Njegova generacija je generacija antiheroja koji samo kukaju. Mozda zato bolje piše kada se iznervira. Voli da bude ono što osuđuje i zato se već trideset godina ruga sebi i svetu. Za razliku od pisara književnosti, istovremeno je fasciniran i revoltiran onim što ga okružuje. 

U poslednje vreme, ovaj bogataš buntovnik dobio je neku finu patinu. Manire nije menjao. Frederic Beigbeder je Francuz do koske. I u stanju je da uradi sve zbog dobrog štosa. Već je prodao priču kako je i on, kao i njegov predsednik, bio zaljubljen u svoju profesorku, ali mu se nije posrećilo. Kao šmeker je baš u treningu. 

Bila je nedelja pre podne, kada nas je njegov izdavač sa spoljne strane, zakljucao u Booka storeu.

Ono sto se desi u knjižari, ne ostaje u knjižari.

Kako ste se sinoć proveli, s obzirom na to da često ponavljate kako se istorija pravi u Srbiji, zemlji najboljeg zezanja u ovom delu sveta?

To uopšte nije loš znak. Naprotiv. Ljudi izlaze, lepo se oblače i zabavljaju. To su stvari koje i ja preferiram. Po prirodi sam malo divlji, volim da se napijem, bacim pogled na glamurozne devojke u nekom klubu ili diskoteci. Šta ću kad sam još slab na to. Mnogo toga se menja u korist Srbije, koja će uskoro postati deo Evrope. Tačno je da ovde ne poznajem nikoga ko loše živi, a vi biste hteli da me ubacite u krivicu.

Samo da vas otreznim. Vaš stric je već petnaestak godina Beograđanin?

Tačno. Brat mog oca, Gerard Beigbeder živi u Srbiji. Oženjen je divnom Katarinom Veljković, čijim precima je posle rata bila oduzeta sva  imovina. Imaju dvoje dece koja odlično govore srpski. Kada kažem da se u Srbiji dešava istorija, onda mislim i na njihov slučaj. Restitucijom im je 2000. godine vraćena porodična kuća. Priča je kao iz romana Doktor Živago. To je takođe jedan od razloga zašto je Beograd za mene posebno mesto.

Poslednjom knjigom Una i Selindžer uspeli ste da spasite svoju reputaciju.  Pretila vam  je ozbiljna opasnost da završite kao siroti Coelho, obavezna lektira za očajne domaćice ili nezaobilazni aksesoar manekenki?

Važno je imati čitaoce. Drugi padež je to što knjige danas uglavnom čitaju žene. Tako da, ako ste model ili očajna domaćica, onda činite većinu publike. Ne znam zašto muškarci čitaju manje od žena.

Imaju i oni svoje favorite. Ali, trenutno mi je zanimljiviji making of tog izuzetnog romana? 

Pre desetak godina pravio sam dokumentarac o Salingeru. Proučavajući njegovu biografiju, našao sam mnogo podataka o Uni. A onda sam video njene fotografije iz mladosti. Bila je mnogo lepa i vesela devojka.  Privukla me je ta njihova one way love story. Meni se isto desilo kada sam imao dvadeset godina. Zaljubio sam se u curicu, koja me nije šljivila. Kad ste mladi i nevini, to može mnogo da boli. Kidate se i patite. A onda posle tridesetak godina sretnete tu istu osobu, pitate se kako je moguće da vam je nekada toliko značila, a sada od toga nije ostalo više ništa. Eto, o tome je ta knjiga.

Pre nje, godinama ste bili isključivo „na sebi“.  Zašto ste mislili da je to zanimljivo smrtnicima? 

Nisam tako mislio, samo nisam mogao da pišem ni o čemu drugom. Hteo sam da pišem o onome što  mi je poznato, a najlakši način da to uradim bio je da tulim  o svojim problemima, ljubavnim jadima i željama da se seksam svake večeri. Zar to nije pošteno!? Slično onome što je uradio Knausgård u Mojoj borbi. 

S obzirom na to poređenje, ne smeta vam sto ste u rangu it girls. Kako se osećate kao it pisac? 

