29. Oktobra se navršava tačno 20.000 dana koje je proveo na Zemlji, što je upravo i povod za njegovu izložbu u Muzeju grada Beograda pod istim nazivom.

Vuče, da li je u pitanju retrospektivna izložba, čistite svoju arhivu, na nešto stavljate tačku, počinjete nešto novo ili nešto sasvim treće?

Retrospektiva podrazumeva neki drugi pristup, stučniji i kustoski vođen, tako da ovo spada više u neki moj lični izbor, neka vrsta kompilacije radova koje još imam ili koje sam ponovio za ovu priliku. 

Šta će sve posetioci moći da vide na ovoj izložbi?

Pregled više od 25 godina rada, od prve slike na platnu iz 1988. godine do poslednjih slika. Na ovaj način zatvaram jedan krug nastao od drugih krugova i ciklusa. U 15 sala ću izložiti sve od malih crteža do instalacija, slika i skulptura, tako da pokrivam skoro sve faze i tehnike.

Izražavali ste se u svim medijima, ranije više fotografijom i videom sada sve više slikom. Volite li određen medij posebno?

Uvek sam se više bavio slikarstvom i crtežom ali je možda ono drugo bilo vidljivije u datom trenutku, bar ovde, ali to je osnova svega. Sve ostalo je deo paralelnih istraživanja i projekata u kojima se uključuju druge tehnike i mediji koji su meni isto toliko važni ali dolaze iz druge perspsktive.

U Muzeju grada Beograda od 29. oktobra možete pogledati izložba Vuka Vidora pod nazivom “20.000 dana na Zemlji”. Na prvom spratu muzeja u petnaest sala biće predstavljeno više od stotinak radova koji obuhvataju period od više od dvadesetpet godina stvaralaštva.

Crtež je oduvek bio tu?

Da, to je osnova, i to je deo rutine skoro svakodnevne, jer kroz to se javljaju ideje, forme. Počeo sam 1988. godine da crtam svkoga dana i nisam nikada prestao, do danas. 

Koliko je umetnost važna za pojedinca, a koliko za društvo?

Za mene je nemoguće zamisliti život bez nje, tako da je odgovor jasan, što se tiče društva isto tako probajte da zamislite da se umetnost izbriše iz naših pojmova i sve postaje besmisleno. A smisao života je ono što nas pokreće od prvog otiska ruke u pećinama do sofisticiranih savremenih instalacija: svi probamo sebi da objasnimo ko smo i šta radimo na ovom svetu, neki imaju alat da to materijalizuju drugi da se u tome prepoznaju. Tu se vrši funkcija umetnika koji zadovoljava svoje impulse,a drugima nudi neki odgovor - ukoliko društvo želi da ga prihvati. 

Dobitnik ste i Elle Style Award nagrade, koliko nagrade znače umetnicima, koliko utiču na njihovo stvaralaštvo i dalju karijeru?

Verovatno da imaju privremeni efekat i lepo je dobijati ih jer daju vidljivost radu, ali lično to ne utiče na posao.

Vaši radovi nalaze se u brojnim kolekcijama, neki od kolekcionara su i Sarah Jessica Parker i Maria Sharapova, koliko je važno ko su kolekcionari?

Često su nepoznati ali kad saznate ko su ili ih upoznate onda se stvori drugačiji odnos. Obično se kaže da je bolje ne upoznati umetnika ako volite njegov rad, jer možete biti razočarani.

Koliko je danas važno kako umetnik izgleda? Ne samo kako je njegov rad prezentovan, već i kakva je njegova lična prezentacija?

To može da funkcijoniše ako je u pitanju neka konstrukcija ali to je onda druga priča i drugi metod promocije. Naravno da neki drže do sebe, ja prvi, ili imaju prošireni estetski pristup svemu uključujući i spoljašnem izgledu. Uglavnom svako ima neki svoj stil od preteranog lao Orlan do dosadnog kao Jeff Koons.

Živite u Parizu, mnogo putujete, upoznajte se sa mnogim umetnicima širom sveta, kako vidite našu umetničku scenu?

Sad sam više ovde jer imam želju da neke projekte uradim u Srbiji i mnogo toga je vezano za našu scenu jer zaslužuje da joj svi pomognemo i stvorimo mostove sa svetom i otvorimo joj vrata svetske scene. 

Da li “Umetnost mora da bude lepa”?

Ne mora. Ja sam rastao u kući gde su na zidovima bile slike sa ljudima bez glava koje su napadali ogromni pacovi tako da je pojam lepote vrlo elastičan, ali ono što umetnost mora da bude je iskrena i određena do kraja, čak i kad nas laže.

Radili ste kreativni koncept za otvaranje Narodnog Muzeja u Beogradu i tom prilikom sarađivali sa Sergejem Polunjinom, kako se osećate kada radite sa drugim umetnicima ili ste ipak “vuk samotnjak” i najviše volite kad sve radite sami?

Ja provodim više od 80 odsto svog vremena sam, tako da su povremene saradnje vrlo uzbudljive naročito kad su sa najboljima kao što je Sergej Polunjin. Izabrao sam da se bavim vrlo usamljenim poslom koji možda kompenzujem druženjem i socijalnim životom. Izbor postaje navika a onda jednostavno i sistem. 

Šta planirate sledeće?

Imam dosta toga na To Do listi , ali ono što je sigurno to su knjige. 

Razgovarala: Slavica Pešić

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/