Literarna trilogija Pedeset nijansi zaludela je svet, koji nestrpljivo čeka i filmsku verziju romana. Prodata je u više destina miliona primeraka i uporno istrajava kao jedan od najvećih svetskih književnih fenomena, a do nedavno nepoznata E. L. James (pseudonim Engleskinje Erike Leonard) stekla je status književne megazvezde.

Priča o upoznavanju/vezi dvadesetdvogodišnje studentkinje književnosti Anastazije Stil i bogatog, prefinjenog, ali misterioznog Kristijana Greja, bazirana na seksu i nasilju, prošla je kroz mnoge ruke, stekla je status najčešće zaboravljene knjige na letovanju (samo je vlasnik britanskog lanca hotela Travelodge izbrojao više od 7.000 primeraka), zabrinula neke psihologe zbog masovne identifikacije čitalaca sa glavnim junacima i uspela da mobiliše aktiviste britanske organizacije Žene u nevolji da u okviru kampanje Pedeset nijansi zlostavljanja naprave lomaču i ritualno spale primerke triologije Pedeset nijansi – Siva.

Na ovu sagu, očigledno, niko nije ostao imun.

Ne bih se ovom prilikom bavila samim romanom, time da li je zadovoljio ili izigrao očekivanja čitalaca. Ne bih se bavila ni kompetentnošću autorke da piše o BDSM seksu, kao ni trivijalnošću ili revolucionarnošću ovog štiva. Još manje bih zalazila u polemiku da li ono ima umetničku vrednost i da li je „pornografija za mame“.

Mene zanima da li je ushićenje, prisutno kada se o tim knjigama govori, u ženama izazvalo potrebu i želju da eksperimentišu sa svojom seksualnošću i sa svojim partnerima, bez straha da će izgubiti oreol nevine devojčice, odnosno primerne majke i žene.

Čitajući nisam mogla a da se ne zapitam koliko se devojaka/žena gutajući stranice ovog romana osetilo uskraćenim za seksualno uživanje. Koliko njih je tom prilikom dobilo ideju da zatraži nešto slično od svog partnera? Koliko njih je ostalo odbijeno ili posramljeno zbog odbijanja? Koliko ih je sa gnušanjem knjigu bacilo u smeće?

A onda sam se zapitala otkud tolika fascinacija pričom o seksu i nasilju. Kao da nam je E. L. James otvorila vrata sveta za koji smo znali a nismo o njemu hteli otvoreno da pričamo, niti da se njime bavimo. Kao da niko pre nje nije uspeo da razobliči požudu, erotiku, razvrat, blud, nemoral, seks i seksualne odnose, da demistifikuje ljudsku izopačenost i perverziju, uzburka animalne strasti i pobude u ljudskoj psihi.

Film Gorki mesec (Bitter moon) Romana Polanskog snimljen je kada sam imala jedanaest godina. Odgledala sam ga malo kasnije i, kao i svaka devojčica u pubertetu, ostala šokirana, zbunjena i, mogu reći, uplašena mnogim scenama. Kada sam ga još kasnije pogledala, bila sam zadivljena. Uspeo je u meni da probudi požudu i želju za otkrivanjem superiornosti, okrutnosti, sebičnosti i, na kraju, inferiornosti.

Tada su mi, kao najupečatljivije ostale dve scene. Prva počinje tako što Oscar (Peter Coyote) sedi na stolici sa izolir-trakom na ustima i rukama vezanim lisicama iza leđa, kada u sobu ulazi Mimi (Emmanuelle Seigner), odevena u mantil od vinila sa brijačem u ruci i jarko crvenim karminom na usnama. Prilazi mu, prezrivo ga gurne nogom tako da on padne, baca brijač, koji se zariva u pod, a onda opkorači Oscara i stavi ruke na kukove. U drugoj, ona pušta audio-snimak životinjske farme i odevena u isti onaj mantil, ali ovoga puta sa korbačem u ruci, traži Oscara, koji se sa maskom praseta krije iza zavese. Pronalazi ga, počinje da ga tuče, a on je preklinje da to uradi još jače, na šta ona ljuto prekida igru uzrepliku: „Sve si pokvario. Svinje ne govore.“

Tada nisam mnogo znala o dominaciji u seksu, baš kao ni o roll playingu, kao što nisam znala da je film snimljen prema izvanrednom romanu poznatog francuskog pisca Pascala Brucknera, na trenutke s još više mračnih detalja od originala.

Četiri godine nakon Gorkog meseca snimljen je Sudar, po istoimenom romanu J. G. Ballarda. Tad sam već bila srednjoškolka i mogla sam da ga gledam u bioskopu. Posle filma osećala sam se kao da me je pregazio kamion.

Način na koji James Spider gladi olupinu automobila, vrhunac seksualnog čina dok se dva automobila zakucavaju jedan u drugi, stvaranje svojevrsnog kulta gde je glad za seksualnim užitkom jača od straha… „To je budućnost“, reći će jedan od aktera glavnom junaku Jamesu Ballardu, koga u taj svet uvlači dr Helen Remington nakon što ih spaja saobraćajna nesreća u kojoj gine njen muž.

