Početak njene glumačke karijere ozvaničen je tek pre mesec dana diplomskom predstavom na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a još pre toga, u junu, hodala je crvenim tepihom Kanskog festivala. Jovana Stojiljković glavna je glumica filma Panama, dugometražnog prvenca reditelja Pavla Vučkovića, i prvog debitantskog filma iz Srbije koji je posle 30 godina prikazan pred publikom glavnog programa ovog prestižnog festivala. 

Zato je razumljivo što je ljudi po Kanu prepoznaju, iako je za Jovanom Stojiljković godina dobrih uloga u teatru i na filmu. U pozorištu igra u Kazimiru i Karolini, predstavi koja je dobila gotovo sve nagrade na poslednjem Sterijinom pozorju, i u Tangu i Ćelavoj pevačici – sve tri predstave su u beogradskom Ateljeu 212, i u Snu letnje noći u Pozorištu Boško Buha. Osim u Panami igrala je i u filmovima Bićemo prvaci sveta, i Branio sam Mladu Bosnu, a pre toga u ostvarenjima Klip i Kad ljubav zakasni, i u TV seriji Samac u braku. 

Razgovarale smo dan pre domaće premijere njenog najnovijeg filma Panama, na festivalu Cinema City u Novom Sadu, na kome je nagrađena posebnim priznanjem „zbog prirodne, uverljive, harizmatične i dirljive izvedbe”.  Jovana blista. Nenametljivo je lepa. Ima otvoren i slobodan pogled. Zarazno je zadovoljna. Od svega o Jovani, mene najpre zanima ono trenutno najatraktivnije: kanski crveni tepih.

„Srce je htelo da mi iskoči, eto tako mi je bilo“, kaže Jovana. „Najavljuju Panamu, i mi, ekipa filma, po crvenom tepihu krećemo ka sali! Oko nas ljudi, a ja mislim samo: to je naš film, biće na bioskopskom platnu, konačno! Znate, dve godine smo ga radili sa velikim pauzama, ponekad mi se činilo da smo na nemogućoj misiji. A sad, posle svega toga – Kan! Bila sam presrećna, ponosna na nas i našu ekipu!“

Imali ste interesantnu haljinu. Ko je bio zadužen za stajling?

Ines Janković, kreatorka, pomogla mi je da izaberem model koji nije preglamurozan, ali je ipak atraktivan. Bitno mi je bilo da se u svečanoj haljini osećam opušteno. Da sam izabrala onu koja mi ne bi dozvolila da u potpunosti uživam u svakom trenutku, ne bih mogla sebi da oprostim. Jer, Kan je zaista neponovljivo iskustvo.

S obzirom na to da u ekipi Paname dominiraju debitanti, a da je film prikazan istog dana kada i onaj Natalie Portman, jeste li se osećali zapostavljeno?

Ne! Kao i naš, i film Natalie Portman bio je rediteljski debi, ona ga je režirala. Zato su prikazani istog dana, jedan iza drugog. Naša premijera bila je u 19 časova, prodefilovali smo crvenim tepihom, dočekao nas je jedan od direktora Festivala, i posle premijere u čast našeg filma organizovan je koktel. Istovremeno bio je i koktel Natalie Portman. Upoznali smo se, a ona i Pavle Vučković su razgovarali, slikala se sa nama mada joj to, kako sam čula, nije navika. Ona je bila divna, tanana, ljubazna, pristupačna. Deluje kao veoma prijatna osoba. Zbog jednog trenutka u njenom pogledu osetila sam da je njen život prilično napet, kako je vrlo teško biti zvezda. Naravno, sve oko nas je bilo glamurozno, haljine, frizure, nakit – baš sve. Nisam stigla da fotografišem, samo sam se trudila da što više budem u tom trenutku, da zapamtim, upijam. Uspeli smo da upadnemo na žurku filma Colina Farrella. Upoznala sam i njega, bio je veoma srdačan, razgovarali smo, a na kraju se i slikali. Posle nekog vremena osetila sam da mi tamo i nije nešto preterano zabavno: priča se o poslu, pije šampanjac, jede sladoled... Bili smo najmlađi tamo, možda je i zbog toga. 

A  van koktela i iza reflektora, šta se događalo preko dana na ulici?

Dobro je što sam ostala smo tri dana, kraće od drugih iz ekipe, zato što je tamo previše svega, a najviše zvezda o kojima mi mislimo kao o nečem nedostižnom, a sad su tu, uz vas, na svakom koraku: piju kafu kao i vi, šetaju, smeju se... Kad ulicom prođe neko poznat, nastane opšta histerija. Svi mi iz ekipe bili smo baš srećni kad su nas sutradan posle premijere ljudi prepoznali na ulici i komentarisali da nam je film super. Ta tri dana u Kanu kao da sam lebdela, eto tako mi je bilo.

