Divlja, divlja, divlja, divlja, divlja!!! Slobodna, slobodna, slobodna, slobodna, slobodna!!!! Sanjam, čeznem za tim izgubljenim, nemogućim stanjem potpune, bezbrižne spontanosti. Za detinjstvom. Za onih prvih par godina života  kojih se i ne sećam, ali nekako znam da su bile najsrećnije u mom životu. Pokazuju mi slike, pričaju priče, osmehuju se, gledaju me sa setom i kao da žele da me uteše jer znaju da je to vreme zauvek izgubljeno i da sam ukroćena i zauzdana.  

Svet je bio ogromno, uzbudljivo, nepoznato, neistraženo mesto. I nisam se bojala ničeg jer sam bila voljena samo zato što postojim. Nije trebalo ništa naročito da uradim da bi me grlili, ljubili, mazili, nosili na rukama. I bila sam neustrašiva kao moj tata, koji me dizao u vazduh dok dok sam visila čvrsto držeći njegova dva kažiprsta. Visila sam tako nasmejana i bezbrižna dok su žene u parku vrištale „da li ste normalni, ispustićete dete", a on je bio ponosan kako sam jaka.

Ne znam tačno kada su prestali da me vole i maze i kada  je počelo bolno učenje pravila života. Znam samo da sam se silovito opirala i borila, branila i bežala dok me mama jurila oko stola sa varjačom u ruci, a tata ćutao zabivši nos u novine jer se „to njega ne tiče". Mame vaspitavaju, a tate kad dignu ruku to je jednom i to pamtiš čitav život.

I, malo po malo, ukrotili su me. Nedeljom sam ribala kuhinju i čistila sve cipele, svako jutro nameštala krevet, išla u školu svaki dan bez izgovora za izostanak, nisam govorila "ružne reči", slušala sam starije, dolazila kući na vreme. I svaki put, kada sam nešto pogrešila, bila sam kažnjena, batinama od mame i dramatičnim ignorisanjem od tate. Ovo drugo mi je bilo hiljadu puta teže i bolnije.

Pravila su postala deo života. Prihvatila sam to, jer sam otkrila da postoji svet samo za mene, svet u kome ja stvaram pravila, u kome mogu sve bez ograničenja. Mašta je mogla da me odvede gde god sam poželela. I stalno je bila uz mene. Otkrila sam knjige. Moja prva strast i uzbuđenje, moja prva ljubav. Odlazila sam skoro svakodnevno u malu biblioteku na Bulevaru, čitala naslove i imena pisaca, prstima prelazila preko knjiga na policama i čekala da me neka od njih "pozove" da je uzmem. I čitala sam sve. Sve bajke sveta, Dečaci Pavlove ulice, Vinetu, Pipi Duga Čarapa i još bezbroj junaka i priča su se uselili u moju glavu i povremeno se prelivali u stvarnost koja onda nije bila tako obična, neugledna, siva i dosadna.

Onda je to postala moja potreba. Jedan deo mene je uvek sanjao i zamišljao. I nije bilo granica. Reči, opisi, emocije živeli su u meni stvaran život. Ponekad mi se činilo da su stvarniji od ljudi koje viđam svaki dan.

I onda sam želela više – da i sama postanem junak u stvarnom životu, da poletim, da se odlepim od dosadne svakodnevice i budem primećena. Želela sam da neko sanja o meni kao što ja sanjam o herojima iz mojih knjiga. Tražila sam svoje carstvo u kome ću biti gospodar. I otkrila sam taj magični prostor u kome je sve moguće, gde se od mrvice pretvaram u gromadu, gde nestaju svi moji strahovi, nesigurnosti i ograničenja, gde sam slobodna. Otkrila sam Scenu. Ona je postala moj prostor neustašivosti.

Sve ono što se nisam usuđivala da uradim u privatnom životu, na sceni je postajalo avantura u koju sam uskakala bez oklevanja. Strast i emocije koje sam davala mojim likovima su bili bezgranični. I oni su mi uzvraćali. Učili su me, dodavali mi životne mudrosti, navodili me da preispitujem sebe, da se menjam i rastem. Onaj neukrotivi deo mene koji sam čuvala, hranio se na sceni. Mogla bih da kažem da sam tamo trenirala moj nepokorni i buntovni duh. I znam da život nije scena, da je mnogo suroviji. Šamari su pravi i krv nije crvena boja iz flašice, ali sve je lakše kada imaš makar jedno sigurno mesto, utočište i zaklon.

Nepristajanje da se pokorim do kraja, da se pobunim, odnosi se, pre svega, na mene samu. Moja sopstvena ograničenja, predrasude, strahovi i nesigurnost su bili moji najveći neprijatelji. Borba koju moja slobodna, buntovna, neukrotiva Mirjana vodi sa uplašenom, konformističkom, nesigurnom Mirjanom i dalje traje.

Ima na Adi Ciganliji Park Avantura. Iznad zemlje, na stablima visokog dvreća napravili su 12 platformi koje treba preći. Kada gledate sa tla, sve to izgleda bezazleno i bezopasno, ali, kada se popnete... Da, ja se bojim visine. Mnogo. I onda sam odlučila da ne želim da se pokorim svom strahu. Tresla sam se, urlala od straha, grčevito se držala za sigurnosne sajle, bila na ivici da odustanem, ali sam prošla. Dugo u životu nisam bila tako ponosna na samu sebe. I onda sam pomislila, ako mogu ovo, mogu i druge stvari za koje sam mislila da su nemoguće zato što sam žensko, zato što imam 50 godina, zato što to "nije to za mene" i zbog toga "šta će ljudi da kažu".

Za mene ne postoji veće uzbuđenje i veći osećaj trijumfa od pobede nad sopstvenim strahom i slabošću. Pogotovo onda kada čujem sebe kako kažem „to je nemoguće, ja to ne mogu". I onda onaj drugi deo mene ipak ustane i krene i sjurim se skijama sa vrha, i istrčim 6 kilometara svakog dana, napišem scenario, režiram predstavu… I zaljubim se. Ponovo. Sada.

Mirjana Karanović