Ona je rođena sa stilom, bolje rečeno dobila ga je u nasledstvo. Irina Dečermić već sa 15 godina znala je da će biti pijanistkinja. Tu nije bilo nikakvog traženja. Ali jeste kada je reč životnom o partneru. Oduvek je znala da želi da živi u paru. Bila je u ljubavnoj vezi i braku sa glumcem Jean-Marc Barrom 17 godina, a već skoro dve decenije u emotivnom je odnosu sa glumcem Goranom Šušljikom. Imaju dva dečaka Đorđa (9) i Dušana (6). Dosadašnji život provela je na relaciji Beograd - London - Pariz. Dok sedimo u jednom vračarskom lokalu, spuštamo se niz tobogan njenih porodičnih priča, burnih emocija, uzavrelih strasti i nepatvorenih ljubavi.

Vaši roditelji su čuvena beogradska lepotica i profesorka Ubavka Jovanović i neprevaziđeni boem i glumac, po kome nosi naziv i jedna ulica u Zemunu, Stojan - Cole Dečermić. 

Kao devojčica mamu i tatu nisam doživljavala kao par, nismo živeli klasičan porodični život. Sve je bilo rasuto. Nas je držala baka Ksenija, ona nam je svima bila mama, i Coletu i svojoj kćerki Ubavki i mom bratu i meni. Zato mi je važno da sam sa nekim u paru, da nadoknadim ono što sam propustila u ranom detinjstvu jer i mama i tata bili su ličnosti za sebe. Patila sam zbog toga, a na neki način sam im se divila zbog te slobode. Takva vrsta odnosa među supružnicima danas ne postoji. Ubavka i Cole imali su strastan odnos, ali čim smo brat i ja došli, izgleda da smo im pokvarili taj boemski život. Onda je mama postala mama, nije mogla više da prati Coleta i sve se poremetilo. Sa svojim roditeljima počela sam da se družim i da stičem bliskost tek kada sam malo odrasla. Dok sam bila mala, bilo je to samo divljenje, nije bilo bliskosti. Umesto da zbog toga imam otpor prema njima i da ih osuđujem, mi smo kasnije krenuli da se zbližavamo. I baš smo se zbližili.

Kod vas se elegancija i stil izgleda nasleđuju po ženskoj liniji... 

Moja baka Ksenija, Ubavkina mama, bila je izrazito šarmantna, graciozna žena i ta lepota spasla ju je Golog otoka. Njen muž Arsenije Arso Jovanović bio je oficir u kraljevoj vojsci, kasnije se pridružio partizanima i bio jedna od najznačajnijih ličnosti u narodnooslobodilačkoj borbi, načelnik Vrhovnog štaba, prvi posle Tita. Posle rata bio je načelnik Generalštaba Jugoslovenske armije, ali nakon sukoba Jugoslavije i SSSR-a prihvatio je Rezoluciju Informbiroa i otišla mu je glava, negde na jugoslovensko-rumunskoj granici. I njegova sestra Miljuša završila je na Golom otoku, a moja baka Ksenija bila je pošteđena. Ona je za vreme rata sarađivala sa Titom, bila je šifrantkinja čitavom štabu. A pošto je Tito bio slab na lepe i pametne žene, nju je pomilovao. Deda je ubijen, nema nikakvog traga o njemu, ni groba, ni tela. Samo je nestao, izbrisan je iz knjiga, sa fotografijama. Izbrisan iz istorije. 

Je l' baka pričala o tome?

Vrlo diskretno. Nije bila patetična, bila je borac, puna duha, nije volela mnogo o toj porodičnoj tragediji. Radije je nama devojčicama pričala anegdote kako je bilo biti žena u partizanima, koje sada moje drugarice prenose svojim kćerkama. Njen stil i način ponašanja nasledila je moja mama, onda je ona to prenela na mene. To je ta neka svedenost koja se razbije nekim detaljem, umetnost da se uspostavi harmonija između ekstravagancije i decentnosti.

Ispredaju se urbane legende o odevanju profesorke Ubavke... 

