Veći deo planete svakako je čuo za enfant terrible svetske književnosti, razuzdanog princa proze Frederica Beigbedera. Ipak, u krugovima evropskog visokog društva i aristokratije mnogo ozbiljnije odzvanja jedno drugo ime iz te poznate familije - to je Katarina Veljković Beigbeder, supruga Fredericovog strica Geralda. 

Ova rođena Beograđanka potiče iz jedne od najuticajnijih predratnih porodica na Balkanu. Njen deda bio je oficir i lični prijatelj kralja Milana, a njegov rođeni brat ministar finansija i tvorac jugoslovenskog dinara. Porodica Veljković u svom posedu imala je banku Vračarska zadruga na uglu Krunske i Kneza Miloša, koja je bila, današnjim jezikom rečeno, holding kompanija sa vlasništvom nad prvim srpskim parnim mlinom (nalazio se tamo gde je danas hotel Radison Blue Mill), najvećom ovdašnjom pivarom Vajfert (današnji BiP), hotelom Srpski kralj preko puta Kalemegdana, tada poznat kao Balkanski Ritz, šest i po hektara voćnjaka u Smederevu, osam hektara obradive zemlje u Paraćinu, a osim toga, Veljkovići su imali i prvi i jedini privatni muzej na ovim prostorima, pod nazivom Museo, danas poznat kao Paviljon Veljković. Zahvaljujući autoritetu, bogatstvu i dobrim odnosima sa najuticajnijim porodicama u Evropi, jedini su muzej toga vremena koji je zvanično dobio dozvolu za izlivanje Mikelangelovih statua u bronzi. Uz svu raskoš koja im je bila pod rukom, Veljkovići su najviše marili za kulturu i umetnost.

Katarina Veljković Beigbeder do dana današnjeg nije napustila tu misiju. Predsednica je udruženja Stare kuće Srbije, koje je član mnogo većeg, evropskog udruženja za očuvanje kulturne baštine. 

"Na mene je vrlo snažan utisak ostavila gospođa De Amodio, koja je osnovala udruženje Stare kuće Francuske. Rođena je kao De Larochefaucaud, što je jedna od najstarijih francuskih porodica. Kad je moj suprug imao 30 godina, ona ga je postavila da bude predsednik Udruženja za region na jugu Francuske. Sarađivali smo s njom godinama i to je mene inspirisalo da, kad sam se vratila u Beograd, osnujem Stare kuće Srbije. Njeno udruženje počelo je vrlo skromno, a nakon deset godina postalo jedno od najvećih i najjačih u Francuskoj. Postoje dva udruženja, jedno je udruženje istorijskih kuća, ali te kuće takođe spadaju u stare kuće. To je bila prva privatna organizacija za promociju te vrste kulturne baštine. Ovo naše malo udruženje već je uvedeno u veliko Udruženje istorijskih kuća Evrope u Briselu", kaže Katarina.

Katarina prema životu ima odnos kao da je sve moguće i lako. U razgovor ulazi glatko i vedro, bez podozrenja i skepse. Ima nasmejane plave oči, energiju tridesetogodišnjakinje, držanje kneginje i stil Parižanke. Svaki prefinjeni pokret, gest i izraz lica na njoj izgledaju savršeno prirodno. Tu sasvim sigurno ima genetike i vaspitanja, ali i opštih odlika krugova u kojima se kretala čitavog života: upala je u dobro društvo. 

"Imala sam tu sreću da upoznam i Jacqueline de Ribes, najelegantniju ženu na planeti. Nisu to tad, kao danas, bile razne liste koje su proglašavale svoje favorite, mislim da je nju kao ikonu stila promovisao američki Vogue i onda je taj status prosto prihvaćen u celom svetu. Do danas je ostala upamćena kao najelegantnija žena svih vremena. Često smo se viđale. Ona je imala i svoju modnu kuću. Njen otac je bio predsednik kluba Cercle de l'Union interalliée, to je bila jedna od palata porodice Rothschild, u ulici gde je Jelisejska palata. Jacqueline je imala vrlo prefinjen stil, uvek je bila lepo očešljana, našminkana, ali nikad ništa na njoj nije bilo preterano upadljivo."

Gledajući njen zarazni optimizam, slučajni posmatrač sasvim sigurno nikad ne bi rekao da je preko gracioznih ramena ove iskonske dame protutnjao rat, režimski progon, bekstvo i izgnanstvo. Naprotiv, reklo bi se da joj je život išao nepodnošljivo lako.

"Rođena sam 1937. godine, vrlo malo pamtim predratni period. Sećam se naše kuće, mog dede koji je bio oficir i lični prijatelj kralja Milana. On se već pred rat povukao. Zapravo, posle Majskog prevrata. To ubistvo Aleksandra Obrenovića na njega je veoma uticalo i naša kuća je vrlo počela da se zatvara. Naročito pred Drugi svetski rat. Novi ljudi koji su dolazili za njega su predstavljali nešto nerazumljivo i opasno i kuća je, praktično, 1938, posle smrti moje bake koja je volela društveni život, bila zatvorena."

Ipak, ugledne beogradske porodice čiji su kontakti trajali generacijama nisu se tako lako odrodile. Tu su bili Šećerovići, Rošovi, Grolovi, Čolak-Antići... Moja tetka bila je dvorska dama princeze Olge. Naravno, kad smo bili deca, išli smo na te rođendane i žurke. Sećam se princeze Jelisavete i njenog brata koji nam je pokazivao one prve crtane filmove, sa Mikijem Mausom i Popajem. 

U palati Veljkovića, zgradi u kojoj je danas Ambasada Turske, održavani su najraskošniji balovi u tadašnjem Beogradu. Svirali su veliki orkestri, a dolazili članovi najbogatijih, najuticajnijih i najuglednijih porodica. To je, doduše, bilo pre Katarininog rođenja. 

"To je bio dom rođenog brata mog dede, ministra finansija i tvorca jugoslovenskog dinara. Oko njega se sve to dešavalo. Bile su tu i velike večere političkog karaktera na kojima se verovatno raspravljalo o važnim državnim stvarima."

PageBreak

Vreme između dva svetska rata bilo je istovremeno doba najvećeg procvata porodice Veljković. 

"Kad je moj otac završio prava, moj deda-stric je umro. Deda je bio oficir i nije voleo da se bavi ni bankom, ni industrijom, pa je moj otac nasledio posao. Ušao je i u pivaru Vajfert kao ortak, i u prvi Mlin, koji je bio akcionarsko društvo. Naravno, sa trideset godina imao je ogroman entuzijazam, ulagao je mnogo energije da razradi posao, kupovao nove mašine i kamione. Mlin je počeo jako dobro da radi. S druge strane, odlično se slagao sa doktorom Grambergom, kom je pripadala pivara Vajfert. On je u toj porodici bio po ženskoj liniji, bio je sin jedne od ćerki Vajfert. Voleo je da putuje, da živi i, baš kao i moj deda, bio je veoma srećan što može nekom drugom da preda da vodi posao. Pošto nije imao decu, prodavao je Veljkovićima akcije, u jednom trenutku imali smo 75 odsto."

A onda je počeo rat.

" Tokom nemačke okupacije za nas nije bilo društvenog života. Ostali smo u Beogradu. Kad je taj moj deda-stric umro, moj deda je iz Krunske ulice premestio celu kolekciju, sazidao je jedan privatni muzej i cela ta kolekcija Voje Veljkovića bila je u njemu. Za vreme okupacije bili su zatvoreni i kuća i muzej. Plašili smo se da Nemci to ne preuzmu. Na samom početku uselili su nam dva oficira na donji sprat, a kad su oni otišli, pozvali smo porodicu Životić da živi kod nas da nam ne bi uselili još nekog. "

Teško je zamisliti veću strahotu od rata, ali ni mir Veljkovićima nije doneo spokoj.

