„Ja sam u stvari veoma stidljiva“, rekla je dok smo je slikali za intervju. Nismo joj poverovali. Smelo je pozirala u svemu što je obukla, poigravala se sa šeširom, pela na stolicu, žonglirala u visokom štiklama… Sa osmehom. Nežna, suptilna, graciozna. Rediteljka Ana Tomović je dama u pravom smislu te reči. Dok smo se šetale ka kafeu gde smo planirale razgovor, pitala sam je ima li nešto protiv da zapalim cigaretu. Odgovorila je da nema i pohvalila se da ne puši već četiri godine. „Važno je da ne zapališ tu jednu, prvu“, kazala je, „posle je sve lako.“ Kao višestruki pušač povratnik shvatila sam poentu. Uskoro smo naručile limunadu i nadale se da dok budemo pričale neće početi kiša. Ana je jedna od onih reditelja koji smelo otvaraju i ona najbolnija pitanja našeg društva i nas kao pojedinaca. U poslednjoj predstavi koju je režirala, Majka Hrabrost i njena deca, po delu velikog Bertolta Brechta, dotakla se upravo kalkulisanja sa kojim se svakodnevno suočavamo – šta žrtvovati u trci za opstankom?

Gotovo svakoga dana slušamo kako je pozorište zanemareno kao institucija, a opet, repertoari su sve bogatiji odličnim predstavama, kao da su reditelji i glumci odmetnici od tog trenda. Kako objašnjavaš taj paradoks?

Danas je pozorište marginalizovano u svakom smislu. Izdaci za kulturu su toliko smanjeni da ne znam da li neka pozorišta sad dobijaju sredstva za bar jednu predstavu po sezoni, što je poražavajuće. U takvim okolnostima pozorišta nemaju pravo na grešku, te biraju manje rizičan put postavljajući klasike. Ipak, za reditelja je veoma veliki izazov da radi velike i značajne pisce. Meni se to dogodilo u dve predstave zaredom, u komadu Zločin i kazna po Dostojevskom u dramatizaciji Andreja Vajde u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, i predstavi Majka Hrabrost i njena deca u Narodnom pozorištu. Ovaj drugi komad mi je bio ogroman izazov. Nikada ranije nisam gledala nijednu predstavu rađenu po tekstu Bertolta Brechta, tako da sam se sama probijala kroz njegovo stvaralaštvo i otkrila sam ga kao jednog predivnog pisca. Brecht je potpuno apartan svet za sebe i preuzbudljiv je. Baš kao i Dostojevski, koga sam prethodno radila, ali na jedan sasvim drugi način.

U predstavi Majka Hrabrost i njena deca akcenat je na pojedincu koji je žrtva okolnosti. Može li takav pojedinac da menja svet oko sebe?

Ova predstava je zapravo poziv na humanost, saosećanje i povezivanje sa drugim ljudima i sa zajednicom u širem smislu u mračnim vremenima pohlepe za novcem i statusom, grabeži u svim sferama društva i egoizma kao životnog stava i principa. Majka Hrabrost je pre svega tragedija o jednoj ženi koja je tokom rata, jureći za profitom, u svom slepilu izgubila sve troje dece. Mislila je da će sačuvati i sebe, i svoj posao, i porodicu ako bude uz rat, i još i profitirati, jer je rat najbolji poslovni ambijent za lov u mutnom. Ispostavilo se suprotno. Ja sam se u ovoj predstavi više bavila Brechtom kao dramskim piscem, njegovim suštinskim humanizmom i jednom pesničkom boli koju oseća prema čovečanstvu ogrezlom u pohlepi. Brecht je kao pozorišni teoretičar već izvršio ogroman uticaj na savremeno pozorište, a tu mislim i na moju generaciju reditelja: Miloša Lolića, Ivu Milošević, Borisa Liješevića, Đurđu Tešić, Nikolu Zavišića, Anu Đorđević, Anđelku Nikolić, Marka Manojlovića, Andreja Nosova...

Vi ste svakako uspešna generacija. Da li je razlog tome što kroz svoj rad emitujete dileme sa kojima se suočavate u svakodnevici?

Mislim da je nas zajednički imenitelj strast prema pozorištu, osetljivost na savremeni trenutak, pri čemu svako ima svoj lični pozorišni pečat. Mislim da smo mi sada u plodnom pozorišnom trenutku i da možemo mnogo toga dobrog i novog da donesemo pozorištu u Srbiji. Najviše učim kada gledam predstave svojih kolega, ne onih koji su već odavno dokazani u svom poslu, već pripadnika svoje generacije.

