"Imam problem. Ja kao da ne umem da odgovorim ljudima kada je potrebno. Kada se nađem u izazovnoj situaciji, kada neko započne neprijatan razgovor sa mnom, iako znam da sam u pravu, zamrznem se. U tom trenutku kao da ne znam šta da odgovorim ili kako. Sva se spetljam. Osećam se poniženo", poverila mi se jedne večeri prijateljica. Ona je tip osobe za koji biste pomislili: "Njoj je sve lako: ona je pametna, fina, predusretljiva, uspešna. Svi bi je poželeli u svom društvu." Ostvarena je žena, bavi se poslom za koji se školovala i svesna je svojih prioriteta.
Opisala mi je taj dobro poznati scenario: napeta atmosfera, tuđa manipulacija ili zamerka, srce koje ubrzava, ruke koje se znoje, misli koje se isprazne. Čvor u grlu onda kada "treba odgovoriti". I ponekad oči pune suza, umesto mnogo izgovorenih reči, koje se odavno talože i budu spremne taman onda kada sve prođe.
Iako svesna svojih prioriteta, visoko obrazovana i uspešna, ova moja prijateljica postaje malo dete koje nema pravo glasa kada se nađe u izazovnoj komunikaciji koja bi se možda mogla pretvoriti u konflikt. Shvatila sam ovu njenu patnju ozbiljno jer to nije nedostatak rečitosti, nego njena "istorija na delu".
Anatomija blokade: Šta se krije iza "zaključanog glasa"
"Da bismo odvezali ovaj čvor, dobro je prvo razumeti od čega je on satkan", rekla sam joj. Postoji nekoliko faktora koji utiču da se nađemo u ovoj vrsti zastoja.
Prvi i osnovni, onaj koga smo svi dobro svesni, jeste strah. Univerzalni strah od konflikta, tuđe reakcije, ljutnje ili odbacivanja. Da bismo ga kod sebe bolje shvatili, dobro je postaviti sebi sledeća pitanja:
• Šta se dešava u tebi onih deset sekundi pre nego što odlučiš da se povučeš?
• Koje i kakvo osećanje tada struji kroz tvoje telo?
• Na koje situacije iz tvog života te ovo podseća?
• Da li je bilo situacija kada nije bilo dozvoljeno da odgovoriš, da uzvratiš istom merom, jer bi u suprotnom sledila kazna ili bi te prozvali sebičnim, arogantnim ili nevaspitanim?
Da, upravo je to onaj strah koji se uvuče duboko u kosti, tako da ni ne primetimo kada počne da nas blokira u odraslom životu. On se ponovo odigrava na sceni sadašnjice, u našim aktuelnim odnosima, danas kada je "pretnja" prošla. Ispoljava se u vidu verbalne blokade ili povlačenja, a kasnije i u obliku tuge zbog osećaja nevidljivosti jer nismo uspeli da se izrazimo i zauzmemo se za sebe.
Skriveni "kodovi": kada prošlost "isključi naš mikrofon"
Iz ovog straha dalje se razvijaju kompleksni nesvesni blokatori, poznati i kao zabrane.
U psihoterapiji ovaj izraz se odnosi na negativne poruke koje su nam nametnute još u detinjstvu. Tada smo ih se pridržavali kako bismo osigurali ljubav i prihvatanje. U odraslom životu mi ih prepoznajemo kao stagnaciju, blokade ili zastoje.
Dve najčešće koje su krivci za "čvor u grlu":
1. Zabrana na odrastanje: Možda ste odrasli u okruženju gde se "opasnost od kazne" izbegavala tako što ste bili „dobro dete“ koje ne pravi probleme. Danas, kada treba da se suprotstavite šefu, partneru ili samo nadobudnom kolegi, vaš unutrašnji sistem vraća vas u ulogu tog dobrog deteta. U svojoj glavi vi ste i dalje ona osoba koja ne sme da "odgovara" autoritetu jer to znači gubitak sigurnosti. Čvor u grlu je zapravo strah deteta koje veruje da će biti kažnjeno ako pokaže zube.
