„Nikad, nikad, nikad ne odustaj“ Vinston Čerčil,“ Ono što me ne ubije ojača me“, i jedna od mojih omiljenih: „In omnia paratus“ – spremna za sve. Zvuči poznato? Godinama su to bile fraze koje sam sama sebi ponavljala u situacijama u kojima sam sebi zacrtala da nikako ne smem da odustanem. Ponekad bi se dok sam bila mala prvo stidljivo javilo pitanje: „Čekaj, a zašto ne smeš?“ Zatim bi bunt počeo da raste kao kvasac da bih došla do misli: „Mama, neću da jedem ribu! Baš me briga što je zdrava, neću da završim to što mi je u tanjiru pa makar mi bilo i poslednje!“ Mama je takve provale ponašanja mogla da trpi, ona je uvek tu i neće se bog zna kako naljutiti ali šta raditi u društvu, šta raditi sama sa sobom kada misliš da je tvoja snaga u tome da nikada ne odustaješ?
Kad sam imala 20 godina, shvatala sam jedino kako moram kao najupornija mazga da završim sve što započnem. Danas na ovu temu gledam za nijasnu zrelije i pitam se jesmo li naučeni da razmišljamo na ovaj način ili u sebi zaista nosimo nagon za neodustajanjem? Opredeljujem se za to da smo naučeni. Shvatila sam to kad je reč o običnim stvarima gde je situacija zaista crno-bela. Dobila sam poziv za pozorište, mjuzikl, žanr koji nije od mojih omiljenih ali idem. Počinje predstava i za divno čudo nalazim da mi se dopada. Ili ipak ne? Ne baš iskreno. Ali tu sam i „verovatno će biti super do kraja“. Suptino guranje nečijeg lakta u rebro me je prenulo iz razmišljanja i izraz lica u znaku upitnika moje pratilje je govorio: Ovo je potpuno s*anje, odlazimo odmah. Intelektualan (pod)smeh i replika: kako misliš odlazimo?
Pa znaš ti ko sve ovde glumi, znaš u kakvom smo pozorištu, kakvu veličinu gledamo?!“ Majko mila. Izašle smo pre kraja, naravno, jer da se nisam slagala sa njom verovatno bih ostala dok se ne spusti zavesa. Oborene glave priznajem da me je grizla savest, i te kako. Šta ako se nekad povede razgovor o toj predstavi i ja ne umem ništa da kažem jer je nisam odgledala do kraja? Ne znam kako tada nisam razmišljala da je najjednostavnije reći da tu glupost zbog toga i toga nisam mogla da dogledam. Kladim se da bi bar neko iz društva ko bi to čuo bio oduševljen mojim rečima.
Slične situacije počele su da se nižu, ali i dalje je pobeđivala ona mantra: moraš da završiš, moraš moraš moraš! O tome sam mislila dok sam sa uzdahom posmatrala sve one heroje koji bez mrve stida ustanu u bioskopu posle 15 minuta filma, podignu ceo red i – izađu. Uhhh. I šta jedna, po prirodi pride, stidljiva jedinka da radi po tom pitanju? Da li sam čitala knjige o samopomoći , jesam.
Sve se sroza kada se ubaciš u film da nisi dovoljno velik čovek da završiš to što počneš. Kako je bilo grozno shvatiti da je to samo puk, naučen refleks i kako je bilo divno shvatiti da hej, ja ne moram tako da živim! Zar ne postoji i neka fraza tipa ko gubi dobija? Kako li mi se samo to nije nekim čudom ugraviralo u um kao refren.
Međutim, da ne bih otišla u krajnost kao jedna osoba podložna ubeđivanju, morala sam da podvučem crtu tamo gde je trebalo. Jer u ovakvoj stvari, lenjost ne igra ulogu tako da je bilo potrebno naučiti da fakultet ne završavam zašto što sam heroj ovog doba i borim se protiv zastarelog obrazovnog sistema, već sam lenja i nezainteresovana. Poenta je bila u tome da sam shvatila da sam zarobljena toj besmislenoj ideji ne odustaj dok ne uspeš. To je priča koju svi slušamo ceo život, fraza koju smo naučili napamet. Koliko mi je samo puta baka rekla: „Strpljen, spasen.“ I koliko mi je godina trebalo da prestanem da klimam glavom i govorim u sebi u pravu si iako se nikada u dubini duše nisam slagala sa tim. Zašto bih trpela loše uslove na poslu ili kolege sa kojima nemam dobar odnos? Kada sam isto pitanje postavila za sve što sam već spomenula: bioskop, pozorište, reklamne pozive i slično, odgovor je bio jasan kao suza. Hvala bogu život ne funkcioniše po principu upri dok ne uspeš i zato svi treba da odahnemo.
Nisam preko noći postala nekakav mudar kritičar koji odjednom zna šta je dobro a šta loše. Niti sam se trasnformisala u osobu koja odustaje prelako. Ispostavilo se da sam prevazišla jednu od svojih većih fobija a to je da s vremena na vreme zaista treba prekinuti iako to zvuči brutalno. A ponekad nije loše ni vratiti se na malo suroviji način u realnost: otkaz koji ste dali, nije bilo lako ali sada ste slobodna ptica, zar ne? Na taj način se i gradi odbrambeni mehanizam a preterani optimizam vraća u balans jer ipak imamo urođenu tendenciju da nismo često iskreni sami sa sobom. Dešava se i da nismo objektivni kada su u pitanju naše mogućnosti, a ključ ove mozgalice leži baš u tome.
Kada se sledeći put zapitate zašto mi ne ide a toliko se trudim, dignite ruke, jednostavno dignite ruke, opsujte ako treba ali prekinite sa tim što radite. Nije za vas i to je to.
Mislim da smo svi dovoljno jaki da možemo da živimo sa nekim gubitkom s vremena na vreme. Zašto nam toliko treba da okončamo vezu? Barem meni je uvek padalo na pamet: „Ali toliko sam uložila u nas.“ Čekaj, a ljubav, da li ćeš stvarno zbog novca, energije, vremena da presipaš iz šupljeg u prazno sa osobom koju ne voliš? Pogodila sam vas u žicu, zar ne? I sebe sam. Najteže je odustati kada u nešto uložiš neograničeno vreme misleći da je to to. Ali kao i uvek praksa čini čuda i zato počnite već jednom. Nikada neće biti tako strašno kao što zamišljate, a ako vas neka nerelana fobija zadržava od toga da budete sam svoj gazda, odmah ću vam reći nikakve knjige o samopouzdanju ne pomažu.
Potrebno je da vi budete taj čovek koji će svoju drugaricu dići sa sedišta iz pozorišta. Kada se osvrnem na svoju okolini mogu da zaključim da su najsrećniji oni koji su odustali. I ja sam među njima, odustala sam da hodam po uređenom putu. Slušala sam svoj instinkt, preselila sam se, promenila sam profesiju, bacam ono što mi se ne sviđa, prekidam loše kontakte i verujte mi, živim život punim plućima.
Tekst: Jasmina Avramov
Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija