Zapravo, sve je počelo od Elvisa. Kralja. Obožavam njegovu muziku. Naravno, svi su hteli da ga slušaju što češće pa je, da bi radio bio dostupniji, stvoren tranzistor. Možda neko pamti: tokom Drugog svetskog rata postojali su veliki radio-uređaji, za velike prostorije sa mnogo ljudi. Ali, tako se mogla slušati samo jedna stanica. Elvisova muzika zahtevala je ličniji pristup: radio je morao da ima svako. Mali model radio-uređaja koji je tih godina nastao zapravo je započeo trku koja do danas nije stala. Proizvodnja tranzistora je skočila, što je omogućilo veća ulaganja, a to je dovelo do većih profita i, naravno, međunarodnog takmičenja.

Tranzistori su se smanjivali i bivali jeftiniji, počeli su da se koriste za druge mašine i danas imamo smart telefon. Bez Kralja ovo se ne bi desilo. Od sredine prošlog veka, svakih osamnaest meseci imamo upola manji čip koji je dvostruko moćniji od prethodnika. Nekad je period kraći, nekad duži, ali prosek je osamnaest meseci. Danas u svojim telefonima imamo milijarde tranzistora koji su veoma, veoma mali. Kompjuter IBM1 iz 1963. veliki kao dva fudbalska terena, mašina koja je čoveku pomogla da stigne na Mesec, neuporedivo je slabija od telefona koji trenutno imate u džepu.

Dakle, Elvis je započeo revoluciju. Digitalna revolucija nije jedna. Sastoji se iz mnogo malih revolucija. Nakon tranzistora, kompjuter je ušao u svaku kuću. Sledeći obavezan član domaćinstva bio je internet.

Postoji stvarčica koja se nalazi u gotovo svakoj mašini današnjice koju možete da zamislite. U veš-mašini, automobilu, štampaču, smart telefonu. To je čip. On čini da sve funkcioniše na isti način. To je binarni kod. Jedinice i nule. Sve u digitalnom svetu sačinjeno je od nizova nula i jedinica. Ova dva broja, prevedena na jezik struje znače da je ima ili nema. Uz mnogo nula i jedinica moguće je izvesti najsloženije računske operacije na svetu.

Nalazimo se na početku ogromne promene. Nije to tek promena u načinu poslovanja, kako vole da predstave korporativni analitičari. Suočavamo se sa ogromnom transformacijom čitavog čovečanstva i novim poretkom koji zahteva globalni odgovor da bismo je preživeli. To je digitalna revolucija.

Da vidimo, za početak, šta znači reč „digitalno“.

Ako pogledamo, na primer, papino obraćanje u Vatikanu, videćemo samo desetine hiljada mobilnih telefona koji snimaju. A Vatikan nije baš najmodernije mesto na svetu. Nedavno sam bio u Sočiju, govorio sam pred oko 1.000 ljudi različitih godišta, socijalnih i obrazovnih profila, bilo je isto. S manje telefona, doduše. Pogledajte samo običan koncert! U moje vreme kao publika palili smo upaljače da napravimo atmosferu, sad su to telefoni. Zašto? Zašto mahnito šaljemo poruke i fotografišemo? Zašto nam to treba? U čemu nam pomaže?

Kad je reč o budućnosti, ne mogu da budem preterano optimističan. Mi smo jedina vrsta na planeti koja ubija svoje okruženje. U isto vreme, zagađujemo hranu i vodu. Ne vidim tu humanost. Ponašamo se kao bebe. Veoma stare, ali ipak bebe. Reagujemo kao bebe. Nismo sposobni da se suočimo sa sopstvenom odgovornošću na globalnom nivou. Ne vodimo brigu čak ni o sopstvenoj deci. Neka su bogata, neka siromašna. Osim toga, kad se dete rodi, njegovi roditelji s nestrpljenjem očekuju momenat kad će mu u ruke tutnuti novi ajfon i onda su problemi rešeni: dete je mirno, ne pravi nikakve gluposti. A to nije dobro. Ne kažem da je savremena tehnologija loša, samo to da smo, tražeći najlakši način za sve, došli u situaciji da strahovito slabimo sopstvene kvalitete i sposobnosti. 

