Nije stari štos o ženama koje ne vole loptanje, ali jure fudbalere. Više po splavovima, nego stadionima, mada nije zanemarljiv broj scenski skockanih najvijačica. 

Naravno da je važan i fashion momenat: iako je ženski fudbal nekada bio u modi, sve je manje nogometašica koje pristaju da se njih svih jedanaest pojave  u isto vreme, na istom mestu u identičnoj garderobi.

Takav nas sarkazam ionako više  ne pogađa. Stativa je to, momci. Kapirate? Iako uporno mislite da mi ne razumemo zašto uopšte trčite po tom terenu, a najgore smo jer pojma nemamo šta je to ofsajd. Jedna profesorka sa univerzitetu Metropoliten u Londonu dokazala je da ta nauka nema veze s polom. 

Zašto sam onda dobila grdnju na Instagramu kad sam priznala da sam #footballenthusiast?

Nepoznati follower se propisno razbesneo: kakvo razočarenje, užas, ispalio je na ivici šesnaesterca.

Kako bi ga surovi dramaturg Božo Koprivica kaznio da ga je čuo. Ali, on se javlja samo na fiksni telefon i piše najlepšu poeziju o fudbalu. Na papiru mu to bolje ide od svih koji to rade na travi. U njemu se sastavio starinski navijač i veliki pesnik. Nije kod njega reč samo o utakmicama, golovima i svetskim prvenstvima, on potvrdjuje da se fudbal može i čitati.

Onako kako samo „Bogovi mogu obećati“. U tom autobiografskom romanu, loptanje je čista literatura.

Da li i zato što piše o vremenu kada su loptu šutirali samo pravi muškarci?

Možda danas ovi novi bogovi zaradjuju po satu više nego oni za čitav život, ali valjda zbog toga i lako padaju na glavu.

Sva moja pamet je u nogama, govorio je nekada  legendarni Dragoslav Šekularac, dokazukjući to i van tribina, dok je na beogradskoj „štrafti“ pred radoznalim prolaznicima cipele brisao petohiljadarkama. Bila sam mala da to vidim, ali obećala sam tati da ću zauvek zapamtiti nešto što bi danas zatreslo društvene mreže.

Imala sam dovoljno godina kada je Dragan Džajić proglašen je za najboljeg fudbalera Jugoslavije svih vremena, mada je delovao prilično drveno. Ili je vazduh u tom mitskom selu Ub, toliko razredjen, čim nam je kasnije poslao i cara Duleta (Savića). Džaju je stvarno  išla karta. Sedamdesetih je, prema anketi lista „Čik“, u popularnosti pobedjivao čak i Tita. 

U međuvremenu je stadionska groznica postala mnogo ozbiljnija tragedija od protivničkog gola, tribine coveri crnih hronika, a domaći fudbal slučaj za Interpol.  

Uprkos svemu, Džajić je i dalje najbolji dokaz koliko je teško raskinuti sa tom skupom krpenjačom. Poslednji put smo se sreli na mestu koje je decenijama našim  muškarcima bilo razlog za život. Iako možda više nikada nećemo dostići visine koje su obasjavale decenije, nekima je i dalje stalo.

Šta se desilo sa zemljom koju su vaspitavali navijači?

Da je Jugoslavija postala svetski prvak u Italiji, ne bi se raspala, siguran je naš fudbalski Bunjuel, opisujući nemo i bledo lice Dragana Stojkovića, na travi stadiona u Firenci. 

Naša se reperezentativna momčad na jeziku lopte odlično razumela, iako smo se oduvek pržili na zaverenički background. Kad smo kod toga, lično sam se toliko puta uverila da se na stadion ne može prošvercovati ni  karmin, a neko je baklje i ostalu skalameriju počeo uredno da slaže ispod sedišta.

Da li je i nekada davno bilo politike u fudbalu?

Dok sam jednog leta na terasi njegove kuće u Budvi sedela s Miljanom Miljanićem, gensekom jugoslovenskog fudbala, ljuta kao puška što naši loše igraju, ozbiljno sam ga pitala mogu li, kad je već tako i ja da udjem u reperezntaciju.

Shvatio je to kao partijski zadatak i pozvao me je na visinske pripreme.

Ne sećam se kako sam se odljubila od fudbala, ali znam kako sam se u njega zaljubila.

Od malih nogu sam neorganizovani navijač. Na najvećem domaćem stadionu sam izgubila i nevinost u radu sa masama. Na antolgiskoj utakmici Crvena Zvezda -Real, golman je odbranio penal u poslednjoj sekundi. Kući sam se vratila bez izbezumljenog roditelja, na ledjima razdraganih najvijača.

Dvadeset godina kasnije, jedan od njih, visok, zgodan i  s plavim očima, uz prsten mi je uručio i počasnu člansku kartu: Delije femine 001. Kao dokaz da je pravi. Ne Bvlgarijev smaragd, nego on. Dečko za mene. Tada sam još verovala da će od mene biti prava žena, iako ne spadam u onu paravojnu formaciju koja emotivni život konkretizuje ludim kamenjem, pa makar bilo i drago.

Tekst: Duška Jovanić