2. Zabrana da budemo važni: Ova zabrana je suptilna i bolna. Ona šapuće: "Ko si ti da nešto kažeš? Tvoja potreba sada je najmanje važna. Ne talasaj." Ako su vaša osećanja u prošlosti (bližoj ili daljoj) bila ismevana, zanemarivana ili u senci tuđih "većih" problema, naučili ste da je "vaš glas" zapravo nebitan. Danas, baš u sekundi kada treba da iznesete svoj stav, ova zabrana pritiska dugme mute, ubeđujući vas da je vaša tišina jedini bezbedan izbor.
Ovi nesvesni inhibitori rade u pozadini poput softvera koji nam "isključuju mikrofon kad namirišemo konflikt". Često su skriveni u telu koje onda refleksno stegne svaki svoj mišić kada se nađe pred konfliktom. Čak i onda kada to um ne želi.
Zašto samo razumevanje nije dovoljno?
Kada ova dva faktora (strahove i zabrane) saberemo, dođemo do trećeg a to je: ponašanje, automatizacija reakcije i navika. Plašeći se, stežući mišiće, telo i um ne isprobaju druge, nove alatke. Naviknu se na povlačenje. Na ćutanje. Ne znaju kako se asertivne rečenice sastavljaju na licu mesta, kada je preko puta nas ona "naelektrisana" persona koja tako jako podseća na konflikt.
Potrebna je vežba da bi podstaklo samopouzdanje i znanje kako da se snađemo u takvim situacijama. Moja prijateljica je u početku mislila da će joj samo shvatanje biti dovoljno, ali je za trenutak zaboravila na "telo" u ovoj priči. Određeno ponašanje neće postati naša redovna alatka u komunikaciji dok više puta ne budemo vežbali kako i kada da je koristimo. "Tvoj mozak mora da te vidi na delu", rekla sam joj. Razumevanje je koren, a akcija je plod.
Laboratorija hrabrosti
Evo nekoliko ideja kako početi sa vežbama novog repertoara:
1. Paradoksalno, prvi korak je sebi dozvoliti neuspeh. Ne juriti za savršenim "holivudskim govorom". Zapravo, radi se o dozvoli na nesavršenost. Može se početi i time što drhtavim glasom kažemo: "Nije mi prijatno u ovoj situaciji", "Treba mi minut da razmislim". Jer je i reč koja "drhti" pobeda, ona je ta koja je prekinula decenijsku tišinu.
2. Mali eksperimenti na sigurnom terenu: Možemo početi od "niskorizičnih" situacija kao poligona za vežbu verbalnog suprotstavljanja . U supermarketu, sa bliskom prijateljicom, čak i plišanom igračkom ispred sebe (ne šalim se ni najmanje). Važno je da telo oseti vibraciju glasa dok izgovara: "Ne slažem se" ili "Ja mislim."
3. Pokoja afirmacija. Rekla sam joj: "Čuj, znam da ti je muka od popularne psihologije i 'lujzahejovskih' poruka, ali unutrašnji saveznik dobro dođe u trenutku blokade." Da li ćemo reći sebi ono: "Kaži slobodno" ili postaviti pitanje: "Koliko ti se čini da sad imaš godina?" nije važno. "Biraj ono što za tebe ima smisla, ali daj sebi podršku koja ti je falila kada si bila dete."
Tačka preokreta i trenutak kada biramo sebe
Na kraju, nakon svih analiza i teorija, ostajemo mi i onaj jedan presudni trenutak tišine pre nego što odlučimo da li ćemo se povući ili iskoračiti. To je onih "deset sekundi pre". Pravi motor promene su nepokolebljiva odluka i volja. Napisana reč daje mapu, ali korak mora biti naš. Pravi motor promene je želja da prestanemo da budemo posmatrači. To je ono "drzni se" da (ovde napisano) primeniš, "drzni se" da postojiš.
I taj čvor je telo. Koje podseća na staru kožu koja postaje tesna. Udahni, oseti tlo pod nogama i dozvoli svom glasu da zauzme prostor. Kada zabrane konačno spadnu, ostaješ ti i mogućnost da tvoja slobodna reč konačno dobije zasluženi prostor.
U galeriji otkrijte najbolje knjige o prijateljstvu.