Da li se sa nekima od njih družiš i privatno i razmenjuješ kreativno iskustvo?

Sa Milošem Lolićem sam veoma bliska baš u tom pozorišnom, profesionalnom smislu. Jednom ili dva puta godišnje (ili češće) moramo da se nađemo i da dobro porazgovaramo o svemu, ta vrsta kreativne razmene oboma nam znači. Druga osoba sa kojom rado delim dileme i utiske je Boris Liješević. Njih dvojica su mi bliski i kao ljudi i kao kolege koje promišljaju pozorište na sličan način kao ja.

Ko ti je bio uzor kada si upisala Akademiju dramskih umetnosti i počela da trasiraš svoj put?

Nisam ništa ni zamišljala ni planirala, samo sam pokušala da se snađem, da vidim da li ja to mogu. To je veoma teško iz perspektive nekoga ko je mlad. Režija zahteva zrelost, znanje i iskustvo i reditelj sazreva iz predstave u predstavu. Kako godine idu, on napreduje, shvata šta želi i stvari mu se polako otvaraju. U svakoj svojoj predstavi istražujem nešto drugo, i u formalnom smislu i u pristupu radu sa glumcima. Nisam imala nikakva predubeđenja i uzore, jednostavno sam se prepustila.

Koliko ti je bilo teško da se uhvatiš u koštac sa Brechtom, koga, kako sama kažeš, ranije nisi imala prilike da gledaš?

Pre svega, bilo mi je najbitnije da svaka njegova misao dopre do publike i da pokušam da glumce potpuno izbacim iz glume, da to što rade i izgovaraju na sceni stvarno tako i misle, da iza toga stanu kao misleći ljudi.

Šta je za tebe hrabrost?

Ostvariti porodičan i profesionalan život, živeti uzbudljiv život koji ne podleže kompromisima, ne uplitati se ni u kakve političke partije i stranke, biti nezavistan, biti svoj. Za mene je hrabrost, u stvari, realizovati sebe kao majku i kao reditelja, a da se pritom obe te stvari nekako dopunjuju i dobro funkcionišu zajedno.

Često si razmišljala o tome da napustiš zemlju, ali si na kraju ipak ostala ovde. Zbog čega nisi otišla?

Presudila je jedna nelagoda, u stvari – ja samo ne želim da budem zatvorena. Želim da stalno mogu da odlazim odavde i da se stalno ovde vraćam. Mislim da odlazeći i vraćajući se ovoj zemlji, učeći i prenoseći znanje mogu mnogo da doprinesem. Za mene je veći izazov biti ovde i ovde unaprediti i svoj život i svoju pozorišnu i društvenu klimu nego otići negde i sve to posmatrati izdaleka.

Koliko često imaš priliku da sarađuješ sa kolegama iz inostranstva?

Na svu sreću, često putujem i gledam zanimljive predstave. Čak sam režirala predstavu Romeo i Julija u Nemačkoj 2010. Međutim, mene više zanima otvaranje prema regionu i prema susednim zemljama. Tamo su ljudi nama veoma slični, a opet vrlo različiti. Mnogo volim naš jezik, a za profesiju kojom se bavim jezičke finese su mnogo bitne. Dobro mi je ovde. Upoznala sam toliko divnih i kreativnih ljudi, toliko stvaralaca sa kojima tek želim da radim.

Da nisi postala rediteljka, verovatno bi bila glumica. Šta je presudilo?

Stid. Mnogo sam se nelagodno osećala na sceni kada sam bila devojčica, a tada sam išla u dramski studio koji je meni u tom periodu značio sve i koji me je potpuno promenio kao osobu. Tokom devedesetih, kada je ovde bila najveća kriza, ja sam imala svoju oazu, dramski studio Bate Miladinovića, imala sam svoje prijatelje i svako veče smo gledali po jednu predstavu sa repertoara. Tako smo sazrevali i to je meni bilo zadovoljstvo, ali mi nije prijalo da budem na samoj sceni. Onda sam razmišljala šta bih drugo mogla da uradim a da se tiče pozorišta i malo-pomalo shvatila sam da tu postoje još neke stvari, među njima i režija. Kada sam saznala šta je to zapravo,

poželela sam time da se bavim i tako sam našla svoju pravu strast, jer me to na najbolji mogući način drži u vertikali. Bavljenje ovim poslom, režijom, predivno je iskustvo.

Nije ti žao što na kraju nisi postala glumica?

Čovek mora da ima specifičan sklop ličnosti da bi to mogao da izdrži, da iznese lik iz noći u noć, ne samo na sceni nego i van nje. Mislim da je glumački posao veoma težak. Kao reditelj osećam da mogu da kontrolišem mnogo više stvari, osećam se mnogo zaštićenije i izuzetno kreativno, režija otvara sve moje potencijale, tako da mi je drago što sam baš ovaj poziv odabrala. Prosto me neka sklonost gurnula ka režiji, a ne ka glumi. Gluma definitivno nije za mene.

Tvoja sestra, Borka Tomović, ipak je krenula tim putem. Koliko ste upućene jedna na drugu?

Mnogo. U svakom trenutku meni njeno mišljenje znači, i njoj moje, i to je dobro. Do sada nismo imale prilike da sarađujemo na nekom većem projektu, mada ni to ne isključujem u budućnosti, ali smo se nas dve još kao mlade dogovorile da ćemo samostalno graditi karijeru, da ćemo se samostalno razvijati i onda se možda negde sresti na nekom zajedničkom projektu. To mi mnogo prija zato što mislim da je to jedini ispravan i dobar put za obe. Dobro je što smo u istoj profesiji jer dobro možemo da sagledamo međusobne dileme i jedna drugoj pomognemo. To je velika privilegija.

Da li si jedna od reditelja koji gledaju svako izvođenje svoje predstave?

Bila sam jedna od tih reditelja i pojavljivala sam se na svakom izvođenju. Ipak, to nije zdravo za reditelja, jer je svako izvođenje drugačije i čovek nikako ne može da zaključa određene stvari. Glavna misterija mog posla je učiniti predstavu živom i otvoriti joj put da se razvija, a sa druge strane, opet postaviti tako dobre okvire da ona nikada ne ode u nekom drugom pravcu, što se meni dešavalo na početku karijere. Strašno me je pogađalo kada predstava bukvalno u jednoj noći promeni žanr, kada se otrgne kontroli i kada stvari nisu onakve kakve smo se idejno dogovorili da će biti. Puno sam patila zbog toga.

Kako si se osećala kada bi videla da predstava koju si režirala iznenada menja tok?

Osećala sam se iznevereno, ali to je naravno i posledica mog velikog neiskustva i neznanja. Sada je moja težnja usmerena ka tome da se napravi neki dobar okvir u kome će predstava uvek moći da posluži svoju suštinu. Reditelj definitivno treba da se čuva i da ne odlazi na svaku predstavu, a posebno ne na prve reprize, jer je prva repriza uvek strašno traumatična. To izvođenje nikada ne liči na premijeru, ali ono mora da se desi da biste išli dalje i da bi komad nastavio da živi.

Šta je prokletstvo prve reprize?

Tu se neretko dogodi potpuni raspad sistema. Desi se da glumci pogreše i tamo gde nikada ranije nisu pogrešili, dogodi se da komad padne u energetskom smislu. Moguće je da publika to ne primeti, jer gledaoci ne mogu da znaju šta su se glumci i reditelj inicijalno dogovorili. U svakom slučaju, smatram da reditelj ne bi trebalo da ide na sva izvođenja svoje predstave, kao što sam ranije išla, nego bi trebalo da da poverenje glumcima, jer verujem da se i glumci osećaju bolje i opuštenije kada tu nije neko ko kritički posmatra stvari. Puno je tu činilaca koji utiču na izgled predstave posle deset izvođenja. Pozorište je stvarno jedna živa stvar. Nama je svako izvođenje bitno, jer svako izvođenje iznova komunicira neki smisao. Kao reditelj moram da se naučim tome da su razlike takođe u redu.

Koju predstavu pripremaš u septembru?

Čeka me veliki projekat koji će se raditi između Bitef teatra u Beogradu, Kamernog teatra iz Sarajeva i zagrebačkog Kazališta mladih. Ideja je da tri rediteljke, Selma Spahić iz Sarajeva, Anica Tomić iz Zagreba i ja, radimo triptih sa trojicom proznih pisaca na temu Prvog svetskog rata, čija premijera bi trebalo da bude u novembru. Moju priču piše Miljenko Jergović, što je za mene velika čast.

Svoju privatnost predano čuvaš i, koliko sam videla, retko daješ intervjue u kojima govoriš o sebi. Ne prija ti medijska pažnja?

Ja sam zatvorena osoba. Ne volim da se eksponiram u javnosti, osim kroz ono što radim. A opet, to što radim, to je nešto najintimnije od mene.

Tekst: Jasmina Lazić
Foto: Braca Nadeždić
Stajling: Nenad Janjatović
Šminka: Maja Radaković Stanišić
Kosa: Ucha Hair