Za ovo brutalno i intenzivno prikazivanje doživljavanja saobraćajnih nesreća kao seksualnog fetiša, pri kojem se učesnici uzbuđuju kada ih posmatraju ili učestvuju u njima, predstavljanje ljubavnog odnosa između brzine i nasilja te slavljenje spoja seksualne pohote i smrti, David Cronenberg je 1996. bio nagrađen posebnom nagradom žirija u Kanu.

James Spider se pojavljuje i u Sekretarici iz 2002. godine. Partnerka mu je Maggie Gyllenhaal, koja igra mladu ženu nedavno otpuštenu iz mentalne ustanove zaposlenu kod autoritativnog advokata (Spidera). Odnos nadređenosti i podređenosti iz poslovnog seli se u njihov seksualni odnos, bez zamena uloge. Ona mu dopušta realizaciju njegovih sadističkih fantazija: da je tuče po zadnjici jer je napravila grešku u kucanju, posprema njegovu kancelariju dok su joj ruke vezane za šipku na ramenima, kleči na slami na njegovom radnom stolu, pušta da je osedla i stavi joj šargarepu u usta, puzi donoseći mu poštu…

„Ako počnem da molim, stegni mi kaiš jače. Što jače, to bolje. Skini mi povez sa očiju, sedi mi na lice i udari me u stomak tako jako da budem prisiljena da ti stavim jezik u zadnjicu. I ne brini za moju majku. … Nije baš najbolje napisano. Ja sam pijanista, ne pesnikinja. Na kraju krajeva, ljubav čine banalne stvari“, objašnjava Erika Kohut (Isabelle Huppert), učiteljica klavira u istoimenom filmu, svoje fantazije mladiću kome drži časove. Za ulogu žene koja svoju frustriranost zbog toga što i u zrelim godinama živi sa dominantnom majkom kompenzuje odlascima u seks-šopove, gledanjem porno-filmova i parova koji vode ljubav u bioskopu, Isabelle Huppert je dobila nagradu na filmskom festivalu 2001. godine, dok je film, snimljen inače po romanu dobitnice Nobelove nagrade za književnost Elfriede Jelinek, ovenčan nagradom Grand prix.

Na ovoj listi trebalo bi da se nađe bar još deset filmova, ali jedan ne smem propustiti da spomenem. Maitresse sa Gerardom Depardieuom i Bulle Ogier bio je revolucionaran u vreme kada je snimljen. Olivier (Depardieu) igra sitnog lopova koji sa prijateljem sreće Ariane, ženu kojoj treba da popravi cevi. Nakon što poprave cevi, skuju plan kako da opljačkaju kuću i tu nailaze na Arianinu „sobu bola“. Opčinjen profesionalnom dominom i fasciniran stvarčicama na koje nailazi u njenom malom hramu, Depardieu se bori sa ljubavlju i seksualnim afinitetima svoje drage. I to pre 35 godina.

Dakle, E. L. James nam nije otkrila toplu vodu, ali je zato uspela da izazove masovnu histeriju. Istraživanje sprovedeno na 1,6 miliona članova stranice za spajanje partnera (uglavnom ljudi sa područja Amerike, Velike Britanije i Kanade), pokazalo je da zbog njenog debitantskog ostvarenja sve više ljudi žudi za sado-mazo odnosima koji uključuju vezivanje, dominaciju i submisivnost, kao i da su se, očekivano, mnogi već identifikovali sa glavnim junacima, jer se na stranicama za spajanje partnera može naći nebrojeno Anastazija Stil i na hiljade Kristijana Greja.

U realnosti, seksualna dominacija nije, ili bar ne bi trebalo da bude ni u kakvoj vezi sa nadmetanjem ega, ratom polova ili frustracionim odbrambenim mehanizmom. Ne radi se toliko ni o performansu u kožnim korsetima, o lancima, cat woman maskama i lateksu. Reč je o vrhunskom erotskom umeću koje se odvija na nivou psihe i o prevazilaženju granica tela (i bola).

Sam BDSM seks može značiti bondage & discipline (B&D), dominance & submission (D&s) ili sadomasochism (S&M). Definicije su brojne, ali najčešće se odnosi na seksualni odnos koji uključuje dominaciju i submisivnost. Obuhvata sve – od spenkovanja do vezivanja, od golicanja do šibanja ili bičevanja. Svaka osoba postavlja svoje granice u dogovoru sa partnerom, ali otvorenost i poverenje, u smislu komunikacije, u BDSM vezi moraju biti – apsolutni.

Na internetu postoji bezbroj saveta, kako za početnike, tako i za one iskusne u praktikovanju ovog vida seksualnog zadovoljstva – od uskraćivanja orgazma, kao kaznene mere (što ne podrazumeva i apstinenciju), preko limitiranja čula, metoda spenkovanja, čvorova za vezivanje, odabira pomagala, do magičnih reči i outfita.

Logično, BDSM nije za svakoga. Ali kada se isproba na pravi način, odnosno u skladu sa granicama želja i izdržljivosti i sa pravim partnerom, teško je zamisliti večni povratak „na drugu stranu“, odnosno na takozvani vanila seks. I još jedna stvar, BDSM oslobađa maštu, a to je neprocenjivo.

A dirty mind… is a terrible thing to waste.

Tekst: Jasmina Lazić