Draga Klasja, kako se ovih dana diše u Zagrebu, kakva je atmosfera u vazduhu?
Zagreb ove jeseni doživljava proljeće. Posvuda se, čini mi se, otvaraju novi kafići, restorani, galerije, a ljudi vrijeme provode u parkovima i šetnjama, prilično neopterećeni i znatiželjni, možda zaljubljeni, možda sa psom, možda s kakvom dobrom knjigom. Ili je to barem moja trenutno zavidna perspektiva jer sam ovog mjeseca previše radila i prilično se iscrpila. Ali još malo i čim se oslobodim, provjerit ću jesam li sve to izmislila.
KLASJA HABJAN ILUSTROVALA JE NOVEMBARSKI DIGITAL ISSUE POSVEĆEN HEROINAMA ULICE: Saznajte više
Svoj stilski pravac jednom si nazvala toplim minimalizmom. Zapravo u svom stvaralaštvu kombinuješ različite tehnike. Sećaš li se prvih iscrtanih linija, pokreta, bojenja i šta je ono za tebe značilo? Sklonište, slobodu, beg od realnosti?
I dalje mi je, srećom, crtanje bijeg i sloboda, bez obzira što je češće opterećeno „stvarnošću“. Odjednom, većinu ilustracija znam zašto radim, za koga i unutar kojeg vremena. Procjenjujem što je isplativo i koliko mogu improvizirati i ne sviđa mi se kad to prevlada. Tad bi trebala stati i sjetiti se spomenutog početka; crtati za sebe ili za nekoga tko to ne očekuje niti traži.
Kako hvataš korak sa inovacijama, da li je umetnicima teško da se konstantno prilagođavaju digitalnom svetu, novim platformama i izazovima?
Prije koju godinu savladala sam digitalnu ilustraciju kojom sam oblikovala dvije knjige (Duh Bauhausa i Piccola con piccolo), ali ne bih rekla da se posebno trudim biti u korak s tehnologijom. Razumijem se najbolje sa starim nezamjenjivim prijateljima: papirom, škarama i kistom. A što si stariji treba ti manje prijatelja, kažu. No da, izazov postoji i trud oko savladavanja novih alata i mogućnosti je poželjan, a katkad i neophodan.
Šta radiš kada si demotivisana?
Nemam problema sa samodisciplinom, ali ponekad mi padne moral ili me uhvati frustracija vezana uz okolnosti koje ne mogu kontrolirati. Neko vrijeme budem tužna i nikakva, ali onda me motivira želja da to maknem s dnevnog reda pa se primim posla.
Jednom si nagovestila da je u planu i projekat koji će obuhvatiti još jednu tvoju ljubav – modu. Šta ona tebi predstavlja i da li možeš da nam otkriješ nešto više o tom projektu?
Uzorci (poput na primjer onih koje koristi Merimekko) uvijek su me privlačili, a Zitu su zanimali krojevi. Napravile smo par idejnih rješenja kolekcije koja uključuje razne tekstile, od svilenih šalova i hudica do namještaja. No hoće li to zaista uz sve doći na red ne znam. Trenutno crtam po rolo zavjesama koje su došle nakon lampe, ali to je bio samo jedan impulzivni pothvat, daleko od planirane kolekcije.
Dve umetnice, dve drugarice, dve Zagrepčanke kreirale su svoj brend za grafički dizajn KLASJA&ZITA. Kako to izgleda kada slobodni umetnici krenu put biznisa, strategija i brojki? Osim što je potrebna neverovatna hrabrost, upornost i vizija - koliko ste i šta još naučile na tom putu?
Snalazimo se i zadovoljne smo, polako napredujemo i možemo birati zanimljivije projekte. Naučile smo da dosta energije i strpljenja oduzima komunikacija (Zita je u tome prirodno bolja od mene, pa i od nje učim trikove). Još uvijek savladavamo balans i u zadnje vrijeme težim smanjenju posla kako bi lakše disale, a na kraju, i kvalitetnije odrađivale manji obujam posla.
Hoće li žene spasiti svet?
Mislim da bi mnogim ženama koje poznajem trebalo podići spomenik, ali ne za spašavanje svijeta, već mikro zajednica kojih su ključan dio. S nevjerojatno puno ljubavi i snage moja su mama, teta i baka stvorile i spasile više svjetova, uključujući moj.
Intervju: Tara Đukić