Ako se dobro sećam, pre nekoliko godina je jedan akademik u Španiji, na zaprepašćenje prisutnih na nekom važnom javnom skupu, izrekao da nije pročitao „Don Kihota“. On, ponosni Španac, i pritom i osoba od koje bi se neizostavno očekivalo ne samo da su pročitale, nego da ovo delo drže u malom prstu, priznao je da nije uradio ono što nije ni 40 posto Španaca, ako je verovati nekim istraživanjima. On je to priznao, a nije morao. Sigurno je u prostoriji bilo još ljudi koji takođe nisu, ili su to učinili ofrlje, ili nekad davno u školi, pa kao da i nisu. Ali on je imao poriv da ovo prizna.

Koliko svako od nas, tih velikih kanonskih dela nije pročitao ili pogledao? Verovatno mnogo, svako od nas, čak i ljudi koji se profesionalno bave književnošću, pozorištem ili filmom. Krećem od sebe jer sam nedavno, listajući knjigu „1001 film koji treba da vidite pre nego što umrete“ shvatila da ja, koja bi trebalo da sam uronjena u taj svet, imam toliko rupa u znanju, odnosno iskustvu, i da svaki treći film nisam pogledala ili nikad, ili da je to bilo toliko davno da više nemam nikakav utisak. Biće da je slično i sa knjigama, čak i gore, kao i sa poznavanjem slikarstva. Čini mi se da se svako od nas sticajem okolnosti upoznaje sa nekim krakom umetnosti, sa nekim žanrom ili pravcem i tu produbljuje svoja znanja, pa onda i na leksikonsko pitanje o omiljenom filmu ili knjizi odgovara iz tog korpusa, možda ne poznajući ono što bi mu se dopalo da je pogledao i pročitao baš to. To je kao kod zaljubljivanja, čini mi se. Da si nekog upoznao, možda biste bili zauvek zajedno, ali pošto ste se propustili, onda ništa. Ipak, kod umetnosti ima popravke, tu uvek možeš da pronađeš nešto što je trebalo da se čita, a ti nisi, a sad želiš. Najčešće i biva tako da se tek posle terora onoga što mora i što je za ocenu, deca poduhvataju knjiga koje im sada nisu toliko mrske, jer je čitanje sad zabava.

Ipak, postoji nešto što je meka prinuda, a to je lektira. Ima tih kanonskih dela koja su tu, u čitankama, pa se računa da je svako (bar moja generacija) čitala „Stranca“, „Proces“, „Na Drini ćuprija“. Sad možemo da debatujemo o tome da li su knjige raspoređene tako da ubodu tačno period u kome bi mlado biće zaista zanimalo da ih pročitaju. Da, pomoglo je to što su moji roditelji u biblioteci imali „Bašta pepeo“ i što su gledali „Kuma“ u mom prisustvu, ali je posle toga moja odluka bila ta da odem u Kinoteku i gledam „Buđenje pacova“ ili kupim nešto od Mike Oklopa. U mom slučaju veliki posao je uradila i škola jer se podrazumevalo da dramaturzi treba da gledaju mnogo filmova. Opet, neverovatno je koliko i pored toga bude rupa, i to kod nekih naslova koji su navodno podrazumevani za obrazovanu odraslu osobu. Naravno da smo svi gledali „Ko to tamo peva“ ili „Nacionalnu klasu“, ali da li smo zaista gledali filmove koji spadaju u prvu ligu, a da nisu toliko prijemčivi, zato što nisu komedije, koje svaki čas možete da vidite na televiziji. Složićemo se da je Saša Petrović odličan reditelj, ali koliko nas je zaista gledalo njegove „Dane“, „Dvoje“ ili „Tri“? Koliko je toga podrazumevanog i da li smo zaista razumeli i čitali tog Andrića ili se sve svelo na informaciju o Nobelovoj nagradi i auri finog gospodina. Kako nisam čitao Andrića, pa on je naš nobelovac – reći će slučajni prolaznik. Neke knjige su, s pravom ili ne, toliko na pijedestalu da je velika sramota ako ih nisi pročitao. Postoji ta fama o Uliksu, to je mesto relaksacije za sve lenjivce (a i ostale), tu čak i najljućim igračima i čitaocima nije blam da priznaju da im je teško išlo i da su morali da zavrljače ovo štivo i uzmu nešto u svakom smislu lakše.

Ana ispituje zbog čega lažemo da smo čitali velika književna dela
Unsplash/Henry Be Ic 

Tu je čak i čudno ako upoznate nekog ko je zaista pročitao ovu knjigu. Ali, kao što onomad reče Dr. House – svi lažu. I da, istina je, slagaćemo da smo nešto čitali ili gledali, kako bismo izbegli tenziju i sramotu, kako bismo bili prihvaćeni i adekvatni. Priznajem, i ja sam ta, nekad slažem, ali onda zaista dobijem poriv da to delo stvarno i upoznam i osetim. Tako sam bila na projekciji filma „Sav taj džez“ relativno nedavno, svi smo kao došli da ga gledamo po ko zna koji put, ja sam slagala da sam ga gledala, ali davno, a zapravo ga nisam gledala nikad. Jednostavno mi je promakao, nije se namestilo da ga pogledam. Čak mi nije bilo ni glupo da to kažem, već mi je samo izletelo da ima sto godina kako sam ga gledala, kao da mi je tako bilo lakše. Bila sam dvostruko srećna na projekciji, prvo – što gledam film koji mi se dopada, a drugo – što svi misle da sam ga gledala.

A zašto je to dođavola tako? Zašto svi ne možemo da budemo kao španski akademik, znajući da svako ima rupu u znanju, svako ima neku falinku i ne zna nešto što mi znamo? Mogu ja da budem neki tobože profesionalac, ali neki posvećeni entuzijasta filmofil ili bibliofil me sto posto šije u znanju. Problem je i u tome što većina nas kreće od kanona, pročita ponešto u školi (ili ipak ne), pa jedan deo ljudi prestaje da čita, a drugi odlazi od kanona ka zabranjenom, margini, alternativi. A i tamo nas čekaju kultna dela, za koja ne mogu da verujem da nisi pročitao. Kako si se provukao kroz tinejdžerski period bez „Golog ručka“, Hornbija ili barem malo Radomira Belaćevića? Kod muzike je lakše jer ti treba manje vremena da je upiješ, a nekad to radiš i bez svoje volje, muzika je puštena i evo je već u tvom uhu. Sa filmovima je malo drugačije, pogotovo što neke ne možeš da zaobiđeš na televiziji i da to želiš. Na nesreću naših filmadžija, godinama su se domaći filmovi emitovali i bez prava, a čak ih je bilo moguće gledati i na Jutjubu. I pored toga je opet milion nas pogledalo pedeseti put „Tesnu kožu“ ili „Mrtav ʼladan“, a nikad ili jedva „Čovek nije tica“. A opet će svi iz mesta da kažu kako je Makavejev sjajan autor, jer mu je ime poznato i zvučno.

Možda je dobra preporuka metoda mog druga, koji je odlučio da prođe kroz opus raznih kultnih autora, pa izabere Živka Nikolića, Romera ili Vendersa, pa onda pogleda sve od tog autora, smišljeno popunjavajući one volšebne rupe u znanju, postajući tako istinski kompetentan za razgovor o sadržaju, o sviđanju i nesviđanju. A nije da je to pravljenje svojevrsnog maratona neki kuluk. Zapravo baš je zabavno. Da ne bude da svi sve znamo, a niko ništa nije gledao i čitao.

Imam poznanika koji se bavi muzičkim novinarstvom, a odbija da sluša „Iron Maiden“ jer je navodno alergičan na tu muziku. A ja mislim da, ako se već nečim baviš, treba da vidiš zašto je to u svom žanru najbolje ili najpopularnije. Definitivno je drugačije sa muzikom, ali ono u čemu nije drugačije ni sa jednom granom umetnosti jeste to da je ona tu i čeka da joj date šansu. A najlakše je ostaviti knjigu, prekinuti film ili izaći sa projekcije. Takođe, sve je više sadržaja jer je sve više novih stvari, a i stare čekaju, pa možete izabrati i „Moj jutarnji smeh“ iz 2019. i „Rondo“ iz 1966. i „Grešnicu bez greha“ iz 1930. Na polici mirno čekaju i Popine pesme i „Terazije“ Boška Tokina, a bogami i „Saputnici“ Isidore Sekulić. Kao kroz maglu se sećaš njene Gospa Nole iz srednje, ali nije da je bilo šta ostalo u glavi. Svako od nas, sada kada smo odrasli, može da smisli svoju strategiju da popuni ta prazna mesta, vrati se nikad doživljenom...

Ja nisam španski akademik, čitala sam „Don Kihota“, ali stvarno. Ali to je bilo prilično davno. Zato ću mu se ovih dana posvetiti i nauživati, to znam. A na plažu ove godine nosim Uliksa, da pokušamo ponovo, jer je sasvim okej to što nismo pročitali sve značajne knjige, pogledali sva remek-dela kinematografije ili možemo da prepoznamo sve muzičke kompozicije i slikarska platna. Važno je da uživamo, važno je da nešto lepo doživimo.

tekst: Ana Vučković-Denčić