Ono što nas čini drugačijim od mašina jeste naša dubina razmišljanja. Zato je potrebno učiti decu da manje prikupljaju podatke, a više čitaju tražeći dublji sadržaj, otkrivajući šta je duša čovečanstva. S takvim pristupom moguće je zauzeti distancu prema savremenoj tehnologiji i koristiti je na dobar način. Evo, na primer, snapshot; kažu mi ljudi iz mog tima: „Hajde da napravimo snapshot “. Ne dolazi u obzir! Snapshot znači stvaranje informacije koje već sledećeg trenutka neće biti. Ranije smo pisali pisma kojima je ponekad trebalo i tri nedelje da stignu onome kome su namenjena. Zato smo morali da razmišljamo unapred i pišemo ono što će imati značenje i za te tri nedelje, ukoliko je moguće, i zauvek. Sad nas to uopšte ne zanima. E-mail stiže u Kinu za sekund-dva, pa ako se nešto promeni, odmah ćemo poslati sledeći.

Podatak je koren problema i ključ rešenja. Sve oko nas je podatak. Prošle godine imali smo veći broj ljudi koji su internetu pristupili telefonom nego kompjuterom. Ako se gleda regionalno, do tog rezultata dovelo je stanovništvo Azije, Indije i Afrike, koje je online uglavnom na telefonu. Logika je jasna: kompjuteri su, prosto, skuplji. A smatrfon je život. Smartfon je njihova banka. Pruža mogućnost da budu u kontaktu sa drugim ljudima, a uz to daje sve informacije koje postoje na internetu. Pomaže im u poslu. Apsolutno svi, pa čak i oni usred nedođije, koriste smartfon. To su enormne količine podataka na mreži koje eksponencijalno rastu iz meseca u mesec. Znate li zašto je Steve Jobs bio vizionar? Za mnoge ljude digitalno je sinonim za internet. U suštini, to je potpuno pogrešno. U mnogim jezicima „digitalno“ znači „prstima“. Jobs je pre ostalih shvatio kako čovek ima potrebu da mu svet bude na vrhu prsta. To je digitalna revolucija. 

Svakog minuta na Netflixu gledamo 70.000 sati filmova. Ako se posmatra statistika aplikacija za povezivanje parova kao što je Tinder, svakog minuta milion ljudi nekome kaže da im je privlačan. I svi ti podaci ostaju sačuvani negde i koriste se. Od strane kompanija, naravno.

Prošle godine aploudovali smo na Cloud 50 zetabajta (1.000.000.000.000.000.000.000 bajta ili trilion gigabajta) podataka. Ipak, svi ovi podaci, da bi bili upotrebljivi, zahtevaju inteligenciju negde iza sebe. Zato se danas toliko novca ulaže u veštačku inteligenciju. Ključni razlozi za to su, naravno, poslovni i to predstavlja veliki problem za čovečanstvo. Prilično sam zabrinut jer je prema izveštajima prosečan IQ čovečanstva u opadanju. Moramo da se prilagodimo situaciji koja dolazi. 

Google stopu po stopu slika čitav svet. Tražeći od njega podatke, mi mu dajemo svoje. To znači da iz sekunde u sekundu, iz metra u metar, zna gde smo. I u zavisnosti od toga, pruža nam još potrebnih informacija. Ako vidi da nam se brzina kretanja sa 50 smanjila na 0 kilometara na sat, to može da znači da smo upali u saobraćajnu gužvu, pa nam automatski daje alternativne pravce kretanja, ili da imamo kvar na vozilu, zbog čega nam nudi kontakte servisa i šlep službi. On gleda i zaključuje šta nam je potrebno. Ipak, kad je reč o slici, on zna svaki piksel na njoj, ali ne vidi, na primer, prelepu devojku. Radilo se, ipak, i na tome. Kompjuter je naučio da razlikuje muškarca i ženu, životnu dob, raspoloženja. Koristeći svoju matematiku, on može da primeti razne stvari. Na primer, ako svako jutro slušate džez, a onda jedno jutro pustite elektropop, vaš kompjuter pomisliće da sa vama nešto nije u redu. Drage dame, dokazano je da po načinu na koji koristite internet Facebook zna kada ste trudne, i to pre vas. 