I to je bolje nego da budem nepoznat pisac. S druge strane, vrlo je opasno biti trendi jer veoma brzo možeš postati prošlost. Sve dok sam in, a ne out, je okej. Nije mi baš cilj da sam moderan, koliko da budem ozbiljan pisac, u bliskom kontaktu sa svojim osećanjima. Da uspevam da zapamtim sve što me dotakne jer je to prava dragocenost, nešto retko, a u knjigama najvažnije. Kada si dirnut lepotom, nečim što te nasmeje ili naljuti. Mnogo je moćno  kada uspeš da rasplačeš ljude od sreće. Sviđa mi se film La, La Land, kome su svi zamerili što je limunada sa previše šećera, a ja sam se baš slatko isplakao. 

PageBreak

Vi ste prvi pisac koga pitaju šta nosi na crvenom tepihu, iako ste bezobrazno napravili kovanicu protiv mode?  

Oscar Wilde i Fitzgerald takođe su pričali o odeći jer je to  važno. Ipak, ne želim da potrošim mnogo vremena razmišljajući o svom sakou, iako je i to deo igre. Michel Houellebecq oblači se na čudan način, ali to radi namerno. Čovek kalkuliše sa tim. Čitaoci danas vole da vide svog pisca, da znaju  sve o njegovom privatnom životu, pa čak i šta jede,  ali toga je bilo i pre. Koga ne bi zanimala svakodnevica Sokrata ili  Nietzschea!? 

Opaki ste kada govorite o show up kulturi, ali ste njen deo. Imam utisak da živite ono što mrzite?

Tačno. Sinoć sam bio na Pristanu, poznatom klubu na reci. Tri puta su puštali New order. To je iz mog vremena. Sociološko pitanje: vraćamo se u osamdesete? Već sam vam rekao kako volim da pišem o onome što mi se dešava u životu, ali i da ga kritikujem.

Kada ćete početi da ga menjate?

Starim i menjam se pomalo. Nadam se da sa godinama postajem mudriji. Kao insajder, istovremeno sam  fasciniran, a i besan na ono o čemu pišem. 

Previše flertujete sa dobrom zabavom i svim tim ludilom da bi smo vam verovali na reč. Ispada kao da živite u dvadesetim, a ne u digitalnim dvehiljaditim?

Nadam se da neću doživeti isti kraj kao Fitzgerald. Bio je baš usamljen kad  umro je u 44. godini. Za života su mu ljudi govorili isto što i meni: da je lak,  isprazan, neozbiljan i da se mnogo zabavlja. To je jedino po čemu smo slični. Ni u čemu drugom se ne bih poredio s njim. On je magičan, pravi genije reči. Siguran sam da i dalje postoje mesta za dobar provod, ali ih ja ne znam.

Mnogi znaju da ste enfant terrible, crna ovca, jedan od najprovokativnijih pisaca današnjice, ali nisam sigurna da su pročitali ijednu vašu knjigu. Mislite da su u pravu?

Da su u pravu što me smatraju lošim momkom? Ne znam da li je dobro imati lošu reputaciju, ali mislim da bi bilo pogrešno sprečavati ljude da me zbog toga čitaju. Zabavno je imati taj imidž, ali mnogima  možda pripadne muka kad saznaju sve to što mi se pripisuje. 

Verujete da je čitanje ponovo vrlo seksi. I da se ljudima knjige sve više sviđaju. Books or Facebook?

To je veoma važno pitanje. Mi pisci mnogo se trudimo da ubedimo ljude koliko je čitanje važno. Trenutno sedimo u knjižari čiji su zidovi tapacirani literaturom. Postoji li išta lepše od svih tih priča na policama? Kada ne bismo čitali, ne samo što bismo bili mnogo glupi, nego ne bismo bili ni ljudska bića u pravom smislu te reči. Kroz knjige možeš čuti glas ljudi koji više nisu živi. Šta je, na primer,  govorio Homer pre 2000 godina. Koja moderna tehnologija može da pruži tako nešto? Facebook će biti gotov za pet godina, ako već nije.

Baš vas briga. Vaše knjige ne skidaju se sa Instagrama. Zaista su idealne za kačenje. Devojke ih obično stavljaju pored ruža za usne ili laka za nokte. 

Sȃm sam u svojoj sobi dok i pokušavam da budem prisan samo sa svojim osećanjima. Ne razmišljam o tome gde će se moja knjiga jednog dana naći. U svakom slučaju, bolje je da je pored karmina nego pored pištolja. 

