Na celoj salonskoj sceni zapadnog Londona - zapravo, u celoj metropoli - retko ko je bio svedok tolikog broja iskrenih priznanja, emotivnih prisećanja i pikanterija kao Bella Freud protekle godine.
Pred njom su se redom otvarali: Rick Owens, koji priznaje da ne voli svoje tinejdžerske bradavice, Zadie Smith, prisećajući se kako je obnavljala garderobu stradalu u požaru, i Kate Moss, koja otvoreno govori o svom telu kao objektu tuđe mašte.
U prostoru koji je postao dom njenog popularnog podkasta Fashion Neurosis, ona poziva goste iz sveta mode, muzike, književnosti, umetnosti i filma da legnu na njen krem bouclé kauč i razgovaraju o tome kako se osećaju u svojoj odeći. Bellina eklektična dnevna soba čula je sve - baš sve.
Isto tako, sve to čule su i stotine hiljada slušalaca i gledalaca na YouTubeu koji prate serijal.
Nakon nešto više od godinu dana, ovaj nedeljni program stekao je kultni status. Razlog nije samo znatiželja slušalaca da čuju Davida Cronenberga kako priznaje ljubav prema džemperima na kopčanje, već i činjenica da emisija poseduje sve osobine koje samu Freudovu čine trajno zanimljivom: spoj intelekta, preciznosti, humora i buntovništva.
Epizode koje vodi iz izlizane kožne fotelje (koja je pripadala njenom ocu, slikaru Lucianu Freudu) odišu ležernom, opuštenom atmosferom - što je osvežavajući kontrast modernim medijima koji su uvek „uključeni“.
Podkast nije postao samo veliki uspeh - američka mreža Vox Media, koja emituje emisije Esther Perel i Kare Swisher, prošlog leta je najavila partnerstvo sa planom razvoja emisija uživo i spin-off izdanja na Substacku. Očigledno je da je ovo njena lična pobeda, ali i trenutak koji definiše karijeru Freudove, koja još od 1990. godine vodi sopstveni modni brend i oblači sve - od kraljeva roka (Nick Cave) do članova kraljevske porodice (princeza od Walesa).
„Zaista je divno jer deluje kao da povezuje sav moj dosadašnji rad, i to gotovo slučajno“, priča mi dok sedimo na drugom kauču, smeštenom u kutku boje senfa u njenoj radnji u Chiltern Streetu, koju je otvorila 2015. godine. „Pronašla sam nešto u čemu sam dobra... to mi pruža veliko zadovoljstvo. Prelepo je što to toliko prija i publici.“
Ideja za Fashion Neurosis nastala je kao koncept „ekscentričnog tok-šoua“. Kada ju je Freudova prvi put predstavila producentima neposredno pre pandemije, opšti zaključak je bio da moda ne funkcioniše dobro u formatu podkasta.
Ipak, kako naglašava Freudova - koja je prošle godine na dodeli Elle Style Awards proglašena za Cult Creative - moda nikada nije samo moda: „Moda je vid izražavanja, priča o ljudima i o tome dokle su spremni da idu. To je priča o životnoj hrabrosti.“
„Pretpostavljam da se svi mi u ovoj industriji ponekad zapitamo: ’Zašto, dovraga, ovo radimo?’ Ipak, vodi nas potreba za stvaranjem... za kreiranjem odeće koja se igra proporcijama, ma koliko to suptilno bilo.“
Suptilnost je nit koja se provlači kroz celu Bellinu karijeru i privlači njene obožavateljke, među kojima su Tilda Swinton, Juliette Lewis i Sienna Miller.
Njeni kompleti postali su kultni zahvaljujući duhovitim detaljima, bilo da je reč o zvonastim nogavicama ili izvezenom cvetu na reveru.
Za istoričarku umetnosti Katy Hessel, koja je nosila personalizovane majice Belle Freud tokom poslednje turneje, njeni kompleti su „oštri, a ipak ženstveni; pankerski, a opet tradicionalni. Postoji nešto oslobađajuće u tome kada si žena i nosiš sjajno odelo koje prkosi istorijskim normama.“
Freudova je na mnogo načina redefinisala pojam dizajnera. Njena karijera obuhvata različite medije - od filma (snimila je tri kratka ostvarenja sa Johnom Malkovichem), preko enterijera (njene jastučnice 1970 postale su kultni predmet), pa sve do čuvenih džempera sa sloganima, počev od sada već legendarne poruke Ginsberg Is God.
Podkast je, kako sama kaže, „još jedan način učestvovanja u modi“.
Iako u početku nije imala podršku velikih kuća, Fashion Neurosis bio je projekat koji je prosto morala da pokrene; želela je da uradi nešto zbog čega će se ponovo osećati živom.
Prvu epizodu lansirala je u oktobru 2024. godine sa Rickom Owensom, nakon višednevnog istraživanja, gledanja materijala i hvatanja beleški - što je nivo pedantnosti koji primenjuje pre svakog snimanja.
„Kada sam maštala o gostima, on je uvek bio na vrhu spiska. Srela sam ga svega par puta i oduševio me je - tako je suptilan, duhovit i pun saosećanja.“
Dok Owens leži na kauču, sa tamnom kosom rasutom kao da pluta u kadi, anegdote i priznanja polako isplivavaju na površinu. To uključuje i debatu o tome na koju vrstu gumenih bombona su ga podsećale sopstvene tinejdžerske bradavice (jelly tots ili jelly beans), koju Bella vodi sa zanosom u svojim tamnim, čokoladnim očima.
„Svi znamo za te ljudske opsesije određenim delovima tela. Dok je on pričao o tome, pomislila sam: ’To je upravo ono što želim da čujem i o čemu želim da razgovaram’“, objašnjava Bella, naglašavajući da su baš ti momenti povezanosti ono što snimanje čini uzbudljivim.
Svojim slušaocima otkrila je da su intimnost i ranjivost istinski luksuz u vremenu u kom smo umorni od stalne online prisutnosti koja je lišena stvarnog fokusa.
Koncept ležanja na kauču popularizovao je njen pradeda, osnivač psihoanalize Sigmund Freud, koji je verovao u „slobodne asocijacije“ i nije podnosio da ga neko posmatra satima svakog dana.
„Mislila sam: neko će ovo kad-tad uraditi, a onda ću se pitati zašto to nisam bila ja. Samo da se malo našalim na račun te ’frojdovske’ tradicije“, kaže ona uz blagi osmeh.
Nema sumnje da takav ambijent podstiče otvorenost. „Prisutna je igra, pomalo provokativna, ali ima i trenutaka ozbiljnosti - pravo je uživanje provesti takvo vreme sa nekim. To vas podseti na ljudsku divotu.“
Postoji i vizuelna neposrednost u svemu tome: snimci imaju gotovo filmski kvalitet, kao da je uvek deset sati uveče. Bella otkriva da krov prekriva ceradom kako bi prigušila prirodno svetlo.
Nasuprot porodičnoj tradiciji, svesno je odlučila da deli priče o sebi dok sedi u „terapeutskoj stolici“. „Atmosfera je pomalo napeta, a ja to volim. Moram i sebe da izložim riziku, jer primećujem da se ljudi tada više otvaraju.“
Nedavna gošća Alexa Chung potvrdila mi je koliko je ta tehnika efektna: „Osećala sam se kao da razgovaram sa prijateljem - nekim ko me potpuno razume... Bella se ne plaši direktnih pitanja, ali ih postavlja svojim neverovatnim, smirenim tonom.“
Bella često govori o svom ocu, njegovoj posvećenosti radu naspram porodičnog života i tome kako mu je pozirala samo da bi bila deo njegovog sveta.
Pitam je da li se ikada zapita šta bi on mislio o podkastu. „Uvek me je podržavao i zanimao se za moj rad. Dolazio je na revije i događaje“, priseća se. „Ali sada više ne tražim roditeljsko odobrenje, što je prilično oslobađajuće.“
Podkast je u mnogim aspektima bio i lično otkriće, moćan vid komunikacije.
„Otkako radim na ovom projektu, primetila sam da se lakše izražavam. Ne moram više da tražim reči, one same dolaze“, objašnjava ona, ističući da je oduvek strahovala od samoiskazivanja.
„Osećala sam se bespomoćno kada bih pokušala da govorim o važnim stvarima, a nedostajalo mi je reči. Jezik je moja opsesija još od detinjstva. Kao devojčica nemate fizičku snagu, ali ako vladate jezikom, posedujete moć.“
Dok je bila dete, njena majka Bernardine Coverley, koja je s Belinim ocem bila u kratkoj vezi, odvela je nju i njenu sestru Esther u Maroko kako bi iskusile alternativni način života.
Sestrin poluautobiografski roman Hideous Kinky zasnovan je na tom periodu, a kasnije je snimljen i film sa Kate Winslet u glavnoj ulozi.
Knjiga opisuje Bellinu želju da nauči da čita i njene pokušaje da ubedi majku da je upiše u školu.
Nakon povratka u Englesku posle osamnaest meseci, nastavila je nomadski život, boraveći u prirodi sa grupom aristokrata koji su obilazili jugozapad zemlje u karavanima sa konjima.
Priseća se koliko je tada volela da provodi vreme sa očevom prijateljicom Penny Cuthbertson zbog stroge discipline i ostave pune Heinz Salad Creama i Jaffa Cakesa - „dve meni najdraže stvari na svetu“.
Ta napetost između haosa i potrebe za redom ogleda se i u njenom radu.
Oduvek je volela uniforme. Pošto ih u njenoj progresivnoj školi nije bilo, fascinirao ju je način na koji se uniforma, uz minimalne promene, može transformisati u nešto subverzivno i anarhično.
Kada smo se srele, nosila je svoju verziju uniforme: crni komplet sa belom košuljom i crnom kravatom, uz zlatni nakit i niske bisera. Sve to upotpunile su ogromne platforme i bele pointelle čarape, jer su joj, kako kaže, stopala uvek hladna.
Prikladno je to što je ostvarila dva uspešna projekta sa brendom M&S; većina kolekcije iz 2024. godine rasprodata je za manje od osam sati.
Druga kolekcija obuhvatila je i lifestyle proizvode, poput opreme za dom, porodičnih pidžama, pa čak i džempera za pse sa natpisom Best Friend. „Dok sam odrastala, nismo imali nove stvari“, kaže kada je pitam o saradnji sa ovim kultnim britanskim lancem.
„Sećam se njihovih džempera sa V-izrezom, čeznula sam za jednim. Postoji neka veza između školskih uniformi, buntovništva pank kulture koja je obeležila moje tinejdžerske dane i tih običnih komada koji su mi tada delovali egzotično. To i danas volim.“
Prijateljstva su srž njenog života i rada; neprestano pominje prijatelje koji je inspirišu.
„U školi sam uvek imala najbolju prijateljicu. I danas mi takvi odnosi mnogo znače. Ono što ne dobijete od roditelja, možete pronaći u prijateljima - u ljudima pored kojih se osećate vredno i kojima tu vrednost uzvraćate. To su ljudi koji vas vode kroz životne izazove“, kaže ona, naglašavajući da se u modnoj industriji značaj prijateljstva često zanemaruje.
„To mi je oduvek bilo veoma važno, možda i najvažnije u životu.“
Susie Cave, osnivačica brenda The Vampire’s Wife i Bellina bliska prijateljica (iako ne voli reč „muza“), opisuje je kao „odanu, ljubaznu osobu koja voli dobar trač... Bella je bila uz mene u najvažnijim trenucima. Pomogla mi je da se sredim, odvela me pred oltar, bila mi kuma na venčanju i naučila me gotovo svemu što znam o dizajnu.“
Nema sumnje da će Bellin velikodušni duh i ove godine privući fascinantne goste u emisiju.
Njeni gosti iz snova bili bi Whoopi Goldberg, Grace Jones i Chloë Sevigny, koja, prema njenim rečima, „kroz modu otelovljuje sve najbolje iz umetnosti“.
Na pitanje da li podkast vidi kao vid ponovnog pronalaženja sebe (reinvention), ona odbacuje taj termin.
„Mislim da taj termin implicira da prethodno niste bili dovoljni i da vam je trebalo preoblikovanje, a ja se ne osećam tako“, kaže zamišljeno. „Ovo je nešto što sam oduvek želela. Kao tinejdžerka htela sam da budem u bendu, ali mi je manjkalo samopouzdanja; sada imam osećaj kao da sam deo jednog.“
Dok sat vremena sedimo na njenom kauču okružene anegdotama i umetničkim delima Luciana Freuda, pitam je kakav je osećaj kada gosti odu.
„Uvek osetim neverovatnu bliskost sa ljudima dok odlaze, mada to ne mora biti uzvraćeno, niti je važno“, kaže ona. „Ponekad nastavimo da se družimo, što je uzbudljivo. To je najlepši deo - dobila sam nove prijatelje.“
Tako univerzum Belle Freud - razigran, precizan i beskrajno fascinantan - nastavlja da se širi, a mi imamo privilegiju da zavirimo u njega.
Podkast Fashion Neurosis dostupan je na platformama Spotify, Apple i YouTube.
Tekst: Hannah Nathanson