Početak kraja mode „starog sistema” polako je započeo tragedijom Alexandera McQueena, koji je 2010. izvršio samoubistvo. Lee McQueen bio je simbol osvajanja prestižnih modnih kuća od strane mladih, buntovnih kreativaca. Uz Johna Galliana sredinom 90-ih preokrenuo je Pariz naglavačke, ali i modu koja je do tada vladala.

McQueen je bolovao od depresije koja je kulminirala nakon smrti njegove obožavane majke, žene koja je dve decenije uvek u backstageu pripremala svoje slavne sendviče za modele, bez obzira da li je Lee vladao u Givenchyju ili konačno u svom notorno provokativnom brendu. McQueen je postupno kopnio radi modne industrije koja je od njega tražila prodaju i stvaranje kolekcije za kolekcijom. U svom završnom periodu života bio je prisiljen da stvara četiri kolekcije godišnje sto je bilo previše za kreativca njegovih razmera i šokantnih ideja.

Mlađu liniju McQ prodao je licenciranom italijanskom proizvođaču koji je svojim potezima komercijalizovao originalne McQueen ideje do te mere da je sam Lee na kraju prezirao tu svoju relativno uspešnu liniju. Ali, ultimativni pad svega onoga što smo pre definisali kao originalnu modu, dogodio se sa Johnom Gallianom i njegovim skandalom iz 2011. koji je osvanuo na naslovnicama širom sveta. Nakon smrti Stevena Robinsa, njegove desne ruke i čoveka koji je praktično vodio Diorov i Gallianov atelje te bio uz Johna od samog početka, Galliano je izgubio poslednji kompas u životu.

Indikativno, Robinson se predozirao zapanjujućom količinom kokaina, sam i zatvoren u svom stanu. Galliano je na godišnjoj bazi morao da „izbaci” preko deset kolekcija, kako za Dior, tako i za vlastiti brend. Dior je onaj koji je stvarao najveći pritisak jer je tražio od maštovitog genijalca da „smiri strasti” i komercijalizuje svoj potpis. Poslednje pret-a-porter kolekcije Galliana za Dior bile su tužne kada se setimo opulentnih bajkovitih ideja Gallianovog potpisa. Predstaviti deset kolekcije godišnje znači stvoriti apsolutno novu, svežu i unikatnu ideju svake dve do maksimalno tri nedelje. Tako nešto jednostavno je nemoguće. Na kraju svakog kvartala izlazile su brojke kojima je Galliano na kraju svoje „vladavine” u Dioru morao da se pokori.

Ključna je reč „vladavina” jer su dizajneri nekada vladali modnim kućama. To više nije slučaj. Gallianov pad ostaje primer početka kraja sa kojim će se njegove kolege tek kasnije suočiti. Johna nije dotukao alkohol niti tablete već brzina koja se od njega tražila za stvaranje kolekcija od kojih je svaka trebalo da bude uspešna na poslovnom planu, u slučaju Diora, ali isto tako trebalo je da zadovolji apetite modnih kritičara. Svi kreativci osjetljivi su i boluju od vlastitih demona nad kojima pre svega vlada ego. John nije želeo da se obazire na „brojke”, ali ono što ga je najviše pogađalo jesu kritike modne svite koja je jasno videla da se veliki dizajner bori sa svakom kolekcijom.

U poslu kao što je moda danas nema prostora za strast sa kojom su na scenu stupili Galliano, McQueen i mnogi drugi. Ono što se u poslednjih godinu i po dana dogodilo zapravo je zastrašujuće za bilo kog modnog ljubitelja. Legendarni Jean Paul Gaultier zatvorio je svoju pret-a-porter i mušku liniju mode te se odlučio samo za haute couture, isto je učinio obožavani dvojac Viktor & Rolf. Američka dizajnerska ikona Donna Karan na izrazito neugodan način izašla je iz svoje modne kuće koju je LVMH konzorciji za sada „stopirao“ da bi se fokusirao na mlađu liniju DKNY u želji da se približi novoj generaciji kupaca. Karan je uz Calvina Kleina bila i ostala najveća revolucionarka praktičnog minimalizma devedesetih koji je preporodio američku modnu scenu. Povukao se legendarni Martin Margiela koji je prodao svoju avangardnu kuću i u potpunosti nestao.