Često kažemo da su osećanja ono što odvaja čoveka od mašine. Međutim, istina je da ljudi nisu baš vešti u čitanju emocija. Dobro, žene su možda malo bolje od muškaraca, ali svi zajedno uopšte nismo dobri u tome. Kompjuteri su, s druge strane, odlični u prepoznavanju osećanja. Softver koji u glasu, na licu, u pokretima, postupcima i potrebama čita osećanja već je napravljen i radi savršeno. Mnogo bolje nego ljudi. Dakle, dali smo kompjuterima sposobnost da znaju šta mislimo i smeramo. Već je napravljen softver koji ima sposobnost da sanja, pa čak i da pravi fotografije svojih snova. Zove se Deep dream generator. Isto tako, postoji kompjuter koji može da podražava stilove najvećih slikara u istoriji. 

Šta je budućnost homo sapiensa?

Prvo, malo se plašim jer smo napravili granicu između ljudi koji imaju novac i onih koji ga nemaju. Danas imamo i one koji imaju pristup informacijama i one koji ga nemaju. To stvara neravnopravnost na planeti. Ako nemaš informaciju, onda si siromašan jer, informacija je moć. To nas dovodi do nove podele, a to su ljudi koji imaju pristup novim tehnologijama i onih koji ga nemaju. Ovi prvi moći će da žive i ostanu zdravi sto godina, a ovi drugi neće uopšte imati to pravo. To je za nas veoma važno. Za mene je Stephen Hawking jedan od najvećih mislilaca današnjice. Ovog leta rekao je nešto važno: ako nastavimo sa nepoštovanjem okoline, na kraju ovog veka neće nas više biti. U to duboko verujem. Da li to što imam moć nekadašnjih bogova znači da nemam nikakvu odgovornost? 

Google smrt smatra tehničkim problemom i postoje kompanije koje ulažu milijarde u pronalaženje leka za smrt do kraja stoleća. To bi značilo da će deca koja sada idu u vrtić živeti 150 godina. Ja sam blizu četrdesete i sama pomisao na to da bih mogao toliko da živim tera me da poželim da umrem. I to je veliki problem jer ako ne umiremo, kako ćemo uživati u životu? Ako oduvek imamo sve, kako možemo da uživamo u raskoši? Ljudskoj vrsti je potrebna ravnoteža. A u tome smo problematični. 

Postoji tip koji trenutno radi na nekoliko projekata, jedan je put na Mars 2022. godine, drugi ekološki besprekorna zemlja sa električnim automobilima i solarnom energijom, treći ugrađivanje implantata u ljudski mozak, koji će nam omogućiti da budemo pametni kao Veštačka inteligencija. To je suludo. Stvaramo novu rasu. Kineska kompanija prepravlja DNK da bi napravila superljude. Zar to ne podseća na neke mračne projekte iz Drugog svetskog rata? Samo nije reč o plavim očima, već o većem mozgu. To je nešto što će nas stići vrlo brzo. Velike sile kao što su Kina, Rusija i druge dizajniraju novu vrstu ljudi. Bebe se rađaju u laboratorijama. Ne mislim da je to dobro. Ne mislim ni da je loše. Znam da se događa i da moram za to da budem spreman. 

Postoji pričica o malenoj ptici koja je živela u šumi. Jednog dana izbio je požar i sve životinje potrčale su ka izlazu, a ona je letela ka sredini, pravo u vatru. „Šta to radiš, poginućeš!“, vikale su druge životinje. Ona je rekla: „Baš me briga, ja moram da obavim svoju dužnost!“, i odnela kapljicu vode, koliko je mogla da nosi u svom kljunu, da bi dala svoj doprinos gašenju. To je ono što mi moramo da uradimo. Svako od nas treba da ponese samo jednu kap. Jedino tako na globalnom planu sposobni smo da promenimo svet nabolje. Ne zaboravite da smo mi ljudi, a ljudi moraju da budu u središtu ove igre koja se zove život. Tehnologija je samo alat.

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/