Sunčano jutro i kafa u „Mažestiku“ sa Rajkom Grlićem. Šta ima bolje. Imao je promociju knjige Neispričane priče (u izdanju Lagune) u dupke punoj sali Kinoteke, potpisivanje je trajalo više od sat. Stajalo se u dugačkom redu da majstor intimnih drama, čovek u 71. godini sa osmehom koji vas odmah grli, napiše posvetu. Za ta dva dana, koliko je bio u Beogradu, dao je tačno 16 intervjua.

„Vi ste sedamnaesti“, rekao je dok smo birali lokaciju za slikanje.

„Ja živim u uverenju da sam prvi.“

Tako je počelo.

Jednom ste rekli: „Kada jednom stavite svoj život u nešto što se zove kofer, vi ga više nikada ne vadite odatle. Svuda ste kod kuće, i više nigde niste kod kuće.“ Gde vam je dom? A gde vam je kofer?

U trećoj sam životnoj dobi i shodno tome tri lokacije zovem „domom“; Atens u Ohaju u Americi i Zagreb i Gorjane u Hrvatskoj. Na ta tri mesta živim tri vrlo različita života što znači da sam, ne samo podvojena ličnost između dva kontinenta, nego još gore; trodelna. Što bi Česi rekli: „Froud bi tu imao dosta posla“. I da, na svakom od tih mesta držim po kofer da znam da sam tu kod kuće.

Šta vas čini srećnim?

Igra, igra me čini srećnim. A pod igrom podrazumevam razne oblike pravljenja nečega: filmova, kuhanja, pisanja, govorenja, slaganja kula od peska, crtanja… 

Jedan ste od osnivača Motovunskog filmskog festivala, u kome ste uživali punim plućima deset godina. I kada vam je bilo najlepše rekli ste - dosta! Kako ste naučili da kažete dosta je bilo? 

Umijeće prekidanja igre na njenom vrhuncu, ili barem pre njenog sunovrata, strašno je teška disciplina i za nju, nažalost, ne postoje nikakve škole. Kaže se da zrele godine znatno olakšavaju takve odluke, ali bojim se da to nije presudno. Manje-više sve što radim merim vlastitim užitkom i kad on počne da nedostaje, kad vidim da hlapi, onda počnem da razmišljam o prestanku te igre.  A put od prvog crva sumnje do finalnog „dosta“ kod mene je relativno brz.  Nažalost ne uvek. Evo, poslednjih nekoliko godina pokušavam da ustanovim kada i kako prekinuti igru pravljenja filmova, kako stati, kako reći hvala, dosta je bilo i pri tome ostati živ. Za tri poslednja filma, od Karaule do Ustava Republike Hrvatske, najozbiljnije sam govorio da mi je upravo taj zadnji. Na kraju sve te izjave zvuče strašno koketno, kao neko jeftino kamčenje saučešća, ali ja sam pre svakoga od nastanka tih filmova najiskrenije verovao da je tako. Jedino što nisam predvideo da ću radeći ih opet postati gladan igre i da ću nepromišljeno srljati u novi. Tako i sada, nakon trećeg, opet poslednjeg, s Antom Tomićem počinjem da razmišljam o još samo jednoj igri, o još samo jednom filmu. A možda je sve to samo čist strah od izgovaranja jednostavne rečenice: „Dosta je!“

Je li istina da se samo jednom ljubi?

Tako kaže ta pesma koju je komponovao Mario Kinel, a reči napisao, i kasnije pevao, Ivo Robić. Nažalost pesme, koliko god bile lepe, često mogu da budu i lažljive. Ulizuju se, povlađuju ranjenim srcima. Zato mislim da je traženje istine u takvim pesmama dosta zaludan posao. 

U poslednje vreme, na našu radost, sve češće ste u Beogradu. Prvo premijera filma Ustav Republike Hrvatske, sada promocija vaše knjige Neispričane priče. Kako vam se čini Beograd,  kako se vi snalazite ovde, sada?

Ja se u Beogradu uvek osjećam dobro. Neki mi kažu da je to zato što dođem na kratko pa nemam priliku da vidim pravu stvarnost ili da doživim nešto neugodno, ali ja pokušavam da im ne vjerujem. Ja naime u Beogradu vidim prijatelje koji se ne menjaju. A s njima mi je danas isto kao i pre pedesetak godina kada smo počeli da se družimo. Prema tome, Beograd se za mene ne menja. Kada uz to dodate tvrdnju Srđana Karanovića da u ovom gradu imam brojnu žensku publiku, što on izgovara s ne malom dozom ljubomore, onda zaista ne znam kako bih rekao nešto dugo nego da se ovde osećam dobro. 

U Ustavu Republike Hrvatske je briljirao Nebojša Glogovac. Po čemu pamtite tu saradnju?

