Direktor kastinga, Holanđanin u pedesetim godinama i velikog stomaka, uperio je pogled u mene i snimio celo moje telo. „Skini gornji deo i pokaži mi torzo“, rekao je. Iscrpljen posle 14 sati snimanja, uradio sam to što mi je rečeno, skinuo potkošulju i otkrio svoje prilično bele grudi. Brzo me pogledavši, vratio se u susednu sobu i promrsio stilisti: „Lep je, ali debeo“. Zvuk s lakoćom putuje kroz skladište s betonskim podom; otišao sam u svlačionicu, ali sam jasno čuo njegove reči. Osetio sam se poniženim.

Dva puta sam hodao pistom na Pariskoj nedelji mode, radio s nizom talentovanih fotografa i stilista i bio deo sveta koji okuplja mnogo neverovatno lepih ljudi. Ali ovo nije bio prvi put da me nazovu gojaznim, uprkos tome što su mi rebra i kukovi štrčali. Na probi u Parizu za japansku reviju muške mode u leto 2014. grupa starijih žena iz kreatorovog tima sjatila se iza mene smejući se i lagano me lupkala po zadnjici utegnutoj tkaninom. Drugom prilikom, stilista koji je krenuo da pije votku od devet ujutru rekao mi je kako sam „lep“, ali moram „da prestanem s lenstvovanjem i uradim nekoliko jebenih trbušnjaka“. Sve to mi se uopšte nije sviđalo - i sigurno mi nije bilo pravo da me zovu „lep ali debeo“. Odlučio sam tada, tog leta, da prestanem s manekenstvom.

Kada je reč o eksploataciji u svetu mode, većina pomišlja na mlade žene i devojke koje šetaju pistom s alarmantno izbačenim kukovima i koščatim ramenima, ili im na pamet padaju mračne priče o slavnim fotografima koji manipulišu mladim ženama ili ih primoravaju na seksualni čin. Mišićavi muški modeli savršenog oblika lica koji dobro zarađuju? Ne liče na očigledne žrtve.

Ali kako sam uvideo tokom svoje kratke karijere manekena, muškarci i momci podležu sve većem riziku na čudnom, neuređenom radnom mestu kao što je svet mode. Činjenica da ste muškarac ne čini vas bezbednim: muški manekeni često su žrtve seksualnog uznemiravanja, ali to retko prijavljuju. Uz to, pod velikim su pritiskom, kao i njihove koleginice, da imaju baš pravi oblik tela. Noviji trendovi u muškoj modi doveli su do polarizacije: ohrabruju ili ekstremno izražene mišiće, ili nežan androgini izgled.

Još jedan faktor je veoma važan: rastuće ekonomije u istočnoj Aziji stvorile su potražnju za dizajnerskom odećom i modelima njoj primerenim. Sve veći broj mladih manekena, i muškog i ženskog pola, odlazi u Aziju, daleko od svojih porodica i mreža podrške, radeći pod loše regulisanim uslovima uz rizik da budu radno eksploatisani a slabo plaćeni. Ispada tako - ako zaista, zaista, zaista dobro izgledate, niko vam ne garantuje bogatstvo, zdravlje i sigurnost.

Sara Zif, osnivač „Model elajens“, njujorške neprofitne organizacije koja se zalaže za veću zaštitu manekena, kaže da su muškarci u ovom poslu suočeni sa izuzetno teškom situacijom. „Definitivno mislim da muškarci imaju problema na radu jednako kao žene, ako ne i više“, kaže Sara, koja se dugo bavila manekenstvom. „Modna industrija mora hitno da se reformiše: decenijama je izmicala bilo kakvoj stvarnoj regulativi.“

Modeli i insajderi sa kojima sam razgovarao za potrebe ovog teksta često su oklevali da se upuste u razgovor iz straha od represalija, a mnogi su tražili da ostanu anonimni.

PageBreak

DEČACI NA FILMU

Ja sam sa 20 godina bio očaran svetom mode. Postao sam model 2013, na trećoj godini studija engleske i francuske književnosti na univerzitetu Oksford. Preselio sam se u Pariz u okviru studija i moje tinejdžersko zanimanje za modu iznova se probudilo.

