Podižući troje male dece (najmlađe sada ima 16 godina), Melinda Gates primetila je da je uvek poslednja na nogama - i posprema u kuhinji nakon večere. Kako se to dogodilo? Njen suprug, osnivač Microsofta Bill Gates, bio je pravedan partner koji je izazvao čitavu frku u predškolskoj ustanovi kad je tamo počeo da vozi svoju ćerku Jenifer dva puta nedeljno, oduzimajući time svim očevima pravo na izgovor kako su zauzeti.

Kao pionirka u digitalnoj industriji kojom su u to vreme dominirali muškarci (bila je product manager u Microsoftu, gde je i upoznala Billa i prvo ga odbila), Melinda je morala da smisli način da reši problem u kući. „Na kraju sam postavila pravilo: Niko ne napušta kuhinju dok je ne napusti mama“, priča Melinda. „I, šta se desilo? Svi su počeli da pitaju kako mogu da pomognu iz jednostavnog razloga što su želeli da što pre izađu iz kuhinje. Zahvaljujući tome, pospremanje je bilo gotovo 15 minuta ranije i bila sam mnnogo srećnija.“

Ako jedna od najbogatijih žena na planeti mora da pregovara za četvrt sata dnevno, kakva je tek situacija sa ženama u Africi, gde Bill i Melinda još od davne dvehiljadite rade na ravnopravnosti polova?

Suštinski, to je isti, univerzalni problem, samo na drugom kontinentu (s tim što je izazov mnogo veći s obzirom na siromaštvo žena u Africi). Melindina putovanja (prvi put je posetila Afriku 1993) probudila su njen unutrašnji osećaj za jednakost u domaćinstvu, jer je shvatila da izazovi s kojim se suočavaju afričke i američke žene nisu baš toliko različiti. Na jednom putovanju predložila je nekolicini afričkih bračnih parova jednu igru s kartama. Na svakoj karti bila je po jedna obaveza koja se tiče održavanja domaćinstva. „Što smo duže sedeli, žene su bivale sve bešnje. U njihovim rukama nalazilo se po 45 karata, a u muškim možda 5, što je zaista uznemirujuće. U početku bi se muškarci smejali - nisu mogli da veruju da rade tako malo. „Ovi neugodni trenuci, zapravo, dovode do podizanja svesti, potom transparentnosti, a onda i promena“, kaže Melinda.

U nastojanjima da raširi ovu vrstu svesti po celoj planeti, Fondacija Gates upravo je objavila svoj drugi po redu izveštaj koji predstavlja studiju globalnog napretka i izazova i služi da zadrži fokus na 17 ciljeva razvoja održivosti Ujedinjenih nacija sve do 2030. godine, koja je postavljena kao krajnji rok. Ove godine, ta studija usmerena je na mlade u Africi, gde blizu 60 odsto populacije čitavog kontinenta ima manje od 25 godina (poređenja radi, u Evropi ih je 27 odsto).

Izveštaj podvlači da, ako uložimo u ovaj ljudski kapital sada, posebno u njihovo zdravlje i obrazovanje, time ćemo stvoriti ogroman potencijal za napredak: „U podsaharskoj Africi, ovo ulaganje moglo bi da unapredi ekonomiju za 90 procenata do 2050, uvećavajući mogućnost da se najsiromašnije zemlje konačno oslobode od stagnacije i pođu stopama Indije i Kine.“

Iako je fokus izveštaja na mladima, rodna ravnopravnost, jedan od ciljeva Ujedinjenih nacija, predstavlja konstantu. Kod kuće, Gatesova još radi na tome da oba roditelja poštuju svoj udeo u ispunjavanju kućnih obaveza.

„Nekim zadacima Bill se baš nije radovao, ali čovek vremenom nauči da izgura te stvari. Shvatili smo da smo tako oboje srećniji i da se više radujemo porodici. Možemo da vidimo kako deca napreduju i znamo da smo za to zaslužni oboje, a ne da je mama uložila svoje vreme, a tata nešto malo svog.“

Izveštaj o ciljevima pokazao je težište na osnaživanju koje je Melinda definisala naprednije i preciznije nego mnoge njene bogate kolege. Kao glasni zastupnik porodičnog planiranja i dostupne kontracepcije, nije krila svoje stavove niti lične strasti u oblastima porodičnog planiranja, HIV-a, obrazovanja i poljoprivrede. U delu posvećenom porodičnom planiranju, kenijska spisateljica Abigail Arunga detaljno je razradila uspehe Future Faba, programa u Najrobiju čiji je cilj učenje mladih žena o polnom zdravlju i kontracepciji tako što ih podstiče da razmišljaju o sopstvenim životnim ciljevima, a smanjuje na minimum obradu tema hladnim kliničkim pristupom.