Kada smo Goran i ja hteli da usvojimo decu, prva socijalna radnica koja nas je uvela u proces usvajanja bila je studentkinja moje mame. To mi se činilo nekako sudbinski da je ta socijalna radnica, od koji smo na neki način zavisi i bili u njenim rukama, učila od Ubavke. Moja moja predavala je socijalni rad i socijalnu politiku na FPN-u i eto, ispostavilo se da je ona predavala premet koji će biti vrlo bitan za Goranov i moj život. Ta socijalna radnica bila je pred penzijom, ali nam je pričala kako se seća svakog detalja koji je moja mama nosila, kako je tih sedamdesetih razbijala tabu u oblačenju profesorki. Imala je svoj osoben stil, čak je opisivala neke delove garderobe kojih se i ja sećam. Danas to nije ništa posebno, ali ona je tada dolazila na fakultet u pantalonama koje je uvlačila u čizme. Znala je da skokne do Rima da osveži garderobu, nije posebno pratila modu, ali uvek je imala dva, tri komada koja je umela fantastično da uklopi. Taj njen stil bio je zapažen.

Pre nego što nastavimo tu priču, želeo bih da čujem nešto o Coletu...

Ah, Cole, ne znam odakle da počnem. Oduvek smo bili bliski, iako nismo provodili mnogo vremena zajedno. Postojala je neka posebna vrsta intimnosti, bili smo deo istog bića, prećutno smo se razumeli. Kada je dolazilo do nekih porodičnih problema, uvek sam imala veliko razumevanje za njega, a manje za svoju majku. Strašno sam patila što smo mi otišli za London jer sam imala utisak da sam ga ostavila. Oni su se razišli, a ja sam bila nesrećna što sam ostavila svog tatu iako to nije bila moja odluka. Odselili smo se 1980. godine jer se moja mama zaljubila u Kostu Ribara s kojim i danas živi. Imala sam 15 godina, i krenula sam u specijalizovanu muzičku školu za mlade talente. Nedostajao mi je Cole, neizmerno sam volela s njim da se družim, bio je toliko duhovit, dražestan, diskretan. Jedinstven tip. Ophodio se na isti način i prema garderoberu kao što bi i prema predsedniku države. Imao je široku i lepršavu sliku o svetu. Bio je veliki boem i nekako urođeni gospodin.

I on je to dobio u nasledstvo...

Njegova mama Dušanka bila je seoska učiteljica s početka prošlog veka, a na fotografijama izgleda je kao Louise Brooks, glumica iz ere nemih filmova prepoznatljiva po dečačkoj frizuri „bubikopf“. Njen otac bio je protojerej. I desi se da protina kćerka, dvadesetih godina prošlog veka ostane u drugom stanju i sama zapuca u Rim da to saopšti svom momku Borislavu koji je tamo studirao opersko pevanje. Inače on je bio siroče koje je školovao neki bogati čovek, prvo ga je poslao na studije u Beč, pa u Rim. Došao je u Srbiju na letovanje i smuvao se sa najlepšom učiteljicom. Bila je to letnja afera iz koje se rodila velika ljubav. Venčali su se u Rimu, on je nastavio da studira, ona se vratila u svoje selo sa papirima da je zvanično u braku. Rodila je dečaka, mog strica. Zamislite da se u to doba protina kćerka posle ljubavne afere zaputi u Rim i da celu priču iznese do kraja - zaista zastrašujuće hrabro. Posle četiri godine, kada je završio studije, moj deda se vratio u Srbiju, do tada je video svog prvenca možda nekoliko puta. Posle toga dobili su i Coleta i ostali su porodica do kraja. Obožavali su se. Deka je kasnije izgubio taj divan glas koji je imao, njegov glas znam samo kroz šapat. Posle infarkta izgubio je moć da peva, ali se bavio pozorištem, bio je direktor u Novom Sadu, pa Tuzlanskom pozorištu, bio je i reditelj opere. Taj odnos moje bake prema deki na neki način je i meni ukazao put kako da se ophodim prema muškarcu koga volim. Dok je druga baka uvek govorila: „Najvažnije ti je da budeš svoja.“ 

Koje Coletove boemske avanture volite da prepričavate?

Kada su Laurence Olivier i Viviejn Leigh dolazili u Beograd, hteli su da gledaju neku našu predstavu, bio je to Shakespeareov komad u kome su pored Coleta igrali Branko Pleša i Stevo Žigon. Iako je imao ozbiljne suparnike, Cole je računao da će Viviejn Leigh da padne na teme kada ga vidi na sceni. Ispostavilo se da ona baš i nije bila oduševljena, da joj je veću pažnju skrenuo neki naš fudbaler koji je u to vreme bio faca. Ali, zato je Laurence Olivier bio van sebe kad je video Coleta. Cole je računao na Vivien Leigh, Laurence Olivier na Coleta, Viviejn Leigh na fudbalera - svi su ostali razočarani.