U početku sam bio relativno nesvestan stepena seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u modnoj industriji. Ozbiljna udvaranja i seksualne ponude često se predstavljaju kao šale, što moćnim likovima koji to rade - fotografima, urednicima i direktorima kastinga - omogućava da sve negiraju ako budu odbijeni.

Ponekad se ti moćni ljudi ponašaju tako jer uopšte ne osećaju rizik da budu kažnjeni: dok sam istraživao za ovaj članak, jedan poznati modni kreator, zavisnik od kokaina, stalno mi je slao video-snimke nagih aktera - što nisam tražio - dok sam pokušavao da ugovorim intervju.

Na neki način, lako sam se izvukao. Metju, britanski maneken, potpisao je ugovor s prvom agencijom dok se premeštao u Pariz (nekoliko meseci kasnije priključio se vodećoj svetskoj agenciji „Elit“). Ubrzo se našao u studiju fotografa koji je prekoračio granicu.

„Bilo je užasno“, kaže Metju (to mu je pravo ime). Sada se više ne bavi manekenstvom i živi kao student u Londonu. „Naterao me je da skinem svu odeću, uključujući donji veš. Kako je objasnio, želeo je da prevaziđem fazu nelagodnosti i počnem da se osećam prijatnije u sopstvenom telu.“ Bilo je nemoguće prijaviti ga, kaže Metju. „Nisam mogao da se žalim zato što je radio u mojoj agenciji.“

„U svetu mode stariji uvek kontrolišu mlađe“, ukazuje Rene Habermaher, fotograf rođen u Švajcarskoj koji stalno radi za japanski Vog i druga vodeća imena. Sara Zif iz „Model elajens“ kaže da je čula za bezbroj slučajeva jako sličnih Metjuovom. „Kada počinju, modeli su obično vrlo mladi“, kaže Zifova, koja je postala model sa 14 godina. „Karijera im kratko traje i prolaze većim delom nezapaženo. Ako znate da ćete potrajati možda pet godina, mnogo je manje verovatno da ćete isturiti vrat ili se žaliti, naročito zato što je konkurencija toliko velika.“

PageBreak

„MALOLETNI I NEUHRANJENI“

Uvideo sam da mi je teško da se držim odluke o raskidanju s manekenstvom. I dalje tu i tamo uzmem poneki posao. Nedostaje mi uzbuđenje. Uz to, kako sam nedavno postao diplomac, novac mi dobro dođe. U nekim prilikama bio sam šokiran videvši koliko su mnogi modeli mladi.

Kritičari i komentatori već dugo prigovaraju što modna industrija angažuje vrlo mlade momke, a sadašnji trend dečačkog ili androginog izgleda samo je pojačao kritičke glasove. Takav trend muškarce tera na gubitak mišićne mase, a žene na gubitak prirodnih oblina. Maneken Džek (to mu je pseudonim) kaže da se pojačava konkurencija između muškaraca i žena za učešće na istim revijama. (Na „Gučijevoj“ reviji muške mode u januaru 2015, na primer, manekenke dečačkog izgleda hodale su uz nežne, fragilne muškarce.)

Gotovo svi od 15 insajdera koji su pristali da govore za Njuzvik smatraju da je kreativni direktor firme „Sen Loran“ Edi Sliman, koji je nedavno otišao, bio perjanica uspona ultramršavih muških manekena. Svoj ukus za izuzetno suvonjave mladiće branio je u intervjuu za Jahu stajl 2015. objašnjavajući da su ga kao tinejdžera kinjili zato što nije imao tradicionalnu telesnu građu muškarca.

Mnogi insajderi iz sveta mode misle da je od važnosti uticaj koji je Sliman imao na modele - čak i na muškarce van sveta mode. Jedan britanski fotograf koji je radio za američki Vog snažno kritikuje tip muškog tela koji promoviše pomenuti dizajner. Sliman je stvorio estetski model koji fotograf opisuje kao „maloletna i neuhranjena“ lica. Modna kuća „Sen Loran“ i Sliman odbili su ponovljene molbe Njuzvika da ovo komentarišu.

TANUŠNI U JAPANU

Japan je već dugo veliki igrač u svetu mode, a uspon Kine i Južne Koreje učvrstio je značaj istočne Azije. Azijski kontinent ne nudi samo nove prilike; donosi i nove pretnje. Poznato je da azijsko tržište favorizuje ultramršave muške manekene.

