Kada me je Tara Đukić kontaktirala s predlogom da napišem kolumnu o Inicijativi “Za Tebe #VAŽNOJE”, pomislih - ok, nije problem, toliko sam već puta o tome govorila, pisala. U glavi sam imala jasnu strukturu: kraći uvodni deo o tome kada je Inicijativa pokrenuta i zašto nam je u fokusu promovisanje značaja brige o mentalnom zdravlju, potom širi o aktivnostima koje u tom cilju sprovodimo, a za kraj - koliko je važno da i kao pojedinci, i kao društvo u celini shvatimo da mentalno zdravlje kao tema ne sme biti tabu.

Posebno danas, u doba pandemije, kada Svetska zdravstvena organizacija upozorava na alarmantan rast stope poremećaja mentalnog zdravlja, posebno u populaciji mladih. Kada preliminarni rezultati nacionalnog istraživanja Cov2Soul koje je letos sprovedeno u Srbiji kažu da se u drugoj godini pandemije stopa depresije u populaciji odraslih udvostručila - čak se 240 hiljada ljudi nosi sa tim poremećajem, a upitno je da li će uopšte potražiti pomoć imajući u vidu to more predrasuda, negativnih stereotipa i stigme kojima su neretko izloženi.

Da, zaista sam bila uverena da ću sa lakoćom napisati ovu kolumnu. Zato mi je svaki izgovor kojim bih iz dana u dan odlagala trenutak da počnem da je pišem bio sasvim prihvatljiv - jer, ko može poreći da nisam imala naporan dan, da baš tada nisam morala da izvedem psa, odem do prodavnice, usisam, raširim veš, šta god… Čudo šta je sve um u stanju da uradi kada nas je strah da se suočimo sa onim što osećamo. Kada vešto izbegavamo da sami sebe pitamo - kako si? Kada nam izostaju reči podrške i ohrabrenja, kada ne uspevamo da sebi kažemo - ok je što nisi ok, razumljivo je, teško ti je.Razgovaraj s nekim. Podeli to što osećaš.

Jer bole ovi dani miholjskog leta koji toliko podsećaju na one tada, kada smo izgubili našu Maki… Boli ta nemoć da bilo šta promenim, ta neutoljiva čežnja za jednim zagrljajem, za tim trenutkom u kojem bih imala priliku da joj iznova i iznova kažem da sam tu, da je njen tata tu, da je tu njena seka, da su tu bakica, Jecko, Mila, njene Martina, Đela, Zeka, Dušica, Marina, da nema tih nemira, strahova, tuge koje ne bi mogla s nama da podeli. Da i sama znam kako može biti zbunjujuća i zastrašujuća ta vožnja rolerkosterom misli i osećanja. Da nije sama. Da je beskrajno volimo.

Boli i ta duboka spoznaja da smo, kao porodica, u onim najtežim trenucima zapravo imali “sreće” ne samo zbog podrške prijatelja, poznanika, već i zbog činjenice da smo znali kome da se obratimo za stručnu pomoć. A mnogi nisu te “sreće”.

Jer na “nisam ok” i unutar najbližeg okruženja često dobiju odgovor: preteruješ, ne drami, nije ti ništa, samo privlačiš pažnju… Jer ih opravdani strah od osuda, nerazumevanja, etiketiranja sprečava da se nekom povere, da potraže pomoć.

Jer se, kao društvo, i dalje nalazimo u toj kulturološkoj matrici da o onom što osećamo ne razgovaramo, posebno kada je reč o neprijatnim osećanjima poput tuge, ljutnje ili straha.

Jer živimo u vremenima u kojima smo bombardovani imperativom sreće, a retko ko nas podseća da psihološki, emocionalni izazovi čine sastavni deo univerzalnih ljudskih iskustava, da svi mi imamo uspone i padove, da se svakom može desiti i da potone, i da pukne, da je u redu potražiti pomoć. Da to nije odraz slabosti.

Upravo je ta spoznaja decembra 2018-te, mesec dana nakon tragičnog gubitka naše Marije, iznedrila kampanju, a potom i istoimenu neformalnu Inicijativu “Za Tebe #VAŽNOJE”. U trenutku kada sam je pokretala, otvorivši istoimenu Facebook grupu (nešto kasnije i Instagram nalog), bio je to pre svega izraz lične potrebe da pokušam da pronađem neki smisao, neku svetlost u toj užasnoj i zastrašujućoj tami koju za sobom ostavlja gubitak. Bio je to izraz potrebe da slavim Život, Marijin život, život njene sestre Jelene, živote svih onih koje beskrajno volim.

Zaista nisam ni slutila da će, vremenom, ova inicijativa izrasti u online zajednicu koja trenutno broji više od 23 hiljade ljudi iz celog regiona, što pre svega govori o razmerama potreba ljudi, posebno mladih, za sigurnim prostorom u kojem mogu da otvoreno govore o izazovima sa kojima se suočavaju, podele svoja iskustva, nedoumice, strahove, da potraže i dobiju savet stručnjaka, pronađu edukativne sadržaje na čitav spektar tema iz oblasti zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja. I svakom od njih sam beskrajno zahvalna jer znam koliko je važna, koliko znači ta međusobna podrška, razumevanje, ta topla reč kojom se ohrabruje, osnažuje, pomaže da se izgura dan.