne industrije. I da se tako ublaži finansijski aspekt. A kao i u slikarstvu, kad se došlo do apstrakcije, nepredmetne umetnosti, u modi se dolazi do minimalizma, a onda i do normcorea, mode bez mode. A ko se danas još i seća tog trenda? Simpatično ga je uklonio Demna Gvasalia sa Vȇtementsom, koristeći upravo njegov glavni motiv: jednostavnost i stajling ispred dizajna. Uz pomoć svog sovjetskog „druga“ Goshe Rubchinskyja, Gvasalia je vratio turbo devedesete u modu: Fila, Kappa, i Tommy Hilfiger, pa čak i potpuno neočekivani (nemodni) DHL, sve do superkič Juicy Couturea.

Sve ono što se stidljivo pojavljivalo na modnim pistama, od Versace meduza na cipelama i malim broševima, do velikh Obsession, Eternity i Escape natpisa Itala Zuccellija na muškom Calvinu Kleinu pre nekoliko sezona, sada je tu u punoj snazi, u punim slovima i bojama. Jasno i bučno. Alexander Wang možda čitljivije od svih, no ipak u svojoj street sport varijanti, uz Hood by Air i Pumu, udružuje se u ovom trendu sa JW Andersonom koji stavlja logo na svoj brend, a potom i na Loewe, baš kao i Gvasalia za Vȇtements i Balenciagau, vraćajući ga tako u sam vrh luksuzne mode. Uz uvek logo friendly Moschino, početkom godine i Givenchy je prikazao novu verziju monogram materijala. A ono što Miuccia Prada nije nikad dozvolila za Pradu, uradila je za Miu Miu, vraćajući se opet u Miu Miu klub, samo ovoga puta sa žestoko jačim modnim zvukom. 

Logomanija, poput turbo folka izgleda (zvuči) nakaradno, smešno i bezobrazno, čak i nekulturno. Ali, ima neku neodoljivu privlačnost u svojoj jednostavnoj (prostoj ili prostačkoj) bezazlenosti. Ovde je označavanje iskreno. Marka se ne kamuflira u Bambija, ili u podvrnute krznene papuče, niti se skriva u dva nova G na kaišu, na vezenim leptirićima i egzotičnom cveću, niti je zakopana u intelektualne dubine mornarskih printova. I dalje se krije u krugovima i kvadratima na Lady Dior torbama, ali je hrabra na novim izdanjima sa starim logo platnom za Resort 2017, poslednji put pod Lucie Meier i Sergeom Ruffieuxom. Može da se nalazi samo na postavi, kao na Burberry mantilu, a može da bude i okrenuta napolje, pa još i da joj dodate svoje inicijale, na šalovima i ogrtačima, pa i na bočici My Burberry parfema.

Marka je suptilna i gotovo nevidljiva u Chanel 2,55 štepovima, ali je i glasna poput Chanel lanaca iz 1994. sa stajlingom Carine Cerf De Dudzeele, i neizbežna kao Cecina pesma Ja još spavam u tvojoj majici, iz iste godine. Ili kao „autogram“ iz ove 2016. Uostalom, logo i jeste autogram. Da li ćete da nosite svoj potpis, ili Slimaneov ili Zarin, vaše je da odlučite. Hoće li to ime biti vidljivo samo vama, na etiketi koja vam dodiruje kožu na vratu, ili ćete ga staviti na Instagram sa priloženim računom, takođe je vaš izbor, ako i dalje verujete da oni postoje. Samo ne mešajte referendum sa izborima, niti izbore sa glasanjem. Jer svi mi, modni stručnjaci i analitičari, novinari i savetnici, umišljeni filosofi i teoretičari, patriote i izdajnici, svi mi opsesivno-kompulsivni sakupljači časopisa, torbi i cipela, „skupljači perja“... onih Balenciaga jakni, svi smo mi u istom timu.

Tekst: Veljko Gavrilović

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/ellesrbija/