Jedno vreme bili ste fascinirani svetom modelinga. Videla sam vas u majici s angažovanom porukom: John Casablacas property. Družili ste se sa čovekom koji je izmislio top modele?

Nisam ga sreo, ali sam upoznao njegovog partnera koji je bio bad guy.  Zbog te fascinacije o kojoj govorite,  napisao sam knjigu Ideal po kojoj je prošle godine snimljen istoimeni film. U tom biznisu krije se velika moć jer namećeš fizički izgled celoj planeti. Zašto ova devojka, a ne neka druga!? To je jedna vrsta fašizma novog doba.  I sama reč model ukazuje na nešto što treba da slediš.

Što da ne, kada te cure odavno zarađuju više od inženjera NASA-e!

Može da se posmatra i na taj način. Još gore je u Hollywoodu. Te cifre su tek nenormalne. Ali, pitanje je kako to utiče na naš život? Žene se izgladnjuju i muče, samo da bi bile mršave i ostale mlade. Zar to nije  nedemokratski, pa ako hoćete i opasno? Pogotovo što 99 odsto žena na planeti ne mogu da izgledaju kao modeli. 

Ko kaže!? Dovoljno je skinuti odgovarajuću aplikaciju. Tačno je da u analogno doba najfatalnije žene nisu bile ni najlepše, ni najmlađe, a ipak su ulovile najzanimljivije muškarce. 

Ljudi iz filmske i medijske industrije mogu mnogo da učine da se ovo stanje kakvo je sada promeni, tako što će prestati potraga za savršenstvom.

Tešite frajere koji nemaju uspeha kod devojaka da su reči odlično sredstvo za zavođenje. Šta bi na to rekli Beckham ili Ronaldo? Mora da ste i vi imali problem, čim ste u tom fazonu?

Mnogo puta. Em sam bio stidljiv, em su me po pravilu privlačile devojke koje me nisu htele. Užasno je kad si do ušiju zaljubljen u nekoga, a njoj se dopada tvoj najbolji drug.

S obzirom na to koliko ste se kao pisac tržišno dokazali, neopevani ste zavodnik?

Nisam single već sedam godina, a tri sam u srećnom, drugom braku. Stvari su se mnogo promenile u odnosu na roman Ljubav traje tri godine, koji sam napisao pre dvadeset.

Je li teško pisati o ljubavi i seksu, a ne biti patetičan?

Ako kažete ljubav je lepa, to zaista zvuči patetično, ali ako napišete da je nemoguća ili  je proizvod iluzije industrije koja prodaje veš mašine, onda je taman fino i cinično. Moj projekat je da uništim taj romantizam.

U istoj smo misiji: da bajke treba prepraviti u korist zlih maćehi i veštica, daleko boljih i sposobnijih u odnosu na trapave princeze koje se kući vrate s jednom salonkom ili spavaju do iznemoglosti.

Ono što naročito ne podnosim jeste kraj svake bajke. Od toga bi trebalo početi priču. Šta je bilo kad je on došao s posla i ugledao isto lice? Kako bi reagovao ako bi ona došla s jednom cipelom? Naravno da bi pomislio  da je  previše popila, a s takvom devojkom nijedan princ na belom konju ne bi trebalo da se oženi.

Vi svakako spadate u tu kategoriju, mada nije jasno kakav je to big deal s kokainom? Kopirali ste Kate Moss ili ste sami organizovali tu policijsku raciju, u nedostatku bolje teme? 

Možda sam zaista priželjkivao da budem kažnjen. Nisam se krio. To sam uradio na ulici, na haubi kola, a ne  u toaletu, što je očekivano. Valjda sam hteo da me neko  zaustavi. O tome sam pisao u knjizi Francuski roman. Najviše mi se dopada razgovor između policajca i mene u stanici. Čovek me  je lepo pitao zašto to radim, pogotovo što sam suviše mator za takve egzibicije. Rekao sam mu da pokušavam nešto da zaboravim, i da je to neka vrsta moje terapije. Mnogi pisci su bili u zatvoru: De Sade, Dostojevski. Ako smestite pisca u prostoriju u kojoj ne može ništa drugo da radi sem da razmišlja, onda ste uradili nešto dobro za njega. 