Program nije bio preterano popularan dok se nije dotakao vrednosti otvorenog i saosećajnog društva. „Bez osude, to je ono čemu se nadate“, kaže Melinda, povezujući to sa sopstvenim životom. „Kad odvedem decu u zdravstvenu ustanovu u Americi, nadam se da nas tamo neće osuđivati kao porodicu, mene kao majku, da neće osuđivati moju decu bez obzira na problem zbog kog smo tamo.“

Za većinu ljudi na planeti problemi Afrike izgledaju nerešivo, a sam kontinent predaleko da bi se njime bavili. Ali, Gatesova kaže da ćete, ukoliko porazgovarate sa roditeljima u Africi, od najsiromašnijeg sela do najbogatijeg grada, videti da su njihovi snovi o budućnosti dece isti kao na bilo kom drugom mestu: žele kvalitetno obrazovanje i finansijske mogućnosti. Resursi fondacije su tu da bi se ti snovi ostvarili. U Africi sada u školu ide gotovo isti broj devojčica i dečaka, što mladosti daje šansu da u budućnosti promeni lice ovog kontinenta. Ukoliko se njihovo zdravlje i obrazovanje tretiraju kao prioritet, siromaštvo će se smanjiti, a s njim i politička nestabilnost, nasilje i nejednakost među polovima. To su rezultati ulaganja u ljudski kapital, uz ulaganje u fizičku infrastrukturu, što je uobičajen način investiranja kad je reč o ekonomskom razvoju: podaci pokazuju da postoji direktna veza između zdravlja, nivoa obrazovanja i bruto društvenog prihoda po glavi stanovnika. „Veoma mnogo ljudi ima taj stari pogled na Afriku“, kaže Melinda, „Kad sletiš ovde, energija i genijalnost potpuno su opipljivi. To je impresivno mesto i uz prave investicije oni će sami sebe uzdići.“

Ne postoji zemlja niti region koji je nemoguće preobratiti, tvrdi Melinda. „Pogledajte Južnu Koreju. Uz brojne investicije ona se svrstala među najrazvijenije zemlje koje pomažu ostatku sveta.“ Vijetnam i tamošnji obrazovni sistem predstavljaju drugu priču o uspehu. Uprkos BDP-u 27 puta manjem od američkog, petnaestogodišnji Vijetnamci nadvladavaju američke i britanske studente u nauci, matematici i književnosti. Prema izveštaju tamošnjeg pisca i filantropa Cata Thaoa Nguyena, procenat dece koja pohađaju osnovnu školu je 100 odsto.

Indija je takođe drastično promenila sistem obrazovanja dece od 6 do 14 godina, što je po broju učenika čini sedmom zemljom na svetu. Danas je taj procenat 97 odsto, što je enormna promena u odnosu na 2000. godinu.

Kad je reč o tome šta danas znači biti feminista, Gatesova odgovara: „To znači dati svakoj ženi na planeti pravo na glas.“ U prethodnoj eri žene koje bi napredovale u politici ili biznisu nisu mogle da ostave ta vrata otvorena za druge koje bi pošle njihovim putem, ali danas „mlade feministkinje sa kojima se susrećem žele da osnaže sve, a ne samo sebe“. Nije dovoljno dati jednoj ženi mesto u upravnom odboru moćne kompanije, ali „imenujući tri žene u odbor koji sačinjava 10 ljudi već predstavlja promenu“. Ono što je dobro za žene u Velikoj Britaniji ili Francuskoj, dobro je i za one u ruralnim afričkim i indijskim selima, i obratno. „Kad žene stoje rame uz rame, mogu da se izbore za svoja prava. Mogu da zahtevaju da se silovatelj izvede pred sud. Mogu da traže da se domovi zdravlja otvore u njihovim selima.“

Jedna od uloga Fondacije, kako smatra Melinda Gates, jeste da neguje kontakte i mreže između međunarodnih grupa koje već rade na terenu. Nijedna ideja daleke fondacije, čak ni ako je ona teška 50,7 milijardi dolara, neće postati stvarnost ukoliko se ne implementira u postojeću situaciju i kontekst uz pomoć lokalnih partnera. Dobar primer je Indija, u kojoj su ženske grupe samopomoći toliko jake da su nakon 30 godina postale deo federalnih struktura moći.

