Od bezbrižne devojčice koja svet otkriva sa mnogo vedrine u regionalnom hitu "Leto kada sam naučila da letim", do surove i hladnokrvne školske queen B u novom filmu "3 nedelje posle". Pred nama je glumačko i lično sazrevanje mlade glumiceKlare Karaulić u ostvarenju koje bolno i precizno secira surovu stvarnost modernih tinejdžerskih hijerarhija, gde se nasilje više ne prepoznaje samo po modricama, već po tihim bojkotima, suptilnom izopštavanju i psihološkom teroru na društvenim mrežama. Tihi, nevidljivi rat u školskim klupama, dok se nečije samopouzdanje ruši bez ijedne izgovorene reči, a emotivna manipulacija i izolacija postaju glavno oružje za eliminisanje "konkurencije".
Kroz lik Milice, devojke koja svesno uništava, da bi hranila sopstveni ego, Klara nam donosi zastrašujuće verno ogledalo generacije odrasle pod stalnim pritiskom lažne savršenosti. Ona nas podseća da se iza maske moći i prividne nedodirljivosti često krije duboka unutrašnja praznina koja se hrani tuđim suzama i poniženjem. Ekskluzivno za Elle, Klara govori o filmu "3 nedelje posle", odrastanju pred kamerama, svakodnevici mlade glumice i odlasku na školovanje u Ameriku. Iskreno priča i o maskama moći koje kriju duboke nesigurnosti, ali i o tome kako u svetu stalnog upoređivanja sačuvati autentičnost, postaviti crvenu liniju u toksičnim odnosima i preživeti surovu dinamiku u kojoj se greške često ne praštaju.
Posle "Leta kada sam naučila da letim", publika te sada upoznaje u sasvim drugačijoj priči u filmu "3 nedelje posle". Da li osećaš da je ovo bio i svojevrstan glumački, ali i lični iskorak?
Veoma. Sve od navedenog. U "Letu kada sam naučila da letim" igrala sam devojčicu koja svet otkriva sa mnogo vedrine i nekom posebnom nevinošću, dok je Milica, sa druge strane, prava queen B. Ona deluje veoma drsko, samouvereno, pa čak i "istripovano", ali ispod svega toga krije mnogo nesigurnosti. Bilo mi je zanimljivo da se igram i istražujem taj kontrast, kao i da prvi put igram nekoga ko je negativac. Dosta sam naučila o tome koliko je važno ono što lik ne izgovori.
Milica je lik koji prolazi kroz veoma složene emocije. Šta ti je bilo najvažnije da sačuvaš i preneseš kroz nju?
Da zadržim tu hladnokrvnost koju ona predstavlja tokom čitavog filma. Prioritet mi je bio da prikažem da ona gotovo uopšte ne poseduje empatiju. Njoj je hrana za ego ponižavanje drugih zarad uzdizanja sebe. Osećala sam odgovornost da je prikažem što realnije, kako bi ljudi prepoznali da takve osobe zaista postoje među nama. Svako od nas poznaje bar jednu Milicu.
Film otvara teme o kojima mladi često ćute. Da li umetnost može da započne razgovore koje u svakodnevnom životu često izbegavamo?
Apsolutno. To je jedna od najlepših stvari kod filma. Nekada je mnogo lakše da prepoznamo sebe ili nekoga iz našeg okruženja u nekom liku nego da naglas kažemo šta osećamo. Ovaj film priča o pritisku vršnjaka, odgovornosti i tome koliko mi zapravo malo znamo jedni o drugima. Volela bih da posle projekcije ljudi požele da zastanu i razgovaraju o tim temama.
Tvoja generacija odrasta pod stalnim pogledom društvenih mreža. Koliko je to oblikovalo tvoje razumevanje Milice i sveta u kojem ona živi?
Mnogo. Svi iz moje generacije znamo taj osećaj da postoji neka verzija života koju pokazujemo drugima i ona koju stvarno živimo.
