Modna kuća Versace poslednjih meseci ponovo je u žiži javnosti. Brend koji je oduvek insistirao na pažnji i pogledu, drami i ekstrovertnosti, iste je i dobijao, ali da li baš uvek na način kako se to zapravo želelo? Želje nisu neutralne. Sa njima valja biti oprezan, baš kao i sa usvajanjem zaštitnog simbola, u ovom slučaju dvostruko fatalne Meduze, jer simboli i želje često imaju i sopstvenu volju. Stoga, pokušajmo da razumemo fenomen ove modne kuće koju je osnovao 1978. godine u Milanu Gianni Versace, i to učinimo sa oba aspekta, i činjeničnog i simboličkog.
Nedavno smo bili iznenađeni imenom Dario Vitale. Bio je to novi Versace kreativni direktor, mnogima nepoznat, vrlo mlad, koji je trebalo da dođe na čelo brenda posle Donatelle. To je izazvalo dozu skepse koju je on za mnoge potvrdio, a za mnoge izneverio, kada je prikazao svoju prvu kolekciju i posredstvom društvenih mreža uspostavio neočekivan ali sa tradicijom kuće poveziv vizuelni kod, kao i svoju vrlo originalnu i na trenutke zbunjujuću reinterpretaciju istog kroz dizajn. Vratio je u priču ideju ne obazirući se na estetsku komponentu i ne insistirajući nužno na kategoriji dopadanja. Tu je ležala njegova snaga. Reinterpretirao je simbol Meduze i njegovu nesvodivost. Nedugo potom, stigla je vest da on više nije na kreativnom čelu te kuće. Saradnja je prekinuta samo posle jedne kolekcije da bi, pre nekoliko dana, stigla vest da Versace ima novog kreativnog direktora, belgijskog dizajnera Pietera Muliera. Njegov rad poznat nam je u kontekstu drugih modnih kuća ali, za sada, ne možemo predvideti kako će on definisati brend. Stoga, javlja se pitanje zašto nas ti prelazi intrigiraju, zašto takve promene u nama izazivaju dozu uzbuđenja? Je li baš sve u domenu senzacije ili kodovi tog brenda u nama pobuđuju nešto lično i nesvesno, a povezivo sa civilizacijom kojoj pripadamo i sa širom slikom sveta čiji je odeća neverbalni jezik koji nešto o nama samima pokušava da nam saopšti?
Način na koji se oblačimo govori o nama više nego što to mnogi žele da uvide ili priznaju. Moda se često izjednačava sa nečim veštačkim u odnosu na nas, našu ličnost i suštinu. Međutim, na taj način previđa se da je upravo ona jedan fragment u celini te kompleksne slagalice koja čini naš identitet. Kada je reč o odevanju, suštinu ne možemo lako odvojiti od pojave. Odeća nije tu samo da nas ulepša ili utopli.
Italijanskog kreatora Giannija Versacea cenim iz više razloga. Prvi je hrabrost, posebno ako se prisetimo njegovih kolekcija sa početka devedesetih. On, formalno, nije bio inovativan. Versace kroj odlikuje relativna jednostavnost forme. Ono što izdvaja jesu kombinacije boja i materijala - crna i zlatna, koža i metal, upotreba grčkog i italijanskog antičkog i baroknog ornamenta kod printova na košuljama i džemperima. Njegova odeća nudi širinu sveta unutar koga moć zabave i flerta postaju skoro metafizičke kategorije, ali mediteranski metafizičke, ne opterećuju previše. Ta odeća prepuna je optimizma i samopouzdanja. I baš zato je rizična.
Versace je preko svog zaštitnog znaka, Meduze, simbolički svedočio o tipu žene kojoj je namenjena njegova odeća ili o tipu žene koji njegova odeća treba da projektuje. Meduza u Giannijevoj verziji biva dominantna pobednica, a ne žrtva, kako se ova mitska junakinja videla u tradiciji, ili tek dekor na mozaiku. Giannijeva Meduza je žena koja kameni svog posmatrača. Njena fatalnost postignuta je hrabrošću da bude to što jeste, da zavodljivim seksepilom i upadljivom odećom svedoči o svom karakteru.
Ali, gde je Meduza, tu je i strah. Versace estetika izaziva otpore. Mnogima se ta odeća uopšte ne dopada. Ona je u stanju da proizvede i autocenzuru pošto se, često, dovodi u vezu sa vulgarnim pokazivanjem seksualnosti i bogatstva. Ali, to su projekcije koje nemaju veze sa odećom kao takvom. Ako bismo stavili po strani one koji prate trendove, a kojima je brendirana odeća neka vrsta trofeja, i koncentrisali se samo na one koji su tu zbog forme, humora i lepote, dakle, zbog koncepta koji podrazumeva ideju prevedenu u priču, videli bismo svu estetsku osobenost ovog brenda. Versace odeću samo ne treba shvatiti preozbiljno. Kako i može biti drugačije u tim šarenim košuljama?
Tradicija i individualni talenat u slučaju italijanskog kreatora nedvosmisleno su prožeti. Kulturnim nasleđem svoje zemlje, iz različitih perioda, koristio se u kreiranju odeće, bio je veliki kolekcionar, naročito antičke i neoklasične umetnosti, kao i stila koji je odlikovao Napoleonovu epohu. U jednom intervjuu izjavio je da je potrebno biti prilično obrazovan da bi se bio banalan, kao i da je za loš ukus, posebno ukoliko je svesno forsiran i osvešćen, potrebno biti vrlo inteligentan.
Meduza je, prema mitu, važila za ružnu, no, važno je uvek imati na umu - pojam lepog nije fiksiran. Lepo je nepouzdan konstrukt. Estetika nije filozofska disciplina koja se bavi lepim već percepcijom. Stoga, mit o Meduzi jeste mit o relativnim pojmovima kao što su lepo i ružno ali, najviše od svega, to je mit o moći pogleda. O moći posmatrača da odredi i dovrši predmet posmatranja.
Meduza nas pita - šta je lepo? Zar to isto ne čini moda, iznova i iznova? Meduza je zato simbol mode kao takve jer obuhvata njen veoma važan segment: pogled. Pogled (gaze) podrazumeva projekciju, učitavanje. Pogled je uvek cirkularan, uvek nas, na kraju, vraća nama samima. Modi se teško može prići, u kantovskom smislu, nezainteresovano. Naša receptivna čula pri posmatranju odeće, a posebno odeće na osobi, nikako ne mogu biti objektivna, lišena spoljašnjih elemenata koji ulaze u konačan sud.
Meduza, poput Macbethovih veštica, provocira da još jednom razmotrimo da li je ono lepo zaista lepo i da li je ono ružno zaista ružno. I ostavlja nas na terenu dekonstrukcionističke nepouzdanosti. Meduza nam postavlja još jedno važno pitanje koje je apsolutno neodvojivo od iskustva odevanja - zašto se bojimo? Otkuda toliki strah od ispoljavanja sopstva posredstvom odeće?
Ukoliko je mit simbolička priča koja upire prstom u fenomen koji postoji u ljudima jedne civilizacije, šta nam onda govori odnos prema Meduzi? Šta nam govori strah od fatalne žene koji je paralizujući i koji, kao samoodbranu, uvek bira odbojnost nad onim:
- što ne poznaje
- što nema kapacitete da spozna
- čega se, iz tih razloga, plaši.
Govori nam da se posmatrač plaši da će mu se, zapravo, to dopasti.
Dakle, dekonstrukcija predrasuda jedna je od najznačajnijih ideja koja se materijalizovala u odeći čiji je Gianni Versace bio fantastičan tvorac, a Dario Vitale na dobrom tragu da to nastavi. Moda je, vidimo tako, fenomen neodvojiv od mita, psihologije, filozofije i iskustva kao takvog.