PageBreak

U srpskim zatvorima knjige pišu ubice premijera, tako da to za nas ne važi. Vi ste u ćeliji fabulirali svoje detinjstvo?

Ono je zaista postojalo, samo sam pokušavao da ga se setim. Posle sam našao i te slike sa dedom u Italiji i otišao sam da obiđem to mesto. Tamo smo imali i kuću. Ne mislim da je moje detinjstvo bilo posebno tužno i traumatično. Iako nijedno nije baš idilično, svako od nas treba jednom da se suoči s njim. Freud je to lepo objasnio. Posle, kada napunimo neke godine, dobro je da saznati zašto su te roditelji stvorili takvog kakav jesi. I šta se sve tu i dobro i loše dogodilo.  Čovek koji se ne vrati se u svoju prošlost, ne  zna ko je i ne može da bude srećan.

Šta su vam rekli roditelji?

Naravno da nisu bili oduševljeni. Pogotovo ne  moj brat. Ali, svi su razumeli da mi je to bilo potrebno. Epizoda sa zatvorom učinila je da shvate da sa mnom nešto nije bilo u redu i da sam nekako morao to da pokažem. Dobro, proveo sam samo dve noći u ćorki. Nisam baš  Solženjicin. Ali, mediji su toliko brujali o tome da je moja kćerka je za to saznala preko televizije. Zbog toga sam se  osećao glupo i poniženo. Osećao sam se i krivim. Da nisam napisao Francuski roman, nastavio bih da se ubijam. Isto je i sa alkoholom. Krenete pomalo da biste bili veseliji i zabavniji u društvu, onda počnete na to da trošite velike svote novca i na kraju imate problem. Postanete zavisnik.

Da li samo zbog srebrne kašičice sa kojom ste rođeni?

Činjenica da ste imali tu sreću, ne znači da nećete patiti. Možete da budete bogati i nesrećni i siromašni, a srećni.

Nemojte molim vas. Niste valjda toliko ambiciozni da biste povrh svega još da budete i srećni?

Što da ne!? Mada ne znam šta tačno ta reč znači. Volim je u malim stvarima: u dobrom obedu, kuvanju, odlasku u piljarnicu. Svaki, čak i banalni trenutak treba prihvatiti kao važan. Možda je to dobra definicija sreće: da brineš o svakom trenutku svog života. Pre petnaest godina zarađivao sam mnogo više  nego danas, ali nisam bio srećniji. 

Jeste li ljubomorni na Uelbeka i Amelie Nothomb koji kidaju kako pišu?  

Nas troje smo pre svega prijatelji. Amelie sam video prošle nedelje. Uvek se šalimo da će ona kad-tad biti moja žena, a ja njen muž. Nismo jedni drugima konkurencija, Pišemo o drugačijim stvarima, na drugačiji način. Ne osećam ljubomoru, pre divljenje. Kada čitam njihove knjige, budem inspirisan da i dalje pišem jer su toliko dobre. Mada, ruku na srce, na njen prvi roman Higijena ubice bio sam malčice ljubomoran. Toliko je fascinantan.

Pošto se ponašate kao sveznalica, u čemu je tajna uspeha vašeg novog predsednika Emmanuela Macrona?

Izabran je tek pre mesec dana, pa ga je teško procenjivati. Za sada mi se sviđa njegova ljubavna priča i ono što je na američkoj televiziji rekao Donaldu Trumpu: „Učini našu planetu velikom“. Sreo sam ga jednom. Voli pisce, za razliku od Trumpa, koji se hvali da u kući nema nijednu knjigu.

Da vas citiram: ko je dobrodošao u vaš mozak, a ko mu najviše smeta? 

Veliki umovi poput Prousta, pisci poput Turgenjeva. Smetaju mi televizija, slaba literatura, loš jezik, a naročito me nervira način na koji pojedini ljudi govore.

Koliko ima toga što vredi zaboraviti? Da li je to teži posao od pamćenja? 

Lakše je zaboravljanje.

Ako padnete, ko bi prvi prišao da vas uteši?

Moje dve kćerke.

Koja su to FB party pravila?

Ubedljivo najbolje mesto je Beograd leti. U društvu nasmejanih, zabavnih ljudi, dobru soul muziku i tekilu.

Tekst: Duška Jovanić

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/