Čuvena je i ta priča kada su krajem pedesetih bili na gostovanju u Moskvi, i jedno veče domaćin im je priredio zabavu na brodu. Kada je muzika završila, Coletu, naravno, nije bilo dosta, već je platio muzičare i osoblje da ga voze po reci i do jutra je sam plovio sa muzikom. I uznemirio pola Moskve. Izbio je skandal. Sutradan na večeri, upravnik je morao da pegla situaciju, izmiri odnose sa Rusima i dok je jeo neku šniclu, objašnjavao je Coletu kakav prekršaj je napravio i kakve je to sve posledice ostavilo. Coletu nije bilo jasno čemu tolika frka, a upravniku je od izbezumljenja pala šnicla u krilo, samo je podigao i stavio u rever od odela. Cole je nastavio da pije svoje piće.

PageBreak

Nezvaničnu istoriju ovog grada čini i priča kako je Danilo Kiš bio zaljubljen u Ubavku?

Danilo i Ubavka znali su se sa studija svetske književnosti i on je bio zaljubljen u nju i dosta dugo joj je pisao ljubavna pisma. Međutim, moja baka spalila je sva Kišova pisma da ih  Cole, koga je ona obožavala, ne bi našao. Zamislite da su spaljena pisma Danila Kiša?! Strašno.

Sad se i meni plače...

Ona ih je spalila da bi zaštitila svog voljenog Coleta. Valjda u to vreme nije imala mogućnost da ih negde odloži. Ne znam, ne umem da objasnim. Potpuno ludilo. Cole je bio ljubomoran, mislim da je to tada bila i moda, a bio je i klinac, 26-27 godina. Voleo je da tu ljubomoru nosi kao neki amblem. A naročito je bio ljubomoran na Danila Kiša. I mnogo godina kasnije desi se neverovatna stvar. Bila je noć u Parizu, 11 uveče, Jean-Marc i ja bili smo studenti, stajali smo na pešačkom prelazu i jedan čovek me je pogledao i rekao na srpskom onako potvrdno ali i zbunjeno: „Mi se poznajemo.“ Bio je to Danilo Kiš. Odsekla sam se: „Ja vas poznajem, ali vi mene ne.“ Onda smo seli u  jedan kafe, bila je tu i njegova supruga Pascal, i tako smo dočekali zoru. On je zapravo u meni prepoznao moju mamu iz mlađih dana. Posle nam je dočarao šta je osetio, kako je video nju, a znao da to nije ona.

To je bio vaš jedini susret... 

Da. A onda se dogodilo nešto potresno, kada se razboleo, boravio je između Pariza i Beograda, i mama je dolazila da ga poseti. Onda joj je rekao kada se budio iz kome da je viđao moje lice. Bila sam u Londonu, mama me tog dana zvala sva uznemirena: „Da li si dobro?“  Posle mi je ispričala da je viđao moje lice kada se budio iz anestezije, posle operacije. U stvari on je viđao nju, ali moje lice možda je bilo bliže tom periodu kada su oni bili mladi.

Ljubav Ubavke i Koste Ribara nema rok trajanja.

To je fantastičan odnos. Imala sam tu sreću da u životu imam dva oca. Kada smo došli u London, mama je radila kao gostujući profesor, ali brzo se okrenula i koncentrisala na porodični život, koji joj je nedostajao. Ona je majstor za organizaciju društvenog života. Stvarno smo uživali, okupljala je najrazličitije ljude, prijatelji koje smo sticali u Londonu obožavali su da dođu kod nas. Tu se više nije znalo ko dolazi, ko odlazi, pa je tako jedan od naših prijatelja, ne znam sada da li mog brata ili pre će biti Jean-Marca, jer i on je dovodio svoje društvo, pitao mog očuha: „A gde vi živite?“ Ta naša porodična kuća, koju je kreirala moja mama, bila je kao umetnički dom, tu se jelo, spavalo, pravili smo žurke, koncerte. U donjem prostoru, koji je mama razduvala, nije bilo ničega sem klavira i knjiga. Sedelo se na podu jer je ona jedno desetak godina čekala neki idealan nameštaj. Tako je to postala koncertna sala, a kada se završi koncert, onda udarimo po salsi.

Vaša emotivni odnos sa Jean-Marcom Barrom ima specifičan ukus...

