Paul Poiret oslobodio je žensko telo okova korseta, Coco Chanel je svom rodu podarila ono što možemo okarakterisati kao savremenu garderobu, a Yves Saint Laurent je lepšem polu dao neopisivu snagu svojim smokingom. Sve to dogodilo se decenijama pre nego što će Miucia Prada prikazati prvu, službenu pret-a-porter kolekciju za žene.

Demistifikovati brend Prada je moguće samo ako isto učinite sa njegovom vlasnicom, što je izuzetno teška misija. Kao o svakoj velikoj ženi, i o njoj postoje brojne legende koje su se prenosile od usta do usta, ali gotovo nijedna nije do kraja razjašnjena. Zašto je Miuccia studirala pantomimu? Zašto je posle toga odlučila da doktorira političke nauke? Na osnovu čega je odlučila da postane komunistička aktivistkinja i sekretarica komunističke partije u svojim ranim dvadesetim? Pitanja se gomilaju, a odgovori kao da su pomno skriveni iza njenog proročkog osmeha.

Ova "žena kontrasta" odrasla je u dobrostojećoj milanskoj porodici za čije je bogatstvo zaslužan njen deda, Mario Prada, koji je 1913. osnovao luksuzni kožarski biznis. Miuccia kao devojčica nije smela da ide u dedinu legendarnu radnju, jer po stavu tog patrijahata ženama porodice Prada nije bilo mesto u biznisu, nego u kući. Buntovna Miuccia od malih nogu kao da je sa prezirom gledala na te zaostale tradicionalističke vrednosti koje su joj bile nametnute od ranog detinjstva. Uz sve to, mlada Prada bila je pod budnim okom svoje stroge majke opsednute katolkinje koja je verovala u čedno oblačenje. Miuccia je morala biti gotovo zakopčana do grla, nositi ružne ravne cipele i čvrsto svezanu kosu. Upravo se iz ovog nametnutog stila oblačenja kod nje javila strast prema električnim bojama – snažan kolorit koji će se javiti u njenim kolekcijama rezultat je buntovnog instinkta sa kojim je Miuccia odrasla. Njena strast bio je i ostao samouvereni revolt prema sistemu u kome je odrasla.

Prada je žena suprotnosti, neopisivog sukobljavanja sasvim nespojivih elemenata po čemu su, uostalom, njene kolekcije slavne. Rane dvadesete provodi u komunističkim marševima ulicama Milanam, zagovarajući prava mase i eliminaciju bogate buržoazije. Mlada Miuccia, pripadnica višeg srednjeg sloja Milana, marširala je ulicama obučena u Yves Saint Laurent kaput boreći se za načela koja su se protivila njenom poreklu, ali i tom markiranom kaputu. Ova „aristo-komunistkinja” iz marševa se prebacuje na elitne studije političkih nauka gde stiče prestižni doktorat. Nakon toga, na iznenađenje svih koji su je poznavali, baca se na pomno izučavanje pantomime, što njenu porodicu dovodi do ludila, ali svoje komunističke ideale i dalje ne napušta. Temelji njenog snažnog osećaja za feminizam izrasli su upravo na krilima manifesta u koje je spremno verovala.

Svoju strast prema pantomimi i komunizmu Miuccia razvija narednih godina sve do 1977. godine kada, prvenstveno pod pritiskom majke, ulazi u porodični biznis oko kojeg su se, nakon dedine smrti, uglavnom vrtele brojne žene iz porodice. Iz sveta realnih problema, revolucija, otkrića, protesta i borbe za feminizam Miuccia se odjednom našla u svetu torbi i cipela. Iz dna duše mrzela je tu činjenicu tvrdoglavo smatrajući da je moda trivijalna, površna i smešna pojava. Do dan danas Miuccia se nije pomirila sa činjenicom da je nazivaju modnom dizajnerkom, pa još uvek hronično pati od svojevrsnog „kompleksa manje vrednosti” kada daje intervjue za ženske modne magazine. Ključni trenutak prvih meseci njene modne karijere događa se 1978. Tada na jednom sajmu u njen život ulazi ambiciozni i glasni Patrizio Bertelli iz Toskane.

Prve minute njihovog sudbonosnog susreta obeležila je glasna svađa, jer ga je Miuccia napala da kopira torbe njene porodice. Vatromet svađe eksplodirao je u vatromet ljubavi i od tog trenutka Patrizio je postao njen poslovni, ali i životni partner. Prada je po svaku cenu želela radikalno da promeni pristup i ciljeve brenda svoje porodice, stoga se ujedinila sa jednako harizmatičnim ali daleko glasnijim kreativcem koji joj je u toj ključnoj fazi bio poput mentora. Najvažniji trenutak njene rane karijere događa se 1985. Te godine Prada lansira jednostavne crne rančeve od najlona koji je koristila italijanska vojska. Svet još nije bio spreman za njen izum, koji će tek deset godina nakon originalnog lansiranja postati trend koji je obeležio devedesete od Njujorka do Milana. Miuccia je tih osamdesetih shvatila da svoju modnu kuću može iskoristiti kao poligon za ideje u koje strastveno veruje.

PageBreak

Tako je umesto nove kožne torbe iz radionice tradicionalne porodične radnje Prada, na police poslala onu najlonsku ali pod etiketom iste kuće, koja je skupo naplaćivala svoje proizvode. Taj najlonski ranac zapravo je njen modno-komunistički manifest, jer je u vihore ekskluzivnog sveta odlučila da ubaci materijal koji poznaju svi, bili bogati ili siromašni. Miuccia je, ako i uvek, bila decenijama ispred svog vremena, ali u tim krucijalnim mesecima odlučila je da se bori koristeći modu kako bi je potpuno promenila. Prvu pret-a-porter kolekciju lansira 1989. godine i ona nalazi na oštre kritike modnih novinara koji apsolutno ne razumeju šta Miuccia izvodi. „Ružna odeća za porodicu Kremenko” bio je samo jedan od naslova članaka koji su pokopali Pradainu prvu kolekciju odeće. Ono što isti ti kritičari nisu shvatili je da su svedočili trenutku rađanja estetike „ružne lepote” koja će Pradi posle doneti besprekornu slavu i priznanje struke. Kolekcije koje su usledile ranih devedesetih sve su više kristalizovale njenu proročku viziju. Ubrzo na tržište izlaze muška linija i pristupačnija kolekcija Miu Miu, nazvana po njenom nadimku. Tek 1995. Prada osvaja svet svojim najlonskim rančevima i torbama koje su se prodavale po basnoslovnim cenama od 450 američkih dolara što bi u današnjim terminima značilo da bi za aksesoar od crnog najlona trebalo izdvojiti gotovo hiljadu dolara. Taj slavni Pradin predmet izvanredno se uklapa u notornu estetiku „ružne lepote”.

Naime, dok su svi dizajneri žene slavili kao objekat koji se oblači i svlači za muškarce, Prada je ženu posmatrala kao zaseban entitet koji razmišlja isključivo o sebi i svojim potrebama. Seksipil u Pradanim kolekcijama nikada nije bio otkriven već provokativno skriven. Njene plisirane suknje pokrivale su kolena, ali su zato bile izrađene od PVC-a, materijala tako neospornog vezanog uz podzemne sado-mazo krugove. Dok su u istom periodu u Njujorku vladali dizajneri kao što su Donna Karan i Calvin Klein, koji su ženama oblačili muška odela, Prada je smatrala da savremena žena ne bi trebalo tako da izgleda kako bi slavila svoju moć. U znak prkosa Miuccia je tih sezona na pistu poslala haljine obeležene eksplozivnim floralnim printovima. Prada nikada nije želela da prati trendove, već isključivo da stvara lična pravila koja će potom drugi slediti. Njen odnos prema modi nije bio promišljen, već instinktivan. Radila je samo ono što je duboko u sebi osećala bez da je istraživala šta drugi dizajneri rade ili šta žene trenutno nose. Prada je u svojoj karijeri poštovala samo dve koleginice dizajnerke: Jil Sander, koja je na velika vrata mode uvela crni minimalizam i veliku Rei Kawakubo koja uporno insistira na dizajnerskim metodama koje dekonstruišu sve ono što smo misili da znamo o modi. Sander i Kawakubo kao da su Pradi dale dodatan vetar u leđa da nastavi da sledi svoj instinkt, koliko god on riskantan bio. Kasne devedesete provodi u oštrom eksperimentisanju sa onim što smatramo „lepim” u modi. Prada se pita zašto je nešto lepo, a nešto nije? Zašto žena u jednoj haljini može da izgleda seksi, a u drugoj ne može? Umesto da se protivi tim izmišljenim pravilima, Prada ih jednim potezom briše i stvara svoja, sve pod budnim okom modnog sveta koji joj se krajem te dekade klanja kao ultimativnoj modnoj kraljici koja jednim potezom diriguje budućnost sezone.