I, posle sveg tog glamura, vratili ste se na fakultet, na probu diplomske predstave?

Da, morala sam. Srećom, zakasnila sam na avion, pa sam na Frankfurtskom aerodromu čekala 12 sati i dobila vreme da budem sama sa sobom, da se malčice odmorim od euforije.

Već tokom Festivala objavljene su prve kritike. Koliko sam videla, pohvalne su.

Te kritike znače nam zvaničnu potvrdu kako smo uspeli filmom da kažemo baš to što smo hteli, i da se to razume. Volela bih, i posebno se radovala kad bi se film dopao i našoj publici. Beogradska premijera zakazana je tek za kraj septembra. U avgustu film učestvuje na Sarajevskom festivalu, to će biti poseban ispit.

Film govori o važnoj i aktuelnoj temi, o skrivanju emocija. Kakvu poruku šalje publici?

Aktuelni model ponašanja mladih jeste pretvaranje i maskiranje, kako bi se sakrile emocije i pravo lice. Ja to ne razumem i trudim se da budem što više otvorena u svakom odnosu i kontaktu. Mladi kao da nisu sigurni šta će im neka veza doneti, kao da se unapred boje, strepe, i onda je najlakše i najsigurnije pretvoriti vezu u neobaveznu. Tu vam nisu potrebne emocije. To je važeći model ponašanja i o tome govori film. Glavni junak, Jovan, upoznaje ljupku, slatku devojku Maju i oni započinju vezu bez obaveza. Ako si u takvoj vezi, ti se onda praviš kao da te ne zanima ništa o onom s kim si. Međutim, ukoliko se ipak zaljubiš, kao što se desilo momku iz filma, ti onda nastojiš da saznaš neke stvari o devojci, ali ne od nje, nego posredstvom društvenih mreža. A zbog onoga što vidi na društvenim mrežama, momak posumnja da ona nije onakva kakvom se njemu predstavlja. Gledaocima nije jasno, kao ni njemu samom ko je ona. Sve vreme filma Pavle Vučković nagoveštava kakvi su oni mogli da budu i šta su mogli da dožive da se nisu bojali emocija. Film je sniman i postavljen tako da bude prijemčljiv mladima, sigurna sam da će oni čuti našu poruku...

Možda i onu koja se odnosi na društvene mreže, odnosno na potrebu da se na Facebooku i ostalim mrežama pokažemo drugačijim nego što jesmo?

Ni to ne razumem. Nemam ni Facebook, ni Instagram, ništa od toga. Znam da bi mi društvene mreže olakšale komunikaciju u poslu, ali živim i bez njih. Još u srednjoj školi, kad je počela pomama za Facebookom, osetila sam da je to prilično lažno i da ne želim da učestvujem u idealizovanju sebe i sveta, niti da imam prijatelje koje ne poznajem.

Tada, u srednjoj školi, debitovali ste pred kamerama u filmu Klip. S obzirom na veliki uspeh tog filma, slažete li se da je moguće reći kako je bilo pametno rizikovati ulogom u filmu erotskog sadržaja?

Ja sam od drugog osnovne išla u školu glume Nenada Nenadovića, pa su me zato pozvali na kasting za Klip. Bila sam treći razred srednje škole, pročitala sam scenario, pročitala ga je i moja mama. Jeste, bio je šokantan. Bila mi je zanimljiva Maja Miloš, rediteljka filma, ali nisam znala zašto radi taj film. A onda smo razgovarali, dugo i uporno. I potpuno smo poverovali u njenu ideju. Maja Miloš je divna rediteljka, ona je obeležila jedan deo mog života. Ja mislim da je bilo potrebno snimiti film kao što je Klip. U prvom momentu neke scene scenarija činile su mi se nerealnim... drogiranje na žurkama, na primer, ali kad sam se malo okrenula oko sebe i obratila pažnju, shvatila sam da to jeste realnost među srednjoškolcima. Tačno, bilo je riskantno debitovati u takvom filmu, ali s obzirom na to da sam znala kako će ga javnost sigurno primetiti, bila je to ujedno i pametna odluka. Uostalom, i sam Klip bio je rizik koji se isplatio: njegova kritika društva stigla je do mnogo ljudi svuda po svetu, posebno mladih. A da su ga doživeli onako kako je Maja Miloš htela da ga dožive, dokazuju mnoge nagrade.

I predstava Ionescove Ćelave pevačice jeste generacijska poruka društvu da daje loš primer onima koji ga nasleđuju.