" Posle rata u kuću su ušli Rusi, a nakon njih zaštićeni stanari. Mi smo živeli u dve sobe i ulazili kroz kupatilo. U tim uslovima teško da je moglo biti nekog društvenog života. Išla sam u Drugu žensku gimnaziju, pa u ovu koja je sad Gimnazija svetog Save. To je prvo bila muška gimnazija, pa su nas onda nešto pomešali, pa razdvojili... Bilo je nas šest devojčica, ostalo su bili dečaci. Sećam se da sam tad pokušavala da objasnim roditeljima da ne treba tako lepo i čisto da me oblače za školu jer su sva druga deca bila nekako musava. Jednom prilikom sam, kad su me obukli u belo i čisto, uzela rukama prašinu i isprljala se, a onda me je izgrdila učiteljica."

Nije samo Katarina imala problem s novom vlašću. Čitava stvar i te kako se ticala cele porodice.

"Banka pod nazivom Vračarska zadruga bila je holding koji je u svom vlasništvu imao pivaru, mlin, hotel. Kad se promenio režim, trebalo je sve to konfiskovati. Da bi se konfiskovalo, neko je morao da bude uhapšen i da odleži u zatvoru. Da mu se nađe neka saradnja sa okupatorom. Međutim, tokom okupacije Nemci su postavili čoveka koji je bio nadređen mom ocu, koji je ipak ostao jer je neko morao da štiti radnike. Recimo, u mlinu se proizvodilo brašno, a moj otac im je odobravao da ga krišom iznose kući. To su radili tako što su na pantalonama šili tajnu postavu i u nju sipali brašno. Tako su prehranjivali porodice. Ali, kad je trebalo da ga osude, našli su da je mlin tokom rata zarađivao, tako da smo mi onda bili ratni profiteri."

Jedna kap prelila je čašu.

"Odavde smo otišli 1956. godine. Bila su ta suđenja, pa mu je konfiskovan mlin, onda je trebalo konfiskovati pivaru... Kad se sve to završilo, ostavili su ga na miru. Međutim, pošto je bio pravnik i govorio francuski i engleski, bio im je potreban. Zaposlili su ga u državnu arbitražu. To je trajalo godinu ili dve i nakon toga su tražili da uđe u Partiju. Tada je moj otac rekao: „Mogu da mi oduzmu svu imovinu, ali ne mogu da mi oduzmu ono što sam ja. U Partiju neću da uđem.“ Tada je rešio da ode. Moji roditelji su peške prešli preko slovenačke granice u Austriju. To je tada bilo jako opasno, mogli su da budu ubijeni. Mi deca prvi smo otišli iz Beograda jer smo prvi dobili pasoše. Dali su nam da odemo s našim prijateljima Italijanima, diplomatama, koji su imali decu naših godina. Oni su nas pozvali u Firencu. Pošto su moji roditelji morali da ostanu u Jugoslaviji, Bogdan i ja smo dobili pasoše da odemo na mesec dana na imanje pored Firence. Roditelji nam nisu rekli da se više nećemo vratiti. Sećam se da sam se jako čudila tim pripremama za put. Pre nego što smo otišli, otac je rekao: „Sad ćemo da kleknemo, da se pomolimo Bogu.“ Zašto, pitala sam se. Čemu tolika drama? Idemo samo na mesec dana i vraćamo se. Nije to neki veliki ili opasan put. Bilo mi je čudno i to što smo išli leti, a nosili smo ogromne kofere u kojima su bili i zimski kaputi. Tad sam imala šesnaest godina, a Bogdan deset. Iz Firence su nas ti prijatelji odveli u Francusku. Ali, i tamo je bilo komplikacija. U ono vreme, tamo gde se prijavite, u toj zemlji morate i da ostanete. Moji roditelji su se prijavili u Austriji, a mi u Francuskoj. Međutim, imali smo sreću što smo poznavali sina predsednika Republike i on nam je izdejstvovao da možemo da se skrasimo u Francuskoj."