Lik koji igraš, dakle, možemo da opišemo kao queen B devojku koja svesno ponižava druge da bi hranila svoj ego. Takve devojke u stvarnom životu, na Instagramu i u školskim hodnicima, često deluju nedodirljivo i privlačno. Kako si razumela koren te surovosti? Šta devojčice koje su žrtve takvih "Milica" ne vide iza te maske moći?
Nisam pokušavala da opravdam Milicu niti da pronađem neku veliku skrivenu traumu zbog koje je takva. Verujem da mnoge takve "Milice" ni ne shvataju da nešto rade namerno, već im takvo ponašanje postane potpuno normalno. Milici sam dala pozadinu problematičnog odnosa sa ocem. Ona se stalno poziva na njega, na njegov položaj i time gradi svoju superiornost, a zapravo sa njim gotovo da nema odnos. Kada se malo bolje zagledamo, mnogo "Milica" je baš takvo; lažno predstavljanje, lažno moralisanje i potreba da se spolja održava slika koja iznutra ne postoji. A kada imaš petnaest ili šesnaest godina i neko ko je glavni u društvu odluči da sa tobom nešto nije u redu, vrlo lako počneš i sama u to da veruješ. Važno je shvatiti da mišljenje jedne "Milice" ne govori ama baš ništa o tebi i tvojoj vrednosti.
Ovakva vrsta nasilja možda ne ostavlja modrice, ali ostavlja duboke ožiljke. Ono je suptilno, odvija se kroz tihe bojkote, poglede, namerno izostavljanje sa rođendana i kreiranje klanova u kojima jedna devojka ima moć da uništi samopouzdanje druge. Da li si u svom okruženju, tokom odrastanja, svedočila takvim situacijama? Kako si reagovala tada, a kako bi, sa ovim glumačkim iskustvom, reagovala danas?
Jesam. Skoro je nemoguće odrastati i biti deo različitih društava, a da nikada ne vidiš nešto slično. Najgore je što to često uopšte ne izgleda kao nasilje. Nekoga jednostavno izostave iz grupe zbog ponašanja, izgleda, finansijske situacije ili nekog drugog bizarnog standarda, krenu interne fore na njegov račun i, dok shvatiš šta se desilo, ta osoba je potpuno izolovana. Imala sam situacije u kojima jesam reagovala, ali i one u kojima nisam i zbog toga mi je danas žao. Tek kasnije shvatiš koliko je nešto što je u tom trenutku svima bilo "smešno" moglo nekoga da povredi. Posle ovog filma baš sam sela sama sa sobom i razmislila o tome ko su ljudi kojima želim da budem okružena, a ko su oni koje više ne želim u svom životu.
Zbog čega smo, kao mlade žene, sklone da jedna drugoj budemo najveći vukovi umesto najveća podrška? Gde je koren te potrebe za eliminacijom konkurencije?
Odmalena smo dosta naučene da se poredimo. Koja je lepša, mršavija, popularnija, koja ima bolju odeću, više pratilaca, koja je uspešnija… Kao da postoji neka nevidljiva tabela na kojoj stalno proveravaš gde se nalaziš u odnosu na druge. Društvene mreže su to samo pojačale jer sada bukvalno postoje brojevi kojima merimo popularnost. Zato mi je mnogo kul kada vidim devojke koje stvarno navijaju jedna za drugu. Tipa ono prosipanje komplimenata potpunim strankinjama u ženskom toaletu, meni je to najveći girlhood osećaj. Treba vremena da shvatiš da tuđi uspeh ne oduzima ništa od tvog. Ako je neka devojka lepa, talentovana ili uspešna, ti zbog toga nisi ništa manje.
Mnogi ljudi često žive paralelni život na mrežama, gde se brutalnost seli u DM poruke, viber grupe i anonimne komentare. Film se dotiče tog pritiska. Koliko je tebi teško da postaviš granicu i zaštitiš svoje mentalno zdravlje?
Sve mi je lakše da postavim granicu, ali definitivno nisam imuna na društvene mreže. Moja generacija praktično ne može da zamisli život bez njih, telefon nam je produžetak ruke. A kada se još baviš glumom, postoji dodatni sloj jer ljudi koje nikada nisi videla imaju mišljenje o tome kako izgledaš, šta si obukla, kako glumiš ili šta si rekla. Godinama sam imala nezdravu potrebu da sve pročitam i, naravno, negativni komentari su me pogađali. Vremenom sam shvatila da apsolutno ne moram da znam šta svaka osoba na internetu misli o meni niti da se svakome dopadnem. Još učim da postavljam te granice, ali sam naučila i nešto još važnije - potpuno je normalno tražiti pomoć. Traženje pomoći nije slabost, zapravo je potpuno suprotno.
U svakoj društvenoj grupi postoji "toksični lider" i grupa onih koji ćute i posmatraju jer se plaše da ne postanu sledeća meta. Da li si u svom odrastanju osetila taj pritisak krda, trenutak kada vidiš da se prema nekome postupa nepravedno, ali se boriš sa strahom da progovoriš kako ne bi izgubila sopstvenu poziciju? Kako se u tim godinama gradi hrabrost da se kaže "NE" većini?
Nisam ćutala zato što sam se plašila da ću postati sledeća meta, već zato što sam mislila: "Nije moje da se mešam." Tek sam vremenom shvatila da ako vidiš da se nešto loše dešava, a ne reaguješ, i sam postaješ deo tog problema. Sa druge strane, gledala sam devojke koje su pokušavale da kažu nešto i odmah bile ućutkane ili zastrašene. Baš takvu dinamiku imamo i u filmu između Milice i Sofije. Milica vrlo jasno pokazuje dokle Sofija sme da ide i ponizi je čim pokuša da se združi sa nekim ko se Milici ne sviđa. Danas mnogo manje verujem u ono: "Nije moja stvar." Ne moraš da budeš heroj, često je dovoljno samo da se kaže: "Ovo baš nije okej."
Mlade devojke često uče da budu fine, vaspitane i da trpe, zbog čega kasno shvate da su žrtve emocionalne manipulacije ili gaslightinga od strane prijateljica ili partnera. Koja je tvoja lična crvena linija u odnosima? Kada kažeš: "Ovo više nije šala, nije ni konstruktivna kritika, ovo je toksično i ja odavde odlazim?"
Najveći red flag je kada neko konstantno pokušava da učini da sumnjam u sebe. Kada, posle svakog razgovora sa tom osobom, razmišljam da li sam ja nešto pogrešno shvatila, da li sam preosetljiva, da li sam luda, a da se to stalno ponavlja… e, onda shvatim da nešto definitivno nije okej. Najviše mrzim ono: "Ma samo sam se šalio", kao opravdanje. Ako nekoga deset puta povrediš, a svaki put kažeš da je šala, u jednom trenutku više nije problem u tome što osoba "ne razume takav humor". Ranije sam više imala potrebu da po svaku cenu popravljam odnose. Sada shvatam da ne mora svaki odnos da se popravlja. Često je najzdravije samo otići. Počela sam da živim po principu Mel Robbins, neka ih (The Let Them Theory).
Danas svedočimo fenomenu gde se greške više ne praštaju, već se rešavaju "otkazivanjem" (cancel culture), kako na globalnom nivou, tako i u školskim klupama ili na grupnim četovima. Jedan pogrešan korak može da učini da devojka preko noći postane potpuni autsajder, izopštena iz društva i javno ismejana. Gde je nestala empatija i kako gledaš na tu surovost gde se nečiji ceo život svodi na njegovu najveću grešku?
Empatija nije nešto što može tek tako da se nauči. Neko može i da objasni šta je ispravno, šta nije i kako bi trebalo da se ponašaš, ali ne može da se nauči da stvarno osetiš kako je drugoj osobi. Možda je baš zato danas tako lako svesti nekoga na jednu grešku, jedan screenshot ili jednu lošu odluku i zaboraviti da je sa druge strane stvarna osoba. Društvene mreže to dodatno olakšavaju jer ne moraš da gledaš reakciju osobe koju povređuješ. Ne znam gde empatija nestaje i zašto je neki ljudi imaju više, a neki manje, ali bez nje nikakva pravila i priče o tome kako treba da se ponašamo nisu dovoljni. Takođe, važno je napraviti razliku između odgovornosti i potpunog uništavanja osobe. Naravno da treba da postoje posledice kada nekoga povrediš. Ali, ako jednom pogrešiš i zauvek postaneš samo "ona osoba koja je uradila to", gde je onda prostor da bilo ko odraste ili nauči nešto? Sa druge strane, ono što mi je važno kod našeg filma jeste da ni odgovornost ne može jednostavno da nestane. Ne možeš da kažeš "svi smo krivi" i onda kao niko nije kriv.
Da bi preživele u surovim tinejdžerskim hijerarhijama, devojke često prave kompromise sa sopstvenim vrednostima, menjaju način oblačenja, ponašanja, pa čak i stavove, samo da bi bile prihvaćene. Koliko je u tim godinama teško da sačuvamo autentičnost i da ne postanemo kopija ili, još gore, saučesnik u tuđoj surovosti? Gde mlada devojka danas može da pronađe sidro i kaže: "Ovo sam ja i neću se menjati da bih se uklopila"?
Teško je uopšte odgovoriti na ovo pitanje s obzirom na to da ja sama sebe sa 18 godina još nisam pronašla. I ne mislim da je loše da se neko menja, štaviše, ja sam menjala svoj stil više od 100 puta, od stvari koje nosim do muzike koju slušam, hobija itd. To je normalan deo odrastanja. Problem je kada počneš da menjaš stvari do kojih ti je stalo zarad tuđih mišljenja i kako bi te neko prihvatio. Moje sidro su ljudi oko mene, moja porodica i moji najbliži prijatelji. Ljudi koji me znaju nevezano za glumu, Instagram, TikTok ili bilo šta drugo što radim. To su ljudi koji će mi reći kada radim nešto glupo, ali kod njih nikada nisam osetila niti osećam da moram da zaslužim svoje mesto. To je možda i najbolji znak.
Uskoro odlaziš na školovanje na Idyllwild Arts Academy u Americi. Šta te je najviše privuklo toj školi i šta očekuješ od tog novog poglavlja?
Najviše me privuklo to što je umetnost tamo zaista u centru svega. Radujem se što ću biti okružena ljudima iz različitih delova sveta koji svi dele istu ljubav prema glumi, režiji, produkciji, kameri i drugim umetnostima. Mislim da će to biti prilika da mnogo naučim, ali i da upoznam sebe iz neke nove perspektive.
To je velika životna promena i odlazak u potpuno novu, stranu sredinu gde te niko ne poznaje. Čak i kada smo uspešni, u svima nama čuči onaj bazični strah: "Da li ću moći da se uklopim? Da li ću biti prihvaćena?" Kako danas, sa više zrelosti, gledaš na potrebu da se dopadnemo drugima i koliko ti je trebalo vremena da shvatiš da tvoja vrednost ne zavisi od tuđeg "odobrenja"?
Naravno da imam taj strah. Odlazim na drugi kontinent, u školu u kojoj nikoga ne poznajem i živim tamo. Bilo bi baš čudno da razmišljam: "Ma lagano, ništa me ne plaši". Ali pokušavam da ne pravim unapred sto scenarija u glavi, što mi nije lako jer sam veliki overthinker. Trudim se da živim sada i ovde, a šta će da bude, to ćemo videti. Mislim da sam poslednjih godinu dana dosta "načela" da ne mogu svima da se dopadnem koliko god da se potrudim. Mnogo mi je važnije da imam nekoliko ljudi sa kojima mogu da budem potpuno svoja nego da me svi vole. I možda mi je baš zato uzbudljivo što odlazim negde gde me niko ne poznaje. Mogu samo da dođem kao "ja", bez bilo kakve pozadine.
"3nedelje posle" je svoju svetsku premijeru imao u Karlovim Varima, a potom je prikazan i u Puli. Kako izgleda trenutak kada prvi put vidiš da priča u kojoj si učestvovala pronalazi put do publike iz različitih zemalja?
To je iskustvo koje ću zauvek pamtiti. U Karlovim Varima smo posle projekcije imali skoro pet minuta stajaćih ovacija, to je bio potpuno nestvaran trenutak. Već tokom snimanja napravili smo uspomene koje ću zauvek pamtiti, a onda smo odjednom sedeli u sali sa ljudima koji dolaze iz različitih zemalja i videli da reaguju na iste trenutke, na potpuno isti način. Bilo je stvarno nerealno i tek tada sam shvatila koliko film može da poveže ljude, bez obzira na to odakle dolaze ili kojim jezikom govore.
Kakav je bio proces rada sa Miroslavom Terzićem? Da li postoji neki savet ili trenutak sa snimanja koji ćeš dugo pamtiti?
Miša je reditelj koji mnogo veruje glumcima. Nikada nisam imala osećaj da treba nešto da "odglumim", već da treba da budem prisutna i iskrena u trenutku. To poverenje mi je mnogo značilo. Mislim da je najvažnija stvar koju sam naučila od njega i Branislava Trifunovića to da su tišina i pogled često mnogo snažniji od velikih emocija koje pokušavaš da pokažeš.
Kada nisi na setu ili na časovima, šta je ono što te vraća sebi? Kako izgleda jedan sasvim običan Klarin dan?
Iskreno, sasvim dosadno (smeh). Volim da se družim sa ljudima koji imaju potpuno drugačija interesovanja od mene jer tako učim o nekim potpuno novim stvarima. Gledam filmove i serije, dosta spavam, a često, kada mi je baš, baš dosadno, uzmem da pravim neki desert. Mislim da mi baš ti obični dani najviše znače jer me podsećaju da postoji život i van kamera.
Odrastanje pred kamerama nosi mnogo lepih, ali i izazovnih trenutaka. Šta je nešto što si naučila o sebi poslednjih nekoliko godina?
Naučila sam da je sasvim u redu da ne znaš uvek sve odgovore. Kada sam bila mlađa, mislila sam da moram stalno da dokazujem da sam dovoljno dobra. Danas mnogo više verujem procesu i shvatila sam da čovek najviše raste onda kada sebi dozvoli da uči. Ali najvažnija lekcija koju sam naučila jeste da je potpuno normalno tražiti pomoć, kakva god ona bila.
Deluje da pred tobom počinje jedno sasvim novo životno poglavlje. Čemu se danas najviše raduješ, a čega se možda pomalo i plašiš?
Iskreno, trudim se da živim sada i ovde, a za kasnije ćemo tek videti. Ne volim da razmišljam unapred. Ja sam overthinker i ne želim da sebi pravim stres razmišljajući šta bi bilo kad bi bilo, ako već ne moram.
Kada bi mogla da razgovaraš sa Klarom od pre nekoliko godina, devojčicom koja je tek zakoračila u svet glume, šta bi joj danas rekla?
Prvo bih joj rekla: "Ipak ćeš se baviti glumom, pomiri se sa tim." Šalu na stranu, rekla bih joj da ne pokušava da bude savršena. Da više veruje sebi i da ne zaboravi da uživa u svemu što joj se dešava. Na kraju, ono što najviše pamtimo nisu nagrade ili premijere, nego ljudi koje upoznamo i iskustva koja nas promene.