Isidora Goncić, rediteljka predstave, smestila je priču među bogate ljude devedesetih koji su na sumnjiv način došli do novca, žive u zatvorenom krugu, vode svoje isprazne živote i rade svoje sumnjive poslove ne primećujući da su napolju demonstracije, bombardovanje pa, na primer, kad padne bomba, oni pričaju šta se desi čoveku koji se sagao da veže pertlu. Predstava priča o nedostatku komunikacije, o praznim rečima, i pita ko je za to kriv. Krivi smo mi koji smo dozvolili da neko manipuliše našim životima, da igramo po takvim pravilima. Često osetim kako mi neko nešto diktira pa imam potrebu da se otrgnem, ali onda pokušam da mislim pozitivno. Trudim se da uživam u mladosti, u godinama koje imam i u ovim uspesima. To me održava. I tome se vraćam kad god nije moj dan. 

U filmovima Branio sam Mladu Bosnu Srđana Koljevića i Bićemo prvaci sveta Darka Bajića igrali ste istorijske ličnosti. Kakav je bio osećaj oživeti ih na velikom platnu?

Poseban! I Srđan Koljević i Darko Bajić profesori su režije na mom fakultetu. U ostvarenju Bićemo prvaci sveta igram Kseniju, suprugu Aleksandra Nikolića. On je često bio nervozan, a ona je bila uz njega – tako kažu. I taj podatak bio mi je oslonac za lik. Posle premijere upoznala sam se sa Ksenijinom ćerkom i unukom, bilo je dirljivo. Čula sam od njih neke priče o njoj koje ću imati prilike da iskoristim u seriji – nadam se da će biti snimljena. U Mladoj Bosni igrala sam Jelenu, devojku koja se dopadala Gavrilu Principu i kojoj je pisao pesme. Istraživala sam o Jeleni i Gavrilu i otkrila da je on želeo da bude s njom, ali mu pravila Mlade Bosne to nisu dozvoljavala. Priča se da je i taj nemir bio deo gneva zbog kog je Gavrilo pucao u cara Ferdinanda. Eto, da je slušao svoje srce, a ne pravila... Scenario profesora Koljevića izuzetno je zanimljiv, svašta sam naučila o tom vremenu. Dobro je što se odlučio da revolucionare igraju mladi glumci zato što se tako jasno vidi da su oni, nosioci velikih ideja, istovremeno bili dečaci kakvih je svuda oko nas.

Mislite da ih ima? Smatra se kako današnji mladi nemaju ideale i da im ne pada na pamet da menjaju svet.

To je tačno. Mi smo ravnodušni, ništa nas ne zanima, ne razmišljamo, ne istražujemo po sebi i svetu oko nas. Lakše je biti uljuljkan i mirno živeti, a samo ponekad rečima se pobuniti protiv nečega. Tek da se kaže – vidi me što sam strašan i opasan.

Šta vas čeka posle diplome? Igrate u tri predstave Ateljea 212, nadate li se zaposlenju?

Ne, ali ne zato što se ne nadam, već zbog toga što je još na snazi zakon po kome pozorišta ne smeju da zapošljavaju nove ljude. Čudno koliko su brzo prošle ove četiri godine studiranja. Sećam se, kad je trebalo da se odlučim šta da upišem, razmišljala sam o ekonomiji i pravima zato što to obrazovanje omogućava sigurniju zaradu. Međutim, pomisao na te fakultete nije mi prijala i otišla sam na glumu. Treba osluškivati sebe, to je jedini način da se pronađeš i da ti bude dobro u životu. Sad, na prijemnom ispitu za glumu, javilo se 400 srednjoškolaca! Toliko ih nije bilo nikada do sad. Ja tvrdim da je tome najviše „kriv“ Dragan Petrović Pele, moj profesor. On će u septembru primiti novu klasu, a zna se da je on baš onakav kakav treba da bude, kako se zamišlja profesor glume... 

Zaboravili ste da je njegov asistent Miloš Biković...

Dobro, možda je i on pomalo „kriv“. On je zvezda i mislim da su kandidati na prijemnom ispitu imali više treme zbog njega nego zbog profesora Peleta. Ja ću, naravno, upisati master studije, nastaviću školovanje što duže mogu. Ove poslednje godine, koliko god da sam radila, uvek sam imala gde da se vratim, fakultet postane utočište. Ali, kad ostanem bez tog doma, onda je teško. Trenutno se trudim da o tome ne razmišljam. Filmovi i predstave u kojima sam do sada igrala dolazili su mi sami. Verujem, otud, da će zbog njih doći i naredne uloge.

Tekst: Sonja Ćirić

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija