Ideja ove tri umetnice koje sarađuju, a imaju vrlo različite umetničke prakse je donela inovativnosti u intervenciji nad galerijskim prostorom, što je drugačije od onoga što unutar galerija očekujemo i viđamo. Svaka od umetnica je u "svojoj sobi" formirala ličan i intiman prostor u kome možemo videti različite poetike. Dakle izložbu ne povezuje idejna celina, ali se mogu nazreti i primetiti određene sličnosti u likovnom pristupu.

Ono što je povezuje jeste lično prijateljstvo, tako da se radovi mogu posmatrati i kroz tu povezanost, koja nije nužno uslovljena vizuelnim.

Likovnu kritiku za izložbu je pisala kustoskinja Ana Simona Zelenović, koja je i sam tekst podelila u tri različita segmenta i time nam zasebno predstavila svaku umetnicu i njihove likovne prakse. Izdvajamo vam deo teksta njene likovne kritike:

Radovi Zorane Milićević komuniciraju u više dimenzija. Prostorno-vremenska dimenzija na postavci u Kući kralja Petra predstavljena je i kroz raspored radova u prostorijama i u motivima koje umetnica obrađuje. Stepenište koje povezuje prostorne instalacije u dve različite sobe u funkciji je značenja, ono upućuje na važnost fizičkog protoka vremena za razumevanje njenog rada. Njena umetnost je pokušaj da tragove strukturiše u smislena iskustva i da im vizuelnu reprezentaciju čiji materijali posebno ističu nestabilnost strukture, njenu fragilnost, nestalnost, višeznačje, ali baš zato i imaju mogućnost restruktuiranja - zbog čega je rad Zorane Milićević na kraju i optimističan.

Kompozicije Milice Lojović ne zadržavaju međutim rigidnu strukturu konstruktuvističkih radova, u njima su upravo svedenosti i oštrini forme suprotstavljeni vividna boja i kvalitet materijala. Korišćenjem tkanine koja se savija, pada, koju je teško kontrolisati, umetnica upućuje na još jedan aspekt svog rada – na pokušaj da se ovlada fluidnošću odnosno da se ona iskoristi da kontrolisanim struktuiranjem dobije još više na izražajnosti. Sam postupak njihovog nastanka uključuje i još jedan sloj rada a to je performativni. Posmatrajući slike ne može se izbeći misao o fizičkom prisustvu umetnice u procesu nastanka, ali i misao o telesnoj akciji koja disciplinuje materijal.

Slike Suzane Vulović su dokaz da je slikarstvo preživelo i nakon toliko mnogo proglasa sopstvene smrti. Preživela je potreba sa slaganjem boja u naizgled haotičnu celinu. Potreba za detaljnim i postupnim razvojem likovnog jezika. Preživeo je tradicionalni slikarski nagon za traženjem “formule”. Slikarstvo je nastavilo da postoji kao medij u kome neiscrpne ideje i potreba za ekspanzijom ipak “moraju” da se ograniče fizički. Slike Suzane Vulović pokazuju da slikarke i slikari žele ipak “samokontrolu” koju medijum slikarstva nameće - ali joj se sada vraćaju svesno, bez potrebe za odbacivanjem pravila i formalizma, već shvativši da ništa ne moraju i da pravila nema, slikarke-ri su ipak odlučile da iz nove i lične perspektive preispitaju mogućnosti medijuma.