Kad pomislite na Simone de Beauvoir, prve asocijacije i to s pravom su vam – Jean Paul Sartre i feminizam. Zaista, veza ovo dvoje intelektualaca ušla je u istoriju, ne samo što je to bila unija dva briljantna mislioca već i osoba jednakih i posebnih kvaliteta, tako neuobičajenih za to vreme. A verujemo da knjiga Simone de Beauvoir „Drugi pol“ i danas, šezdeset godina posle objavljivanja, stoji na istaknutom mestu u biblioteci svake feministkinje koja drži do sebe.

Da će Simone postati jedna od žena koje su promenile svet i ostaviti neizbrisiv trag u istoriji 20. veka naslućivalo se od njene mladosti. Rođena u građanskoj porodici 1908. godine, odrastala je pod dvostrukim uticajem – slobodnih shvatanja oca Georgea, velikog zaljubljenika u pozorište i književnost, i strogih moralnih načela majke Françoise, katolikinje. Posle bankrota njenog dede porodica je zapala u novčane probleme i dugo se borila da održi svoj društveni status. Simone je oduvek bila svesna da se njen otac nadao da će imati sina umesto dve ćerke – često je govorio: „Simone razmišlja kao muškarac“, što joj je veoma godilo. Bio je ubeđen da će njegovu decu samo obrazovanje spasti siromaštva, i nije morao da brine jer je Simone od najranijeg doba bila izuzetan đak. Pohađala je katoličku školu za devojke, gde se pred učenice postavljao izbor: brak ili manastir. U petnaestoj godini odlučila je da će postati pisac, a isto tako odrekla se religije i deklarisala kao ateista. Živela je strastveno i za trenutak. U školi je postala bliska sa Elisabeth Le Coin (Zaza u njenim memoarima), čijoj se otvorenosti i spontanosti divila, i moguće da je Zazin život uticao na formiranje Simoninih kasnijih stavova o feminizmu i osećaja za socijalnu pravdu.

Čim je započela studije filozofije na Sorboni, ušla je u krug mladih intelektualaca, među kojima je bio i Jean Paul Sartre. Tada je dobila i svoj čuveni nadimak Castor (na francuskom, dabar) zbog svoje izuzetne radne etike. U 21. godini postala je najmlađa osoba koja je ikada dobila diplomu profesora filozofije u Francuskoj i deveta žena kojoj je to uopšte pošlo za rukom.

Krajem 1929. Simone i Sartre postali su par. „Sartre je tačno odgovarao slici prijatelja iz snova za kojim sam čeznula od  svoje petnaeste godine“. Jednom prilikom, sedeći na klupi nedaleko od Luvra, Sartre joj je predložio: „Hajde da potpišemo dvogodišnji bračni ugovor“. Njen izbor je bio da se nikada ne uda, a čak nije želela ni da žive zajedno. Nije htela ni decu. Sve to joj je omogućilo da stekne najviše akademske titule, da se politički angažuje, da putuje, piše, drži predavanja, ali i da ima brojne muške i ženske ljubavnike.

Njena veza sa Sartreom postala je slavna zbog dva obećanja koja su dali jedno drugom. Prvo, da će imati slobodu da vole druge osobe. Drugo, da će praktikovati potpunu iskrenost i otvorenost u vezi sa svim. Ovo svakako nije univerzalni recept za sreću, ali Simone je sa Sartreom ostala sve do njegove smrti 1980. godine.

Za Simone je književnost bila način da iznese ne smo svoje filozofske već i moralne i političke stavove, da razmatra pojmove kao što su sloboda, odgovornost, radost i velikodušnost, ali i intimnost i kompleksnost svojih odnosa sa drugima. Ovim poslednjim bavila se u romanu Gošća, fiktivnoj hronici njene i Sartreove veze sa Olgom Kozakijevič. Olga je inače bila učenica u školi u Ruanu u kojoj je Simone predavala ranih tridesetih godina, a roman opisuje njihov ménage à trois (ljubavni trougao). Iako je Simone zamišljala da će trio ojačati autentičnost njihove veze, ispostavilo se da je Olga predstavljala pretnju njenom samopouzdanju.

Petomesečna tura po Americi tokom 1947, gde je bila pozvana da održi niz predavanja iz filozofije, samo je učvrstila mnoge njene stavove. U Čikagu je stupila u kontakt s piscem Nelsonom Algrenom – kada mu je prvi put telefonirala, spustio je slušalicu, ali uspela je nekako da ga uveri u svoj identitet. Hemija je proradila već pri prvom susretu i postali su ljubavnici. Njihova veza trajala je 17 godina. Simone ga je nazivala „mužem krokodilom“ (zbog njegovog osmeha), a on nju svojom „ženom žabom“ (zbog njene nacionalnosti). Njena veza sa Algrenom bila je mnogo romantičnija i strastvenija nego ona sa Sartreom. („Sartre je topao, živahan čovek svuda, ali ne i u krevetu.“) Nelson joj je čak pisao da želi da se oženi njome, ali odbila je, ne želeći da napusti ni Sartrea ni Francusku. Odnos s Algrenom opisala je u romanu „Mandarini“, za koji je dobila Gonkura, najprestižniju francusku nagradu za književnost.

Prelomnu tačku predstavlja 1949. godina i objavljivanje „Drugog pola“, knjige koja se smatra klasičnom literaturom feminističke teorije i prekretnicom u razvoju feminizma. Ovaj esej je izazvao pravu senzaciju, a čak i u liberalnim intelektualnim sredinama naišao je na žestoke reakcije i kod muškaraca i kod žena. Tako je katolički orijentisan pisac Francois Mauriac vodio pravu kampanju protiv „Drugog pola“, nazivajući ga pornografskim štivom. Ono što je u prvi mah označeno kao seksualno skandalozno, počelo je ubrzo da se posmatra kao analiza modernog društva i položaja žene u njemu.

Iako je odmah bila prozvana „majkom drugog talasa feminizma“, zanimljivo je da se tek 1972. deklarisala kao feministkinja i priključila se marksističkim feministkinjama u osnivanju magazina „Questions féminines“. Godinu dana ranije potpisala je Manifest grupe 343, liste poznatih žena koje su tvrdile (uglavnom lažno) da su imale abortus, u to vreme ilegalan u Francuskoj. Među potpisnicama su bile ličnosti poput Catherine Deneuve, Simonine rođene sestre Poupette i drugih, a abortus je legalizovan 1974.

Poslednja dekada njenog života bila je obeležena Sartreovom bolešću. Posle njegove smrti Simone se sve više odavala piću, što je samo ubrzalo njeno fizičko i mentalno propadanje. Umrla je u Parizu 1986. „Od 21. godine nikada nisam bila usamljena. Prilike koje sam dobila na početku pomogle su mi ne samo da vodim srećan život već i da budem srećna u životu koji vodim.“