Pronašli smo se u Londonu kao studenti, on Amerikanac, kome je kao i meni nedostajalo prirodno okruženje. Kako smo počeli da se zabavljamo, odmah se uselio u našu kuću i pet godina smo tu živeli. Moja mama i Kosta prihvatili su ga kao familiju. I danas su vrlo bliski. To sa Jean-Marcom bila je burna ljubav - prava, prva velika ljubav i moja i njegova. Mislili smo da će trajati večno. A na neki način i traje, samo što je promenila oblik. Ljubav treba negovati bez obzira na promene agregatnog stanja. On je blizak prijatelj sa mojim sadašnjim partnerom Goranom. Vole se, poštuju, provodimo vreme zajedno, i to vrlo kvalitetno. Baš smo dobra ekipa. On sada ima sina Judea, koji će uskoro da napuni tri godine. Već sa godinu i po bio je kod nas, uživao je sa našim dečacima i oni imaju utisak da je Jude njihov blizak rođak. Đorđe i Dušan čuvaju stvari za njega, on nasleđuje njihovu garderobu. Mi smo jedna proširena familija. 

Kako vam se dogodio Goran Šušljik?

Ubavka je posredno upletena u tu priču. Znala sam za Gorana jer sam se intezivno družila sa Jagošem Markovićem, kada god sam dolazila u Beograd. I Jean-Marc išao je sa mnom u pozorište i gledali smo ga. Te 2000. godine krenula sam da provedem sa porodicom nedelju dan na moru, u Rosama, gde moja mama voli da letuje. Vrlo mi važno da jednom godišnje imamo taj morski zajednički trenutak. Došla sam na Rose i Goran je već bio u tom stanu koji smo iznajmljivali jer je u međuvremenu ostao bez sobe, a Rose su bile prebukirane. Pošto se družio sa mojom mamom, imali su razne priče od Kiša do Jugoslovenskog dramskog pozorišta, noćima su sedeli i pričali i ona ga je primila u praznu sobu koja je čekala mene. Tako smo Goran i ja tih nedelju dana, koliko sam imala slobodno, proveli u istoj kući i desila se ljubav. Izgleda da je Ubavka pripremila teren.

Tada ste bili u braku sa Jean-Marcom?

Jesam, moram da priznam. To je bio jako slobodan brak i meni ta forma nije prijala. Volim da sam u braku ili nisam. Ne u smislu braka, jer Goran i ja nismo venčani. Nego, ili si sa nekim, ili nisi. A ovo sa Jean-Marcom bilo je da sam sa nekim, ali mogu da budem i sa drugim - nisam baš pristalica takvih odnosa. Jean-Marc i ja smo 17 godina bili zajedno, a 10 u braku. Ali, i danas smo familija. Bilo je i neophodno da se promeni forma, da se tada nismo rastali, ne verujem da bismo danas bili tako intimni. Taj rastanak očuvao je našu elementarnu bliskost. Goran i ja smo smo se odmah prepustili strastima. Kada se to desi, onda se ne razmišlja o budućnosti, prosto smo osetili da moramo da budemo zajedno. S druge strane, uvek se dogodi da neko pati. A tada, u tom prvom periodu, svi smo patili, i Jean-Marc i ja, i Goran je patio što ja patim. To prvo vreme bilo je divno, ali je bilo dosta patnje. Sada više nema patnje. Ostala je samo ljubav.

Koliko je teško u Srbiji usvojiti decu?

Mi smo tako lako usvojili decu, za tri nedelje dobili smo prvo dete. Priprema je trajala šest meseci, to je ozbiljna stvar, morate da idete na kurs i to je vrlo korisno. Teško je usvojiti decu ako birate, ali ako želite romsku decu, nije problem. Mi smo želeli decu, nije nam bilo važno kog su porekla. Na početku smo u našim papirima Socijalnom centru dali do znanja da želimo dete bilo koje nacionalnosti. I onda je taj put bio vrlo kratak. 

Vi niste imali problem sa tim, kao što ima većina koja bi da usvoji dete kao što bira model cipela?

Kada iskreno želite dete, nije važno ni koje je nacionalnosti, ni pola, samo da je dete, samo da je moje, da postanem roditelj, da nekome pokušam život da napravim lepšim. Ono što se pozitivno desilo u tom procesu usvajanja jeste to što stvarno ne birate dete, to je prst sudbine. Više ne postoje domovi, već su deca po hraniteljskim porodicama, cela Srbija je umrežena u taj proces usvajanja. Naša deca su iz Pirota. Prvo je došao Đorđe koji je imao godinu dana, a onda Dušan koji je isto tako imao godinu. Njih dvojica su rođena braća.Goran i ja smo smo se odmah prepustili strastima. Kada se to desi, onda se ne razmišlja o budućnosti, prosto smo osetili da moramo da budemo zajedno

Tekst: Aleksandar Đuričić

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/