A onda se desio Covid-19, svet je stao, a nas su zaključali u stanove i kuće. Nema šopinga, nema lutanja po tržnim centrima, a moj uobičajeni vikend kada odem u neki od šoping centara, postao je misaona imenica.

Na svu sreću, brendovi su osmislili rešenje: online kupovina. Nikada nisam kupovao odeću “preko žice”, ali zaista nikada.

Više volim da osetim materijal i vidim stvar uživo, ne nužno da je probam jer uvek mogu da je zamenim, a i kartice sam otkrio tek nedavno. Može se reći da sam pravi pećniski čovek što se tiče savremenog načina plaćanja i kupovine. Šta da se radi.

Pošto se u istoriji mog bivstvovanja nikada nije dogodilo da prođe više od dve nedelje a da ne kupim neki novi komad, altrenativno online šopingovanje je moralo da se isproba. Odmah da vam kažem, uopšte mi se nije dopalo. Čak ga i prezirem, a evo i zašto:

Plaćanje karticom

Retki su oni brendovi koji vam dozvoljavaju da platite u kešu. Onako kako ja volim, kako su ljudi plaćali još pre hiljadu godina. Uglavnom smo uslovljeni da sve platimo visa ili mastercardom, a lokalna dina (koju jedino imam jer su mi ove druge zagubili u transportu, mada je to druga priča potpuno) je neupotrebljiva u online svetu. Međutim, onaj ko želi nađe način, pa su tako Fashion Company i neki drugi brendovi smislili da se naručena odeća može platiti kada vam je dostave to jest pouzećem. Hvala Vam!

Sve kasni

Glavna razlika, i ona koja mi najviše smeta je ta što sve što poručite morate čekati minimum nedelju dana, a zbog čitave situacije sa koronom čak i duže. Sama pomisao na to, da kad kliknem kupi mi ne omogućuje da ta stvar odmah bude moja, da je isprobavam ispred ogledala i gledam uz šta mogu da je kombinujem, me užasava.

Osećaj materijala

Najvažnija stvar kada kupujem bilo šta mi je njen sastav. iako na sajtovima piše koliko procenata čega je u nečemu, to nije dovoljno. Mnogo manje verujem brojkama i procentima, a mnogo više svom dodiru. Ukoliko se naježim kada dotaknem nešto, znam da nije ni za brisanje poda, a kamoli za oblačenje a preko ekrana je to nemoguće znati. Barem za sada.

Ne znam kako mi stoji

istina je da kada kupujem nešto uglavnom ni ne probam zato što me mrzi da čekam u beskrajnim redovima ispred kabina. Otprilike znam šta mi odgovara, a šta ne, a ukoliko imam nedoumicu onda ću sačekati i probati 43. par farmerki. Sada to svakako ne mogu i da želim, a ponekad zaista želim.

Vraćanje je prava mala horor priča

Pošto ne isprobavam stvari u radnji (videti tačku tri), iz praktičnih razloga, jer je mnogo lakše vratiti nešto nazad i zameniti nego čekati zauvek, online kupovina mi je ovo uskratila. Tačnije nije baš, ali da bih vratio nešto prvo mora da stigne, a znamo kakva je situacija sa tim (videti tačku dva).

Onda moram da probam, vidim da mi ne pristaje kako sam zamislio ili pak da je materijal jako loš i da mi se uopšte ne sviđa. Zatim treba pozvati kurirsku službu koja će doći verovatno za tri dana da to pokupi, pa za još tri dana da vrati u radnju, pa za još tri da oni vide šta nije u redu, pa još 33 da je pošalju ponovo. Što se mene tiče mogli bi da snime novu sezonu American Horror Story o vraćanju online porudžbine. Sigurno bi bila najrealnija i najgledanija u istoriji.

Ruku na srce, dobro je što ljudi poput mene, koji ne mogu da odole kupovini imaju mogućnost da nahrane svoje demone. Iako nije isti osećaj kao kada uđete u prodavnicu i ugledate tu stvar koju morate da posedujete, jer se između vas desila ljubav na prvi pogled, online kupovina zasigurno je budućnost. Možda nam za deset godina omoguće da virtuelno isprobamo i “osetimo” garederobu, a do tada molimo se da nam što pre dozvole da nedeljno popodne provedemo u šoping centru i kupimo petu crnu rolku, jer baš takvu nemamo i baš ona nam je neophodna.

Tekst: Aleksandar Nastasijević