Postoje ljudi koji boje stvarnost čineći život lepšim. Oni koji postavljaju pitanja kako bi nas razbudili i izvukli iz monotonije, ali i oraspoložili, razveselili i nasmejali.

I dok neki to čine misaono, verbalno ili duhovno, Beograđanka Miona Stefanović se služi svojom profesijom i kreativnošću u domenu street arta, umetnosti koja ne poznaje granice.

Da ograničenja ovde zaista ne postoje, dokazuje ova mlada umetnica. Vođena idejom da pravi sitne intervencije u prostoru, uz pomoć lepljenja keramike na zidu, Miona uspeva da ulepša i produži život ruiniranim objektima.

Osim estetske funkcije, 3D minijutare postavljane na fasade mahom oronulih zgrada i garaža, imaju za cilj da ulepšaju prolaznicima dan, podstaknu na razmišljanje, ili ukažu na nešto što svi misle da znaju. 

Ostaci bespotrebnog materijala tada postaju prava mala remek-dela na zidovima, te danas krase mnogobrojne fasade zgrada i mostove u Holandiji, Švajcarskoj i Beogradu.

Kako si se odlučila za Fakultet primenjenih umetnosti, i da li si odmah znala pravac kojim ćeš da se baviš?

Prvo sam htela da studiram slikarstvo, a posle neuspešnog prijemnog ispita i malo premišljanja rešila sam da upišem keramiku na Fakultetu primenjenih umetnosti. Keramika povezuje sliku, boju, formu i skulpturu, što je sklop dve stvari koje volim, te iako ne zvuči zanimljivo moram da priznam da je ceo odsek fantastičan. Ujedno koliko god da je ovo intelektualan i estetski posao, toliko je i fizički zahtevan.

Kako si se ti kao umetnik razvijala i šta je najviše uticalo na tvoj rad?

Sve je krenulo od crteža i slike. Iako je moja forma trodimenzionalna, ja je crtam kao dvodimenzionalnu, tj. koristim formu kao platno što je vidljivo na mojim prvim skulpturama. U to vreme sam najviše bila okrenuta modernoj umetnosti 20. veka, da bih danas, u skladu sa interesovanjima koji se menjaju bila pravi obožavalac 21. veka. Jednostavno, kako sam učila dolazila sam na nove ideje, pa se samim tim i moj rad menjao.

Da li imaš određen koncept kada radiš i da želiš nešto da poručiš kroz svoj rad u domenu street arta?

Prvobitno nisam imala koncept, a sama ideja lepljenja keramike je zapravo krenula od materijala koji mi je često ostajao nakon proba. Htela sam da ga upotrebim kako bih ulepšala neki prostor.

Na početku sam lepila keramičke škartove, jer mi se sviđalo kako to estetski izgleda. A nakon toga su došle na red ptice, jata sa temom Seobe (Crnjanski), Zapremine kruga i Pitagorina teorema, u okviru kojih sam lepila ptice, ribe i bukete - koji šapuću i šalju određene poruke. Tada sam već imala koncept. 

Osim da ulepšam prostor, ideja je bila da sve te moje životinje šapuću javne tajne, odnosno stvari koje svi znaju, one koje spadaju opštu kulturu.

Kako biraš prostor na kome želiš da radiš?

Ako mi se nešto baš dopadne, onda apliciram. Ipak, u većini slučajeva sasvim spontano pronalazim mesta za rad. Primer za to je serija minijatura sa ušima, koju sam postavljala na neka nevidljiva mesta, obično ona gde parovi stanu da se poljube, ili podele neku priču. Jasna asocijacija na to je da "zidovi imaju uši." 

Prva ideja je bila da se instalacije skidaju sa fasada, ali to je zapravo zbog tehnike lepljenja bilo nemoguće. I upravo danas, radovi stari po dve, tri godine i dalje stoje na nekim zgradama, izazivaju pažnju, te se ljudi masovno javljaju. Pored poziva koji mi stižu sa podneblja Holandije i Švajcarske, i mnogobrojnih pohvala, kontaktirao me je autor knjige „Street Art Belgrade“, Aleksandar Đorđević, koji me je pozvao na svoju promociju. S obzirom da nisam znala da je on u uvrstio moj rad u pomenutu zbirku grafita, ovo je bilo pravo iznenađenje za mene. 

Kako izgleda proces rada? Koje tehnike koristiš?

Sve počinje od skice, a zatim sledi najkomplikovaniji proces izrade keramike koji je jako dugotrajan: ona se dva puta peče na temperaturi od 1250 stepeni celzijusa. Kada minijature budu gotove, odlazim na izabranu lokaciju, ređam ih na površinu i lepim. Tada gledam da me niko ne vidi, i sutra obavezno dođem da proverim da li su tu.

Da li bi volela da u svoj rad uvedeš još neku tehniku?

Kada pričamo o street artu jedino što bih dodala je crtež. To ne bi bio sprej, već marker ili akril. Porcelan koji sada lepim je oslikan. Što se tiče boje - važno je da napomenem da je uglavnom sve što radim 3D. Sve je reljef, odnosno ima teksturu. 

Po čemu je tvoj rad prepoznatljiv?

Iako ne mogu da kategorišem svoj rad u klasičan street art, on svakako to i jeste. Proces izrade keramike traje i po nekoliko nedelja, meseci, a osim zahtevne pripreme moram da budem neskromna i da kažem da se jedina u Srbiji, ali i šire, bavim ovom vrstom street arta (lepljenja keramike na zid).

Kako ti vidiš i doživljavaš aktuelnu street art scenu u Srbiji?

Street art više nije samo grafit, već sve sto može da se nađe na ulici: instalacija, poruka, skulptura...

Ne znam da li više u street art spada i ono kad neko levom rukom na zidu napiše neki komentar, ali moram da budem iskrena i da kažem da mi se to jako sviđa. Upravo zato grafiti sa porukom "Moja mama je moj bog", ili "Hoću, ali šta? su jedni od mojih omiljenih.

Koliko je street art crtež super, i nesumnjivo ima značajnu likovnu i estetsku vrednost, toliko mi je ovo fascinantno. Smatram da je umeće smisliti poruku, koja će ostati u glavi mnogim ljudima.

Koji je po tvom mišljenju najbolji grad po pitanju street arta?

Zemlja koji najviše poštuje ovu vrstu umetnosti, koji je neguje, čuva i aktivno se bavi njome, svakako je Holandija. Amsterdam je u potpunosti ižvrljan, i to mi apsolutno ne smeta jer smatram da svi grafiti i crteži na ulicama predstavljaju duh grada i govor ljudi. Sa druge strane, holandski gradovi imaju određena mesta na kojima može slobodno da se radi, i tamo vas niko neće pogledati čudno, već će biti zainteresovani za vaš rad. 

Razgovarala: Kristina Milošev

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/ellesrbija/