Još jedno veliko dizajnersko ime avangarde koje je inspirisalo generacije dizajnera, Ann Demeulemeester, isto tako je napustila svoju modnu kuću – sinonim za dekonstruisani, viktorijanski rock chic kojem se klanjala Patti Smith. U poslednjih šest meseci najpoznatije modne kuće takođe su izgubile svoja velika imena pod pritiskom okrutnog modnog kapitalizma. Prvo je Dior napustio Raf Simons jer, se kako je sam priznao, više nije mogao nositi sa ritmom Diorovih kolekcija. Simons je svake godine dizajnirao dve pret-a-porter, dve haute couture, dve prefall i resort kolekcije i uz sve to posebno namenjene kolekcije za azijsko tržiste gde Dior sada redovno održava „reprizu” pret-a-portera koji Simons mora dodatno prilagoditi najvećem tržištu na svetu. Uz to, tu je njegova vlastita muška linija koju je prikazivao dva puta godišnje. Simons je bio i ostao intelektualac koji je spajao modu sa kompleksnim inspiracijama, bile one fenomenološke ili istorijske. Simons je bio prisiljen da radi na nekoliko kolekcija u isto vreme od kojih je svaka morala da bude razvijena iz potpuno različitih ideja. Gubio je kontrolu i u određenim fazama nije imao pojma sta da prikaže.

Ideje nisu mogle da se razvijaju, nastao je potpuni lom u njegovom načinu promišljanja i zbog toga je odlučio da neće da obnovi svoj ugovor sa Diorom te se povukao na svoje imanje u Belgiji odakle i dalje kreira njemu najvažnije kolekcije: one muške mode pod njegovim imenom. Šta će se dogoditi sa njim u budućnosti, niko zapravo ne zna. Šuškanja u modi su uvek prisutna sa svih strana, ali za sada Simons je eksplicitno rekao da se povlači i fokusira na svoj privatni život. Vlasnici Diora tu odluku nisu dočekali šokiranog izraza lica, već su saopštili kako će Diorov atelje sam kreirati nadolazeće pret-a-porter i couture kolekcije. Dakle, jedna od najvećih modnih kuća de facto je izjavila da može da vodi svoj „posao” bez kreativnog direktora. Takva odluka izazvala je zgražanje i strah među dizajnerima koji se u „novom sistemu” jednostavno ne snalaze. Nekad su modne kuće zbilja pripadale snažnim dizajnerskim imenima, ali danas iste mogu bez njih. Alexander Wang pobjegao je iz Balenciage jer nije mogao da se nosi sa teretom najuticajnije modne kuće u istoriji.

Posle Simonsa šokirao je Alber Elbaz koji je iz duboke prašine podigao Lanvin na pijedestal jedne od najomiljenijih francuskih modnih kuća. Nemoguće je zamisliti Lanvin bez Elbaza. Ali, otišao je zbog nesuglasica sa vlasnicima kuće koji su mu svake godine sve više „rezali” uticaj i odbijali njegove predloge i ideje u kom smeru treba da ide Lanvin. Vlasnica brenda odlučila je da joj ne treba „kreativni direktor”, već dizajner koji će nastaviti da radi ono što radi bez previše vlastitih ideja o tome kako bi kuća trebalo da se razvija i raste u kreativnom pogledu. Novi sistem u kojem danas živimo ne trpi termin „kreativnog direktora”. Odluke donose odbori i vlasnici dok se od kreativaca očekuje samo da dizajniraju i stvaraju odeću bez obzira sta oni sami misle o tome. Moda nije umetnost, ali hoda po toj tankoj liniji koja se bazira na maštovitom i inovativnom stvaranju koje treba da vas ostavi bez teksta. Nekada se moda prodavala kao san, danas se prodaje isključivo kao posao. Moć su preuzele velike high street kuće kojima slavni dizajneri sve više beže jer veću reč imaju u takvim projektima nego u vlastitoj modnoj kući. Nova generacija dizajnera, iako optimistična, shvata sta se događa. U modi kakvu danas poznajemo nema mesta za inovacije i provokacije.