Melinda je uvek prijemčiva za lekcije sa terena. „U avionu koji me vraća u Ameriku uvek razmišljam: zašto ova žena ne bi imala ovo, ili, zašto nije podržana na ovaj način, ali ta pitanja moram da preusmerim na svoju zemlju i pogledam koliko je zaista Amerika napredovala u tom pogledu.“ U Microsoftovom sedištu u Sijetlu, Gatesova osniva biznis pod ženskim rukovodstvom u sopstvenoj investicionoj kompaniji Pivotal Ventures osnovanoj 2015. godine. Snabdevanje kapitalom jeste način da se pomogne u balansiranju ekstremno nakrivljenih tasova. Prema podacima koje Melinda daje, „40 odsto kapitala investicionih fondova na planeti ide u ruke muškaraca koji su diplomirali na Harvardu ili Stenfordu, dok manje od 0,05 odsto odlazi u ruke afroameričkih žena“. 

„Ako žena nema svoje mesto za stolom, to je veoma loša poruka za ceo sistem, kao i ukoliko za stolom nema mesta za manjine.“ Ta loša poruka već je uhvatila maha u digitalnom svetu, što pokazuju Eplova Siri i Amazonova Alexa, dva lična asistenta sa ženskim glasovima dizajnirana da se smire i sagnu dok ispunjavaju naše zahteve.

Prekasno je za ispravljanje nejednakosti?

Ključ je u stvaranju više bazično ženskih mreža, kaže Melinda. „Muškarci imaju te spontano nastale mreže“, bilo da su formirane na osnovu toga gde su studirali, gde su prvo radili ili ko im je bio prvi mentor, a žene to tek treba da stvore. „Okružite se ljudima koji veruju u vas i oni će vam pomoći da stignete tamo gde ste naumili. Izgradite mrežu dobrih ljudi koji će dugo biti uz vas.“

Deca Gatesovih naučena su važnosti gledanja sveta izvan svoje sijetlovske enklave. Od najranijeg doba roditelji su ih vodili u Afriku da bi im proširili horizonte; sada to čine sami. Phoebe, kojoj je šesnaest, bila je u Africi tri puta bez roditelja, a poslednji put je pomagala u kenijskoj klinici gde je u toku operacije nestalo struje, pa je bila među onima koji su osvetljavali hirurški pribor i operacioni sto baterijskim lampama. Rory je sa 19 proveo dve nedelje u Ruandi u sklopu programa za liderstvo i vratio se kući pršteći od ideja koje je prosipao za trpezarijskim stolom. (No, za stolom Gatesovih ne priča se samo o humanitarnom radu. Igraju i bord - igru Settlers of Catan jer je Phoebe pobeđivala mesecima pa su neki ljudi gladni osvete.)

„Oni se zaista povezuju sa mladima koje susreću“, kaže Melinda. Privrženost je važna stvar u porodici Gates. „Želim da koriste dar koji imaju za dobrobit sveta, a svi mi imamo šta da damo: vreme, energiju, misli, ako neko ima novac, može da dâ nešto novca. Svet će biti bolji ako svi budemo davali.“

Za Gatesove to nije samo floskula. Njihov Giving Pledge, filantropska inicijativa započeta sa poverenikom Fondacije Warrenom Buffetom 2010. godine zapravo je obećanje da će pokloniti veći deo svog bogatstva od 90 milijardi dolara, ostavljajući samo mali deo svojoj deci.

Govoreći o naporima Fondacije i njenoj posvećenosti darivanju društvu, Gatesova ipak insistira na tome da njena namera nije da preuzme ulogu vlada. „Ono što fondacija može jeste stvaranje katalizatora. Možemo da podržimo inovacije, da preuzmemo neke rizike koje vlade ne mogu, a onda iz toga shvatimo šta funkcioniše i sugerišemo vladama da to podrže.“ Melinda hvali Francusku, Norvešku, Englesku i Nemačku kao lidere na putu podizanja Afrike. „Liderstvo je važno“, kaže Gatesova. „Moramo da nastavimo da udaramo u doboš da bi se naša poruka čula.“

Snažno liderstvo ne znači ništa bez mreže znanja i moći među ženama. Melinda se seća večere sa grupom afričkih poslovnih žena i glasno razmišlja: „Nije postojalo ništa što one nisu mogle da urade. Ni jedna jedina stvar. Znale su da je upravo zajedništvo ono što će im omogućiti da pomognu drugima. Niko od nas ništa ne može sam. Jače smo zajedno.

Priredio: Igor Karanov

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/