Valjalo je početi život ispočetka.

"Tamo su nas odmah upisali u internate. Prvo smo živeli kod naših kumova, Nikolajevića. Ubrzo smo našli stan, moj otac se zaposlio. Trebalo je početi od nule. Veljkovići su verovali da treba ulagati u svoju zemlju. Paradoksalno, bili smo bankari, ali novac nismo držali ni u jednoj drugoj banci. Iako je moja majka za vreme okupacije spomenula mom dedi da bi možda, zbog opasnosti od komunizma, trebalo nešto da se stavi sa strane, on je rekao da to ne dolazi u obzir jer su komunisti nebitna šaka ljudi i da nikada neće doći na vlast. Zato u Francuskoj nismo imali ništa osim prijatelja. Bilo je nekog novca u Engleskoj, ali Englezi su odmah nakon rata sav novac koji je bio u njihovim bankama vratili Titu. Zato je odmah trebalo naći posao. Bogdan je maturirao u Louis le Grand, najboljoj gimnaziji u tom delu Evrope, a ja sam se upisala na fakultet. Moj otac je na početku prihvatao bilo koji posao, a majka je čak spremala i po kućama. Otac je prvo bio fizički radnik, a onda je uspeo da se zaposli kao novinar. Vremenom su se stvari vratile na svoje."

Kažu da pored svakoga barem jednom u životu prođe zlatna kočija, pa neko za nju ima kartu, a neko nema. Katarina je, srećnim spletom okolnosti, dobila rezervaciju za ono što bi se danas nazvalo biznis-klasom.

"U početku je trebalo naći stan. Mi smo se prvo smestili u prostrani stan naših prijatelja, bankara. Punila sam osamnaest godina i trebalo je napraviti bal. Oko toga se angažovala cela naša emigracija: jedni su sašili haljinu, drugi su se pobrinuli za posluženje, a ja sam, kao prava Pepeljuga, prvo počistila celu kuću pre nego što sam se pretvorila u princezu. To je bio moj prvi izlazak. Tako je bilo tada u tim društvenim krugovima: roditelji se udruže, naprave se liste i onda budete automatski pozivani na sve prijeme. Tako roditelji, zapravo, gledaju ko je ko." 

Postoji teorija da su za uspeh potrebne sposobnosti, lična sreća i ključna osoba. U Katarininom slučaju ključna osoba bila je njena tetka Olga.

" Ne mogu reći da sam u to visoko društvo ušla samo zahvaljujući poznanstvu sa bankarima. Tetka Olga bila je udata za jednog francuskog aristokratu. Tako je sve krenulo. I ubrzo stiglo do mladog, perspektivnog naslednika jedne od uglednih francuskih porodica, Geralda Beigbedera. Imali smo neke italijanske prijatelje vrlo blizu naše granice. Toliko blizu da su njihove komšije ostale u Jugoslaviji, a njima se zalomila Italija. On je bio Italijan, ali je imao i jugoslovenske i grčke krvi. Proizvodili su železničke pragove, imali su ogromnu firmu. Posedovali su veliki dvorac i ja sam bila pozvana kod njih, a Gerald je došao sa prijateljem koji je bio veren sa jednom od mladih devojaka iz te porodice. Tada smo se upoznali, potom smo se malo viđali u Parizu, a onda se i uzeli kad sam ja imala 25 godina. Ušavši u novu porodicu, ušla sam i na nove liste za prijeme i balove." 

I opet u novi život.

