Tokom pandemije stopa nasilja nad ženama je znatno skočila. U jednom trenutku broj poziva Autonomnom ženskom centru onih koje su pretrpele nasilje je porastao za čak 30 odsto. Mnoge žene dobile su otkaze, ili pak nisu vraćene na posao posle porodiljskog pod izgovorom epidemijske krize. Mnoge od njih rešile su da daju otkaze zbog nemoćnosti da podnesu toliko obaveza zatvorene u kući. Još jedna sfera eksploatacije žena je ostala skrivena: a to je ona između njena četiri zida, a odnosi se na neplaćeni kućni rad.

Neplaćeni kućni rad je nevidljiv i neprepoznat rad koji se odvija u okviru naših domova, a podrazumeva poslove kuvanja, čišćenja, nege i odgoja dece, brige o starijim članovima domaćinstva. Rad koji je vekovima posmatran kao prirodan i podrazumevajuć, a koji je sledeći filozofiju privatno/javno ekvivalentno žensko/muško, skoro uvek bio rad koje su obavljale žene. Eksploatacija žene i svođenje njene uloge na poslove domaćinstva jedno je od ključnih mesta rodne represije. U okviru feminističkih teorija, kućni rad se često označava kao dvostruki reproduktivni rad. S jedne strane, žene reprodukuju radnu snagu, a s druge strane reprodukuju se sirovine za rad. Iako je ženski pokret locirao ovu vrstu rada kao problem još sedamdesetih godina prošlog veka, on se danas sistemski u većini zemalja poriče i nipodaštava. Još tada, dok su se žene retko nalazile na tržištu rada, u Americi, Italiji i Britaniji potegnuta je priča o platama za kućni rad.

Za vreme pandemije, na polju ženskih prava i kućnog rada čini se kao da smo se vratili nazad u pedesete. U većini domaćinstava žene su još više nego inače bile primorane da u isto vreme rade više stvari. Vrtići nisu radili, deca su se školovala od kuće, žene su morale da žongliraju sopstvene potrebe sa svim onim koje nalaže jedan dom. Samohrane majke saterane su u bezizlazne situacije. Celodnevnim provođenjem čitavih porodica u kući, posao se nagomilavao, što je predstavljalo dodatni teret i stres. Mnoga istraživanja su pokazala da se zdravlje dodatno narušava dugim radnim satima u kombinaciji sa neplaćenim obavezama kod kuće.

Prema nedavnim istraživanjima, 96 odsto žena kao razlog za skraćeno radno vreme navodi brigu o deci i drugim članovima porodice, dok samo četiri odsto muškaraca tvrdi isto. Kompanija Coca-Cola je i ove godine u okviru kampanje “Budimo =“ čiji je cilj podizanje svesti o razlikama u ekonomskim primanjima muškaraca i žena, kreirala svojevrstan Manifest, kojim se pozivaju i druge kompanije da se pridruže inicijativi za društvo bez razlika. U tu svrhu navode podatak da žene provode 50 odsto više vremena od muškaraca u neplaćenim kućnim poslovima.

Ove brojke ilustruju katastrofalni jaz i neravnotežu u podeli nevidljivog posla na kome počiva čitavo čovečanstvo.

Možda plate za kućni rad nikad neće biti obezbeđene, ma koliko često da govorimo kolike bi one trebalo da budu. Međutim ono što kao društvo, poslodavci, članovi porodice možemo da uradimo je da učestvujemo u izgradnji rodno ravnopravnog društva u svim segmentima, a pre svega na poslu i u kući. U želji da bude inicijator promena, Coca-Cola je prošle godine pružila podršku Sektoru ženskog preduzetništva pri Privrednoj komori Srbije, kroz donaciju sredstava za programe edukacije i profesionalnog osnaživanja žena. Uprkos pandemiji održane su radionice koje su unapredile poslovanje više od 700 preduzetnica, podstakle međusobno umrežavanje i edukaciju žena, kao i korišćenje savremenih digitalnih alata u poslovanju. 

Žene čine više od polovinu svetske populacije. Osnaživanje i podrška su ključne stvari ako želimo da pomenute brojke budu drugačije, a da mi, svi zajedno, živimo u mnogo zdravijem, a samim tim i ravnopravnijem društvu. Prvi korak je prepoznavanje problema i kraj normalizovanja kućnih poslova kao “ženskih”.