Pre nekoliko dana na internetu sam ritualno skrolujući neki mameći forum pred spavanje naišla na termin „mama brucoškinja“. Nasmejem se i shvatim da stvarno sve mi koje smo sveže zaronile u tu ulogu, ili se za nju polako pripremamo, zapravo to i jesmo. U isto vreme preplašene, zbunjene, uzbuđene i izgubljene željno iščekujući sve što sledi. Nalazeći se u tako ranjivom, delikatnom stanju, čini se da smo odjednom dobile zadatak da brinemo i rešavamo sve brige sveta. Da spasavamo čitavu planetu. Odjednom je sve dvostruko važnije, sve više boli i brine, a paralelno sa tim trudimo se da neometano nastavimo da živimo naš obični život, kao da se ništa novo nije desilo.

U trenutku kada sam saznala da sam trudna, bila sam bez stalnog zaposlenja, ponosna na novu titulu preduzetnice zbog agencije koju sam otvorila kako bih iz meseca u mesec preživljavala od nekih freelence poslića. Bez ikakvog prethodnog preduzetničkog predznanja, brzo sam se uhodala, savladala sve APR termine, napravila svoj pečat (lupajući ga svuda po kući kao malo dete), našla knjigovođu i postala redovna u banci sa uplaćivanjem honorara koji je bio tek nešto veći od mesečnog poreza, ali uprkos tome sve vreme nadahnuta da sama guram dalje. Hej, pa ja sam svoj gazda! A onda su se, usred mog preduzetničkog poleta, ispred mene pojavile te dve crtice. Vest da nosite malog „vanzemaljca“ u sebi nikada vas neće dočekati spremne, kao što i samo osvešćivanje nove uloge roditelja traje zauvek. Pored svega toga, u finansijskom smislu, ta informacija zatekla me je u najgorem mogućem trenutku, a da toga uopšte nisam bila svesna. Tih dana nisam razmišljala o novcu, već sam bila ubeđena da je moguće živeti od euforije, oduševljenja oko mene i naravno, ljubavi.

Šamar realnosti usledio je posle nekoliko meseci, kada sam sa već primetnom loptom ispod bluze otišla kod stalne frizerke. Ušla sam u lokal koji iznajmljuje, ne nadajući se da ću je tu uopšte zateći jer sam znala da se porodila pre svega mesec dana. Međutim, ona je bila tu. Sa bebom koja je halapljivo sisala u jednoj, i četkom za feniranje u drugoj ruci, vitlala je i prepričavala neku dogodovštinu živopisno kako to samo ona ume. Izvinila mi se što ću morati da sačekam dok beba završi podoj. Kada je mališa ručao, položila ga je u kolica i on je mirno zaspao uz hipnotišuće zvukove fena.

Ta mala veknica biće stalni inventar u salonu i u narednim mesecima jer su preduzetnice kao mame u sistemu potpuno nevidljive. Preskočene, saterane u ćorsokak.

68740302_142950586947257_6915207676794759429_n
Klasja Habjan 

Moja frizerka morala je odmah nakon porođaja, sa svežom ranom među nogama, da nastavi da radi i zarađuje kako bi platila porez jer su jedine preostale opcije bile da celu porodiljsku naknadu da na taj trošak, ili da potpuno ugasi biznis. Takođe, u ovim slučajevima i odlazak muža na porodiljsko umesto žena nemoguć je jer je to ostvarivo samo kod zaposlenih žena, a preduzetnice se kategorišu kao nezaposlene.

Nakon tog saznanja, krenula sam da istražujem šta se u mom slučaju najviše isplati i shvatim da je to - ništa. Moraću da zatvorim svoju firmu i molim se svim bogovima da računica obuhvati deo kada sam bila stalno zaposlena i da ta suma bude bar minimalna. Naravno, nije bila minimalna. Bila je mikromala.

Ukoliko proguglate tekstove o ženskom preduzetništvu, naići ćete na obećavajuće brojke: istraživanje iz 2019. godine pokazuje da je procenat preduzetnica tada u odnosu na prethodnih sedam godina porastao sa 25 na 30 odsto. Prema drugom istraživanju iz 2012. godine, 68 odsto preduzetnica pokrenulo je svoj biznis zato što nisu mogle da nađu drugi posao. Preduzetništvo su videle kao spasonosni izlaz i mogućnost da stvari preuzmu u svoje ruke, za šta je potrebna velika doza hrabrosti praćena rizikom i strahom. Ukoliko istražujete dalje, sigurno ćete naići i na podatak da je dosta žena kao razlog pristupanja preduzetništvu navelo upravo usklađivanje poslovnih i porodičnih obaveza, s obzirom na to da  teret neplaćenog kućnog rada i dalje većinski na leđima nose žene. Međutim sa ovako haotično regulisanim porodiljskim, to usklađivanje im se zakida. Ukoliko žena sama ne uplati doprinose, neće imati ni staž, ni zdravstveno osiguranje dok je na porodiljskom. Naknada koju dobija zaposlena žena tokom porodiljskog odsustva naziva se naknada zarade, dok preduzetnice dobijaju ostale naknade.

Svoje porodiljsko ili „ostalu naknadu“, koje je na kraju bilo manje od minimalne plate, nekako sam izgurala. Nisam zamišljala da će mi se maštanje o tapetama za dečiju sobu, kolicima i brendu pelena odjednom pretvoriti u maštanje o egzistenciji, ali povodom toga nisam mogla baš ništa da uradim. I taj osećaj je parališući.

Razmišljam o svim kursevima, konferencijama, apelima posvećenim ženskom preduzetništvu koje je u svetu zaista prepoznato kao moćna i delotvorna sila u menjanju stvarnosti. O svim ženama koje pohađaju različite kurseve o rukovođenju biznisom, o liderstvu, sticanju samopouzdanja i hrabrosti da odbaciš sve i sama se upustiš u nešto u šta veruješ i šta znaš najbolje da radiš. Uložiš sve što imaš, digneš kredit, rizikuješ egzistenciju, a onda umesto podrške i pijedestala za superženu godine dobiješ - kaznu. Ali, uprkos svim preprekama i postavljanju noge za spoticanje, ja u ove žene verujem, kao što sam verovala i u sebe. Ukoliko smo uspele da sakupimo smelost da nešto započnemo same, izborićemo se do kraja za sve što nam pripada, ili bar razumni minimum toga. A društvo bi trebalo da pruži podršku delima, a ne rečima i našminkanim kursevima.

Tekst: Iva Parađanin