"Kad sam se udala, suprug i ja napustili smo Pariz i otišli u njegovu kuću na jugu Francuske, na atlantskoj strani Pirineja, u gradiću Po. Tamo su ljudi još živeli kao u devetnaestom veku. Imamo i letnju kuću u Siburu nadomak Bijarica, pa kad smo tamo, često idemo na večeru u Bilbao, jer smo oko dva kilometra od granice. "

O Fredericu Katarina ima prilično drugačije mišljenje od većeg dela planete. Majstor pisanja i skandala, euforični kritičar konzumerizma, cinik i hedonista, u očima svoje strine je fino dete.

" On izgleda tako, ali je u suštini jako sramežljiv i veoma osetljiv. Vrlo lako biva ranjen. Ali onda on to lagano otpati kod kuće i napiše neku dobru knjigu. A ima neke sjajne osobine koje ima i moj muž Gerald, da mu um radi jako brzo. Baš ume da odreaguje u sekundi."  

Kada neko kao životni poziv odabere stražu nad evropskom kulturnom baštinom, to podrazumeva određeni karakter. A takav karakter neće dopustiti svojoj deci da zaborave svoje poreklo. 

" Htela sam da moja deca govore srpski. Na početku sam s njima pričala samo na mom jeziku, a uz mene i naša Taja, koja me je pratila celog života. Došla je iz Jugoslavije za nama kao guvernanta i ostala uz nas do kraja njenog života. Čim se Geraldine rodila, došla je kod mene. Podizala je i moju decu, umrla u mojoj kući, a sahranjena je u našoj porodičnoj grobnici u Beogradu s mojim roditeljima. Razgovarale smo međusobno na srpskom, a onda sam primetila da moj sin govori srpski u ženskom rodu. Onda sam rešila da im organizujem privatne časove. Nakon izvesnog vremena, Gerald i ja isplanirali smo put u Beograd, ali tada još nisam mogla da dođem jer nisam imala gde da stanujem. Kuća je bila puna zaštićenih stanara. Tražila sam im da mi daju jednu sobu, a oni su odgovarali da imaju stanarsko pravo i da to ne dolazi u obzir. Moj suprug je potom predložio da odemo u Dubrovnik. Izabrala sam Mali Zaton. Tamo su se naša deca igrala sa lokalnom, a i našla sam nekoga da im daje časove. Naučili su i zadržali jezik, mada se malo gađaju padežima."

A dok ne ovladaju jezikom svojih predaka s majčine strane, Geraldine i Edouard rešili su da žive na francuskom.

"Sin Edouard je sada ambasador Unicefa u Bangladešu. Pre toga bio je u Delhiju, pa smo nekoliko puta i mi bili u Indiji.  Moja ćerka Geraldine organizuje razne izložbe u Parizu, Barseloni, Ženevi, Njujorku, a i sama slika. Napisala je i dva romana. Jedan je napisala kad je prvi put došla u Beograd i zove se Sponzor. Ne volim mnogo taj roman. Opisala je jedno društvo koje ja nisam primetila. Geraldine živi u Parizu, a ja sam barem pola vremena na jugu, pola ovde, u Srbiji, pa retko prisustvujem događajima koje ona organizuje. Jednom sam bila kad je radila sa slikarom i muzičkom zvezdom, Peterom Dohertyjem. Njega sam dobro upoznala. Interesantna je osoba i, mislim da je to manje poznato, ima ruske krvi.  Uglavnom, Peter nikad ne dolazi na vreme, u tome je veliki problem. A imao je i poteškoće sa drogama. Međutim, bio je godinu dana odsutan, na lečenju u nekoj istočnoj zemlji. Na sopstvenu izložbu u Ženevi zakasnio je jedan dan. Zapravo, stigao je uveče, ali je bio u takvom stanju da nisu mogli da ga probude."

Dok pokazuje fotografije nadrealnih zdanja iz prošlosti koja Evropa i danas čuva, Katarina ima gotovo detinje oduševljenje. Takvo da čovek, umesto svih tih zamkova i balova poželi samo da bude toliko srećan.

Tekst: Igor Karanov

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/