Tajming je ponekad savršen, jer kako se ispostavilo, samo pet minuta pre mog dolaska Hussein Chalayan je dobio zeleno svetlo da objavi vest o najnovijem izazovu u svojoj izvanrednoj karijeri. Naime, tvorac izvanrednih haljina koje su se transformisale u stolice po prvi učestvuje na Nedelji visoke mode u Parizu. I to nije sve – postao je novi kreator francuske modne kuće Vionnet!

Najupečatljiviji i najekstravagantniji komadi Huseina Chalayana, koje on naziva svojim spomenicima, obezbedili su mu gromoglasne aplauze na izložbama u najprestižnijim svetskim muzejima kao što su Moderna Museet u Stokholmu, Groninger Museum u Holandiji, Design Museum u Londonu i mnogi drugi.

Iako su mu ove izložbe donele slavu, loša strana priče ogleda se u tome da je postao neka vrsta geto genijalca – čovek čija konceptualnost ostavlja bez daha, ali nažalost, nije dovoljno komercijalna. Hussein je u svojoj karijeri sarađivao sa brendovima kao što su Puma, Asprey, TSE Cashmere i iako mu je to donosilo mnogo novca, ugovori nisu obnavljani. Na kraju se u modnim krugovima o njemu stvorilo mišljenje da je intelektualac, profesor mode, ali ne i kreator čiji bi istoimeni brend prepoznala neka od luksuznih modnih kompanija.

„Mislim da sam sâm krojio svoj put uklapanja i učestvovanja u svetu mode“, kaže on. „Nisam tipičan čovek iz tog sveta, interesuje me samo njegova kreativna strana.“ Njegova magija ne dolazi samo iz kreiranja haljine koja je inspirisana oblikom trupa aviona, on je stvara i svojim inventivnim načinom krojenja.

Neupadljivi ali savršeno skrojeni komadi koje njegovi verni obožavaoci odmah ščepaju nesumnjivo su izvanrednog kvaliteta jer Hussein svoje krojače deli sa velikanima kao što su Dior, Dries van Noten i Azzedine Alaïa. Međutim, postoji druga vrsta njegovih pratilaca koja mu uopšte nije draga. To su modni giganti koji se brzo razvijaju kao i neka nova smela dizajnerska imena koja često svoju inspiraciju traže u Husseinovoj modi. Sećate se jakne sa kragnom iz COS-a ili svetlih grafičkih oblika na floralima iz Zare? Teško da je u pitanju slučajnost. Ovo je ranije ljutilo dizajnera. Međutim, ovih dana, dok prihvata činjenicu da „to što on radi daje ideje drugima“, odbija da javno kaže ko ga i dan-danas ljuti. „Mislim da postoji osetna razlika između onih koji diktiraju šta treba da se nalazi u ženskom ormanu i kreatora koji se trude da stvore nove kompozicije kao i drugačiji način posmatranja tela. Možda ovi prvi imaju veći biznis i reputaciju i možda njihovim kupcima ne smeta ništa jer samo žele da nose lepu odeću, međutim, moji kupci su nešto drugo. Moji kupci su radoznali, oni su vizualne osobe.“

Danas je Hussein stao na mesto Madeleine Vionnet, Francuskinje, krojačice i dizajnerke koja je svoju modnu kuću zatvorila pred sam početak Drugog svetskog rata, te je sada po ponovnom otvaranju, umeće ovog majstora u prvom planu.

Krojačica Madeleine i dizajner Hussein imaju mnogo toga zajedničkog. Madeleine, koja je rođena u Francuskoj, svoju slobodu je pronašla u Londonu, pobegavši od nametnutog braka u tinejdžerskim danima. Hussein je rođen na ljuto podeljenom Kipru pre 43 godine, međutim, u Velikoj Britaniji živi od svoje 12. godine. Madeleine je bila samostalna, jedinstvena i posvećena, marila je više za tkanine nego za sjaj slave. „Postoji nešto površno kod sezonskih hirova u modnoj industriji, to vređa moj osećaj za lepotu“, govorila je Madeleine, a tako nešto bismo mogli da očekujemo da čujemo i od Husseina. „Kako da je ne poštujete?“, pita on. Smisao za estetiku koji dele je u stvari bit cele njihove zajedničke priče.

„Njena vanvremenska grafika ima veze sa onim što ja pokušavam da radim, iako se nikada nisam direktno vezivao za nju i njene radove“, kaže. Kako teče proces oživljavanja Madeleininog brenda, čija je vlasnica u ovom trenutku uspešna poslovna žena Goga Ashkenazi? „Moj pristup nije potpuno dosledan. Pokušavam da osetim Madeleine umesto da razmišljam o njoj.“ Ono je što je malo sablasno jeste to da u članku o Madeleine na Wikipediji postoji fotografija na kojoj ona oblači malu lutku u nešto što izgleda identično kao jedna od Husseinovih kreacija. Ako ne znate mnogo o Husseinu Chalayanu (istina je da je mnogo manje poznat od nekih svojih savremenika, kao i da je mnogo manje bogat, ali ne zamišljajte ga kao propalog dizajnera koji gladuje u nekoj rupi, pošto uopšte nije tako), jedan od razloga za to je što on ne uspeva da ostvari gromoglasnu reklamu poput Karla Lagerfelda ili Toma Forda. Kada modni reporteri u trku s revije na reviju pitaju „Šta vas inspiriše?“, oni žele brz odgovor. Husseinu treba malo više vremena da bi formulisao svoju ideju.