Prada je uticajna zato što je neuhvatljiva. Ne postoji Prada potpis koji je oku vidljiv iz sezone u sezonu. Postoji samo Prada duh koji obeležava kolekcije za 180 stepeni različite međusobno. Prada će od PVC kolekcije jedne sezone skočiti u kolekciju inspirisanu šumskim vilama. Ta kreativna schizofrenija inspiriše vojske mladih dizajnera za koje je Parda svetlo na kraju tunela. U poslednjih nekoliko godina dve kolekcije na najbolji mogući način portretišu esencijalnu snagu njenog uma. Kada su je u nebrojenim intervjuima pitali da li postoji ijedan materijal kojeg se užasava i koji mrzi odgovorila je: „čipka”. U februaru 2008. godine šokirala je celi modni svet kolekcijom koja se u potpunosti bazirala na čipki. Pre Prade dizajneri su čipku tretirali kao ženstveni dodatak na rubovima romantičnih haljina ili, pak, kao nežnu teksturu koja romantično grli telo i ljubi kožu. Međutim, ono što je Prada odlučila da učini je revolucionarno za naše poimanje čipke kao romantičnog, ženstvenog simbola. Celu siluetu baziranu na strogo zakopčanoj košulji do grla nadogradila je crnom švajcarskom čipkom. Gotovo stroga, pomno strukturisana silueta od čipke i jednostavne plave košulje nikada nije bila toliko erotična, iako je celo telo bilo potpuno „zatvoreno”. Tenzija između osećaja nostalgije koji vezujemo uz čipku i Prada atmosfere fetišističke moći iste, sve je ostavila bez teksta i potpuno promenila modnu percepciju ovog materijala u 21. veku. Kako je moguće da jedna dizajnerka u ruke uzme nešto tako prepoznatljivo i sa ograničenom teksturom i da ga transformiše u sasvim novo biće? Svega godinu dana nakon te kultne kolekcije sledi još jedna legendarna modna lekcija koju će istorija dugo pamtiti. U jeku najveće finansijske krize koju je moda doživela Miuccia na mračnoj pisti prikazuje kolekciju strogih kaputa zategnutih remenom oko struka, dok se na nogama nalaze ribarske čizme na visokim petama.

U osetljivom trenutku za svaku ženu (ali i muškarca) Prada je lansirala odeću koja kao da štiti žensku snagu od svih napada. U tim brilijantnim, oklopnim kaputima koji kao da se nose na golom telu žena postaje opksurno ali optimistično biće, koje kao da može da preživi sve što mu se servira. Isto tako radi se o potencijalno najintimnijoj kolekciji Miucciae Pradae koja se po prvi put suočila sa sopstvenom nostalgijom. Gledajući neke od modela možete zamisliti mladu Miu razbarušene kose kako maršira ulicama Milana u zimi 1974. ogrnuta svojim „buržujskim” kaputom. Obučena u taj kaput Prada se tih godina borila sa svetom baš kao što se žena te 2009. godine, u sred ekonomske krize, morala boriti za svoj i posao svoga muža, ali i za zaštitu cele porodice. Kod nje žena nije posmatrač, nego aktivni učesnik svega što se oko nje događa. Žena je ta koja donosi odluke i brani porodicu jednakim intenzitetom kao što to radi njen suprug. Da bi odbranila svoja verovanja i odigrala svoje bitke, istoj toj ženi je potreban funkcionlani alat, a Prada je ta koja će je ogrnuti svojim kaputom. Navedene kolekcije tek su dva primera koji svedoče kako Miuccia Prada nije modni dizajner već sociolog, antropolog i psiholog koji analizira ženski um i tera je da ispita svoja stanovišta ali i otkrije nove granice.

Prada revije nisu marševi modnih trendova već terapija koja nas uvek iznova podseća da moda ne opstaje zbog naše ljubavi prema cipelama i torbicama, već zato što nam je potrebna u svakodnevnom životu, zato što je neosporni deo nas i zato što svakim predmetom koji stavljamo na sebe, zapravo, šaljemo poruku. Uticaj Miucciae Pradae nadilazi praktične revolucije koje su omogućili Poiret i Chanel i zadire u sferu ličnih borbi, potreba i ciljeva, koje bi savremena žena trebalo da preispita. Zbog dubine svog odnosa prema modi koje se ponekad toliko stidi, Prada je najuticajnija dizajnerka u istoriji modnog sveta. 

Tekst: Grgo Zečić