Azija im nudi finansijske mogućnosti koje se sve ređe mogu naći na prezasićenim zapadnim tržištima, i to u industrijskoj grani gde muškarci zarađuju daleko manje od svojih koleginica. Kako pokazuje Forbsov izveštaj, od juna 2012. do juna 2013. 10 vrhunskih i najbolje plaćenih manekenki zaradilo je ukupno 83,3 miliona dolara; od septembra 2012. do septembra 2013. 10 najuspešnijih muških modela - osam miliona dolara. Na prvom mestu je Žizel Bindšen sa prihodom od 42 miliona dolara u periodu jun 2012 - jun 2013; najbolje plaćeni maneken Šon O’Praj zaradio je milion i po dolara u obračunskoj godini koja se završila septembra 2013.

Jedan model iz najveće evropske agencije „Models 1“ prihvatio je ponudu za Daleki istok i pristao da govori za Njuzvik pod uslovom da ostane anoniman. „Želeo sam da zaradim pre nego što krenem na univerzitet“, kaže 19-godišnji britanski student. Potpisao je ugovor da bi u Tokio krenuo u zimu 2015, pretpostavljajući da će uslovi biti razumni i unosni. Ali kada je ugovor pokazao majci, zaprepastila se videvši na šta je pristao.

Njegove putne troškove i troškove smeštaja trebalo je da snosi agencija, ali je prema odredbama ugovora taj novac morao da vrati. Tako bi počeo da prima honorar tek nakon pokrivanja tog duga. Do tada će morati da se zadovolji sa približno 87 dolara nedeljno, od čega ne može da preživi, pa će majka morati da mu dopuni budžet.

Neke odredbe posebno ukazuju na eksploataciju, kaže on. Ako ne bi uspeo da obezbedi dovoljno posla, bio bi poslat kući o sopstvenom trošku, s tim što bi agenciji dugovao četvorocifrenu sumu. Ako bi prekršio bilo koje druge uslove, uključujući one da bez dozvole ne sme da se šiša, da se sunča ili da malo poveća težinu, mogla je uslediti ista kazna.

Francuska, Španija, Italija i Izrael doneli su protekle decenije zakone po kojima svi modeli angažovani u tim zemljama moraju da poseduju lekarsko uverenje o sposobnosti za rad. Prema francuskom zakonu, zdravlje manekena mora se „procenjivati naročito u smislu indeksa telesne mase“ (BMI), a podržavaju se i sveobuhvatnije metode, uključujući oblik tela i dobrobit konkretne osobe. Nepoštovanje zakona može doneti kaznu od 75.000 evra i do šest meseci zatvora. Kazna do 10.000 evra i godinu dana zatvora može stići pojedince koji „motivišu ljude da budu preterano mršavi, podstičući dugotrajnu restrikciju u ishrani, što ih može dovesti u smrtnu opasnost ili im direktno ugroziti zdravlje“.

U svetu mode ovi zakoni imaju malo pristalica - čak i među modelima. Osim toga, u većini zemalja gde manekeni rade ne postoje zakoni koji bi pružili zaštitu tim mladim ljudima.

Poznati direktor kastinga Noa Šeli iz „AM kastinga“, kaže da i sam snosi određenu odgovornost što postoji pritisak da se bude mršav. „Ne osećam stalno da sam odgovoran za nezdrave ideje o tome kako telo treba da izgleda, ali nisam ni toliko naivan da kažem kako se to ne bi moglo dešavati bez moje namere, i zbog toga moram da prihvatim odgovornost.“

Međutim, Sebastijan Minije, kreativni direktor kultne modne kuće „An Demulemester“ sa sedištem u Parizu negira da kreatori čine nešto loše. „Mi pravimo odeću koja je savršeno pristojna i prihvatljiva“, kaže on za Njuzvik. „Na kraju krajeva, modeli su odrasli ljudi. Tu nema problema.“

Valeri Stil iz Tehnološkog instituta za modu u Njujorku ne veruje da će modna industrija značajno regulisati samu sebe. „Svi kažu da krivica nije do njih, da samo slušaju naređenja“, navodi ona. „Mnogi, mislim, treba da podele odgovornost. Direktori kastinga i dizajneri i publika - svi žele da gledaju mršave, bele, mlade manekene. Svi oni su krivi.“

Tekst: Edvard Sidons (Newsweek)

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/