PageBreak

Pogledajte, na primer, objašnjenje koje je dao za svoju kolekciju za proleće-leto 2014, naslovljenu Breeze Corridor. „Ova kolekcija predstavlja potrebu za izolacijom i odlascima na letnje destinacije, gomila ideja je inspirisana plažama, za spremanje i odlazak na neku od njih.“ Vizuelno to izgleda ovako: obmotani peškiri koji kao da se polako odmotavaju, nagoveštavajući ispod izgled kupaćeg kostima. „Želeo sam da uhvatim i prikažem neku vrstu voajerizma“, dodaje on.  Njegove haljine koje su su se transformisale u stolice su mnogo više od senzacije na pisti, one imaju mnogo veći smisao. Njegov nastup Geotropics, za proleće-leto 1999, imao je zadatak da istraži kako biste se oblačili ako bežite od rata ili od neke prirodne nepogode. Izložba pod nazivom Ambimorphous iz 2002. godine je istraživala kako su se etničke i zapadnjačke haljine spajale u stilovima, a danas je ovaj spoj deo urbanog street styla. Za svoju diplomsku kolekciju, pod nazivom The Tangent Flows, Hussein je zakopao nekoliko nežnih damskih haljina, koje je posle nekog vremena iskopao. Cilj je bio da ispita dugotrajnost u odnosu na raspadanje, a danas ovaj svoj potez smatra vitalnim za budućnost mode.

U svetu muzeja Hussein se proslavio, ali kada je u pitanju svet mode, njegova reakcija na ovo pitanje je složenija. „Kako se osećam zbog toga? Mislim da je veoma važno da se ne upoređujete sa drugima. Treba da sudite samo o onome što radite u okviru sopstvene evolucije. Vrsta mode koju ja stvaram ima poseban sled. Većina ljudi na svetu ima ukus koji se meni ne dopada, pa ja stalno moram da ponavljam sebi kako stvaram za manjinski deo žena. Ako možete da budete idealista i da pritom preživite, to je za mene neuporedivo veći uspeh nego da podlegnete onome što većina želi.“

Iako živi u lepom stančiću u Clerkenwellu (moderan londonski kvart), zar ga to što ne živi u Mayfairu (centralni deo Londona, u kom se dešava SVE) nimalo ne muči? „Na neki način bih voleo da moda funkcioniše kao umetnost ili arhitektura, gde imate fiksan diskurs i svoju poziciju u njemu“, kaže on. Činjenica je da kao modni dizajner mora da postane komercijalniji i da radi sve kako bi osvojio neko od prestižnih modnih priznanja. „Sreća što na sve to gledam kao na jednu veliku avanturu“, nastavlja on. „Imam i energiju i snagu. Iako postoji mnogo stvari koje me iz dana u dan razočaravaju, uspevam da se svako jutro probudim kao entuzijasta. Tako je jer ne osećam da sam još postigao sve što želim da postignem.“

Njegova strast je gotovo opipljiva kada zaroni u temu o odeći. „Zaista cenim garderobu iz jednog komada. Vrlo je izazovno pokušavati da izbegnete šavove, zato što telo ima obline. Kako uopšte postići tako nešto a da ne izgleda kao da ste obukli šator? Fascinira me veza između tela, stava i garderobe.“ Hussein je jednako elokventan u opisivanju sopstvenih tema za kolekcije: „Tematika jedne od kolekcija je bio momenat saobraćajne nesreće. Želeo sam da predstavim zamrznuti momenat, kristalizaciju sudara, ali u isto vreme sam želeo da prikažem i brzinu kojom se sve to dešava. Naziv kolekcije je bio Inercija, telo zamrznuto u jednom trenutku u sadašnjosti.“

Opet se vraćamo na takozvane dizajnere koji mu otimaju kupce. Oni jednostavno ne razmišljaju na ovaj način. Husseinova strogoća je zapravo ono što ga stopira da učestvuje na komercijalnim modnim nastupima. Međutim, sa druge strane, njegova strogoća inspiriše nosive komade, koji su lakši i od samog vazduha. „Moram da kažem da se sada ipak trudim da pravim odeću koja je odmah nosiva“, kaže on. „Ono što mene uzbuđuje jeste da moji komadi koji su izloženi u muzejima pružaju inspiraciju gledaocu onoliko dugo koliko on to želi. Može da ih posmatra neograničeno dok na revijama ideje samo proleću pored vas, ali i to je veoma zabavno!“

Njegova nesipunjena ambicija je da „kontroliše prostor“, tj. običnim rečima govoreći, želi da poseduje sopstvenu radnju ili radnje u različitim gradovima gde bi prikazivao svoje ideje. „Ljudi treba da uđu unutra, da dodirnu odeću, da je osete. Svaki dizajner u nekom trenutku poželi svoj prostor, iako ja to, naravno, posmatram sa neke malo drugačije tačke. I moja garderoba je nosiva, sve više i više je nosiva. A što se nešto više nosi to postaje modernije. Nosivi komadi će biti moji spomenici u budućnosti.“

Priredili: Jasmina Avramov i Milan Đačić