Puno puta sam ponovio, i stalno ću ponavljati da je rad s njim bio jedan od najugodnijih koje sam ikada imao s nekim glumcem. Plašili su me Nebojšom pre snimanja, pogotovo iz Beograda, da je ovakav, da je onakav, ali na moju veliku sreću ništa od toga nije bilo ni blizu istine. Tu disciplinu, tu predanost glumi, tu glad da se prodre ispod površine reči i pokreta, koncentraciju na važno i odbacivanje nevažnog vrlo sam retko, gotovo nikada, susreo u radu s glumcem. I što je najvažnije, dobro smo se razumeli, slagali i nadopunjavali. Ukratko, osećali smo se dobro. Verujem da se nešto od tog duha sa snimanja prenelo i na platno. 

Srbija i Hrvatska, što bi rekla jedna dečja pesmica, „to su para dva, ljubili se, grlili, sve do pola dva“?

Mi delimo puno toga zajedničkog. Mnogo više nego što i jedna i druga strana to žele da priznaju. Slični smo koliko i odraz u ogledalu, a to je osnovni preduslov za sve moguće netrpeljivosti. U poslednje vreme delimo i gotovo jednako raspoređenu nacionalističku glupost, iste raspršivače mržnje i zaluđene gomile od kojih svaka slepo veruje svojim vođama.    

Kada ja kažem „Praška škola“, šta vi kažete?

Prag, sedamdesete, dobra škola, dobro društvo, uzbudljivo vreme. I privatno i javno. Niko od onih koji su se pod tim nazivom kasnije podrazumevali nikada nije upotrebljavao taj naziv. Bila je to jednostavna potreba tadašnje kritike da otvori još jednu fioku, u nju ugura nekoliko novih ljudi i na sve to stavi neku nalepnicu. Tako smo mi, koji smo zajedno studirali u Pragu i koji smo međusobno i nakon toga uspeli da ostanemo prijatelji, postali „Praška skola“. Filmovi su nam bili različiti, mi smo bili različiti. I sudbine su nam na kraju dosta različite, ali nalepnica ostaje nalepnica. Uostalom Goran Marković je objavio, i to mislim u dva izdanja, sjajnu knjigu pod dosta jasnim naslovom: „Praška škola ne postoji“. 

Ko su vaši beogradski prijatelji i kakvi su danas?

Pa to su pre svega upravo ti o kojima pričamo, preživeli iz Praga: Srđan Karanović i Goran Marković. Zatim Branko i Vesna Cvejić. I, naravno, neki njihovi prijatelji, pa prijatelji njihovih prijatelja… Ljudi s kojima sam radio brojne filmove. Vrlo mali, a ponekad i malo širi krug ljudi. Kakvi su oni danas - pa nisu više deca, malo su, za razliku od mene, ostarili.  

Rekli ste da ste iluzije o politici izgubili još 1968. godine, pre tačno 50 godina: „Praško proleće mi je zauvek uzelo nevinost verovanja u bilo koju moguću politiku s ljudskim likom.“ Kako ste preživeli ovih pola veka bez te iluzije?

Poslednjih pola veka na ovim prostorima nije baš pružalo puno nade, nije se isticalo nekim društvenim utopijama. Sve je to manje-više bilo jeftino prodavanje recikliranih političkih iluzija i snova o velikim narodima koji su na kraju dovodili do velikih tragedija. Mali igrači, gladni vlasti i moći, poveli su takoreći dogovoreni rat kojih ih je vrlo brzo prerastao i na kraju pojeo. A iza njih je ostala pustoš i mnoštvo još manjih i još ljućih vođa. Gledajući sve to teško je imati bilo koju iluziju, verovati u politiku kao neki pokušaj unapređenja društva, socijalne ravnopravnosti, kultivisanja sredine.

Šta sanjate, a o čemu maštate?

Puno sanjam, puno maštam. Od te dve delatnosti živeo sam čitav život. I njih ne mogu i da hoću da se lišim. Sanjam spektakle, maštam intimne drame. San je slobodan, nesputan. Mašta je kroz sve ovo vreme, valjda disciplinovana realitetom nemaštine, svoja krila širi mnogo opreznije. Ona zna da, ako se želi opredmetiti u nekom filmu, mora naći način da se udene u realitet.   

I za kraj, dajte jednu neispričanu priču.

Evo dva mala detalja u vezi sa tom knjigom. Neispričane priče u prvoj verziji trebalo je da se zovu Kako izvaditi čep iz grlića boce, ali su me Ante Tomić i urednica Marina Vujčić uverili da niko živ neće kupiti knjigu tako dugačkog naslova. I danas mi je pomalo žao što sam ih poslušao. I kao drugo: jedno vreme mislio sam da bi najbolji moto za knjigu bio citat iz autobiografije prvog premijera Izraela, Davida Ben-Guriona: „Svako ko veruje da je nemoguće menjati istoriju očito nikada nije pisao autobiografiju.“ 

Tekst: Aleksandar Đuričić

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/