Imala je možda trideset, a možda i malo više godina, sedela je sa prijateljicom za jednim od stolova i pričala o Nikolaju Gogolju i njegovim „Mrtvim dušama“. 

„Na kapiju jedne gostionice u gubernijskom gradu NN. uđe veoma lepa omanja resorna brička, onakva u kakvoj se voze neoženjeni ljudi“. Smejala se i ponavljala reč „brička“. 

Kasnije sam načula da je bila profesorka književnosti u gimnaziji opšteg smera. Pila je vino i možda nekoliko puta zapalila cigaretu. Ne znam tačno da li je uzdisala zbog neke davno zakopane tužne uspomene ili prosto samo izbacivala dim duvana kroz našminkana usta, ali  upravo su se kroz te oblake nikotina promaljale glave muzičara koji su svirali pesme koje je naručivala. 

"Pa gospođice, zar tako tužnu pesmu", rekao joj je prosedi čovek koji je na bradi držao violinu. Pa odmah zatim nastavio da peva: „Ili ljubi, il' ostavi, da ja mirno spim! Poludeću, iskopniću! Ne igraj se s tim!“.

Ona je pevala, sa rukom u vazduhu, Gogolja se više nije sećala, smejala se glasno, ali ništa u vezi sa njom nije ličilo na sreću. Setila sam se one Selimovićeve: „Suze mi teku od smeha, ako prestanem da se smejem, ostaće samo suze“.

Nisam joj videla oči u mraku, ne znam je li plakala ili nije, ali me je prošla neka jeza. Da li zbog „bričke u kojoj su se vozili neoženjeni ljudi“, ili zbog neke sete koja je vladala Skadarlijom te večeri. Mesec je bio pun, a cela kafana je horski pevala raznorazne pesme, sve tužne, sve o nekim nesrećnim, neostvarenim željama života. Njih se valjda uvek setimo u neko kasno predvečerje kada na nebu sija Mesec, a konobar nam u čašu sipa litre vina. Tada sve davno zakopane težnje u nama kreću da se bude i plaše nas svojim optužbama. Deru se: „kako si mogao da nas zaboraviš! Nismo nestale, tu smo. Vrati nam se“. Ali im se skoro nikada ne vraćamo. 

Do sledećeg predvečerja.

Do sledećeg vina ili čašice rakije.

Do sledećeg dima cigarete koji nam na trenutak zamagli predstavu o sadašnjoj sreći. 

Sutradan je, pretpostavljam, mlada gospođica ustala u uobičajeno vreme. Malo ju je bolela glava od vina i duvana. Ispeglala je verovatno svoju belu košulju, koju je potom uvukla u crnu suknju do kolena i zaputila se na prvi čas. Možda je deci tog jutra pričala o Pavelu Ivanoviču Čičkovu. Možda im je objašnjavala šta to zapravo znači kada se duša upokoji. Čini mi se ipak, da je najvažniju stvar prećutala. Na koga je mislila dok je čovek sa violinom na bradi pevao: A što ti je mila kćeri, jelek raskopčan. S kime si se zavarala ubio te dan… Možda im zapravo ništa i nije prećutala. Baš tako duša umire. U jedno kasno predvečerje, kada na nebu sija Mesec, a svirač zasvira onu vašu… 

Tekst: Ljubica Kubura sa bloga Ljubičine priče

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia