Slavica Batos, supruga Ljube Popovića i jedan od autora retrospektive u Galeriji SANU: U Francuskoj osećao obavezu da brani Srbiju, a u Srbiji da je kritikuje. Pripadao samo umetnosti.

U LjUBINOM postojanju, životu, slikarstvo je bilo jedina aktivnost koja je stvarno imala smisla. U dijalogu sa slikom, uranjanju, i putovanju kroz nju, pojavljivalo se nešto što mu je nudilo neverbalne odgovore na egzistencijalna pitanja, ali nikada do kraja, pa je tragao dalje... Jedna od primarnih crta i njegovog karaktera i njegovog slikarstva bila je anksioznost, ali i zapitanost o sudbini univerzuma, čoveka, ljudskoj usamljenosti, silama koje su u čoveku i njime vladaju, o onome što dolazi posle...

Naša sagovornica, koja je kvalifikovana za dve profesije - arhitekturu i kliničku psihologiju - posvetila se pisanju o umetnosti, i naravno Ljubi, sa kojim je proživela tri decenije, a poznavali su se 45 godina, Ppišu novosti.rs

Još pri prvom susretu, kao 19-godišnja devojka, maturantkinja Valjevske gimnazije koju je zanimala filozofija počela je da mu objašnjava kako je umetnost u jedinstvenoj situaciji da razreši fundamentalni, ontološki problem nastajanja nečega iz ničega.

- Pitao me je: "Ti misliš da na belom platnu nema ništa?" Tu me je zbunio i na neki način posramio, a to pitanje mi je ostalo za ceo život - nastavlja umetnikova supruga, dodajući kako je život uz jednog autentičnog i zanimljivog stvaraoca bio velika privilegija. - Pre Ljube nikada nisam srela živog slikara, praktično nisam videla originalno umetničko delo... Nisam znala ništa, a mislila sam da sve znam. I kroz naše kasnije druženje, pored svega onoga što se podrazumeva u odnosu muškarca i žene koji se jedno drugom dopadaju, uvek se provlačila ta nit kako nastaje slika, šta se dešava između umetnika i platna u procesu kreacije. Nastavila sam da se interesujem za umetnost, da čitam, da pišem. Kada god bih pravila tekst o nekom slikaru, uvek sam u sebi imala dijalog sa Ljubom. Dok je bio tu, svaki tekst sam prvo njemu pročitala, i onda bismo se pošteno posvađali.

Nije, ipak, voleo da ona tumači njegova dela, pa joj je govorio: "Batos, smiri se, i ne objašnjavaj me nikad, ne analiziraj me."

- Ne znam od čega je zazirao, možda od tog nekog privatnog ugla - dodaje sagovornica. - Apsurdno mi zvuči pitanje kada sam Ljubu upoznala, jer nikada nisam prestajala da ga upoznajem. To će trajati dok i ja trajem.

Već petnaest godina Slavica Batos sastavlja - catalogue raisonn, "popis" svih Ljubinih dela i namerava da u dogledno vreme objavi njegov prvi deo. Sadržao bi reprodukcije i sve podatke koji postoje o delima (kada su nastala, u čijem su vlasništvu, gde su izlagana) nastalim do početka sedamdesetih godina prošlog veka.

- Posle Ljubine smrti intenzivno sam sređivala dokumentaciju, tako da gotovo hiljadu slika mogu da identifikujem iz glave, znam im i naslove - kaže žena čiji je foto-objektiv zabeležio 2.000 Ljubinih radova, tokom 25 godina, što je "metar i po" kutija sa po 36 snimaka. - Upravo juče sam dobila podatke o slici koja će se pojaviti na aukciji za 20 dana, a koja nije nigde upisana, niti je fotografisana. Prepoznala sam posvetu, koju je Ljuba namenio jednom velikom francuskom novinaru, piscu, teoretičaru.

Da je ostao u Srbiji, smatra naša sagovornica, Ljuba nikada ne bi postao svetski umetnik:

- U ono vreme niko ga nije cenio, imao je samo jednu izložbu u Valjevu, a za treću izložbu "Mediale", predstavili su mu rad dok je on bio u vojsci. Nisu ga ni pitali. Njega je napravio Pariz, od bagaža u kome je poneo nasleđe sa ovog tla, tako što mu je dodao nadogradnju.

Ljuba je imao i svest o svojoj autentičnosti i nije voleo klasifikacije:

- Imao je liniju vodilju, koju nije definisao, ali je znao da bi trebalo da je sledi. Mislio je da ne treba da bude ni pod kakvom dogmom, da bude član grupe. Sebe nije vidio kao pripadnika nečega, iako je bio bio prisutan na izložbama fantastike, nadrealizma, pa su ga se onda dočepali i simbolisti... Za svaku od tih klasifikacija bilo je dobrih elemenata, jer je bio toliko bogat i raznovrstan. Nedavno je sa mnom kontaktirao jedan veliki francuski kolekcionar, koji mi je rekao: "Mnogo volim neoekspresionizam i Ljuba me izuzetno interesuje." A Ljuba je Ljuba - tvrdi naša sagovornica.

Iako je nekada delovalo da je veliki nacionalista, prema mišljenju njegove supruge, osećao je potpunu pripadnost samo umetnosti. Bila je, kaže, prisutna kada je na pitanje da li se oseća kao Srbin ili Francuz, odgovarao: "Slikarstvo je moja religija i moja otadžbina." Ipak, Slavica Batos kaže:

- U Francuskoj se osećao obaveznim da brani Srbiju, a u Srbiji da je kritikuje.

Ovu raskošnu i bogatu Ljubinu ličnost krasile su i brojne kontradikcije - bio je slikar svetlosti, ali i slikar mraka, slikar ljubavi i smrti, dobar zanatlija, koji je istovremeno razarao formu. Teme za posebnu doktorsku disertaciju, smatra, jesu: Ljuba i erotika i Ljuba i žene. Platnom "Lepotica dana" ušao je i u enciklopedije erotizma.

- Ukratko, on jeste voleo žene, ali bi to bilo isto i da je bio mašinovođa, takva mu je bila konstitucija, tako je bio napravljen - otkriva njegova supruga. - Na njega se ne može gledati kao na nekoga ko je slikao lepe žene, platna pred kojima će se ljudi erotski uzbuđivati. Najbolje ga je definisao njegov prijatelj, reditelj Žika Pavlović, koji je smatrao da su u njegovim delima eros i tanatos isprepletani. Ljubin erotizam bio je povezan sa raspadanjem i, ako smem da kažem, sa smrću.

Iz Ljubinih beležaka, nastavlja naša sagovornica, vidi se da je čak i na "Velikoj slici zla", koja je jedna od najlepših, osećao prisustvo zla.

- Kada bi bila završena, svaka slika je bila sklonjena i okrenuta naopačke uza zid, ili je bila prodata. Slike su mu se veoma brzo prodavale, odlazile su. Zato je i govorio da mu je najvažnija i najuzbudljivija bila samo slika na kojoj trenutno radi - zaključuje Slavica Batos.