Osim nekoliko dizajnera kao sto je Rei Kawakubo za Comme Des Garçons ne postoje revije koje ce vas kao urednika ili stilistu inspirisati. Postoje izuzeci kao sto je na primer „novi Gucci”, ali one su retke i više se radi o eksperimentima nego o „ispravljanju” sistema koji uvažava samo i isključivo finansijske izveštaje o prodaji i kakva je, primera radi, politička situacija u Kini jer od nje zavisi dobar deo profita. Izvršni direktori modnih kuća jesu oni koji imaju poslednju reč. Njihove odluke nisu više sugestije već pasivno agresivni diktati pod kojima se „stara generacija” najvećih imena dizajnera jednostavno lomi. Teško je prognozirati budućnost mode, ali bez sumnje, radi se o kreativnom padu koji je došao do samog dna. Ko više upravlja modom? Jer dizajneri gube moć. Ne gaze ih samo vlasnici, već digitalna revolucija na temelju koje je Instagram postao važniji od Voguea, a videti haljinu na poznatoj glumici na dodeli nagrada bitnije je od bilo kakve očaravajuće revije koja vas tera da modu možda zbilja gledate kao vid umetnosti. Na celom nizu frontova dizajneri gube bitku i retki su oni koji se prilagođavaju. Uglavnom se radi o mlađoj generaciji koja nema pojma sta su devedesete značile i koliko je Helmut Lang promenio način na koji se svi danas oblačimo.

Nekada je bio zapanjujući skandal kada bi kreativni direktor napustio veliku modnu kuću, dok je danas to postala redovna pojava. Toliko redovna da je zastrašujuća jer ko će inspirisati novu generaciju koja bi trebalo da nastavi da pomiče granice kreativnosti kako su to činili Galliano, McQueen, Margiela, Simons, Lang? Jedini, zapanjujući izuzetak kakav svet mode nikada u istoriji nije doživeo jeste Karl Lagerfeld sa svojih petnaestak kolekcija godišnje za Chanel, Fendi i vlastitu liniju.

Samo što Lagerfled nije revolucionar mode. On je u stanju da stvori poželjnu odeću koja ima rok trajanja, ali ne ostavlja svoj upečatljiv trag. Karl Lagerfeld je anomalija i to verovatno poslednja tvrđava „starog sistema” koji nas je sve inspirisao. Ostali modni divovi ili beže, ili se prilagođavaju tržištu do te mere da gube vlastiti potpis te stvaraju mediokritetske kolekcije kakve zaboravite nakon jedne sezone. Situacija u kojoj se danas nalazimo u jednom trenutku mora da pukne jer za mnoge moda i dalje mora da predstavlja san inače gubi faktor poželjnosti. Potrebna je nova krv, dizajneri koji će pokrenuti svoje linije i tek onda krenuti u napad na velike kuće. Bas kao što je to gruzijsko-ruski dizajnerski kolektiv Vetements učinio za Balenciagu. Vetements je jedini antimodni brend u poslednjih desetak godina koji je isprovocirao novi sistem i podsetio nas na onaj dobri, inspirativni stari. Sve to učinjeno je na krilima direktniih inspiracija ranim radovima Martina Margiele i Helmuta Langa. Optimizam, dakle, postoji ali sve ga je teže izvesti na površinu. 

Tekst: Grgo Zečić

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>> http: //www.viber.com/ellesrbija