Rumenu Bužarovsku bilo je veoma teško sresti i ovaj milenijumski intervju nastao je između meditativnog boravka na planini, brojnih promocija nove zbirke priča Nikuda ne idem po regionu, kultnog filmskog festivala u Motovunu na kome je uredila storytelling program i velikog balkanskog road-tripa.
Upoznale smo se preko pisanja. Do tada nikad nijednom piscu ni spisateljici nisam pisala - a njoj sam izrekla hvalospev i zahvalnicu, iz priča sam imala utisak da se znamo. A upoznale smo se baš na intervjuu za Elle. Sve je išlo naopako, ali možda nas je upravo to zbližilo. Rumena je bila u Americi i dopisivale smo se na Instagramu, nikad neću zaboraviti kako smo se smejale dovitljivoj pozivnici za free-pizza književno veče. Imala sam čast da učestvujem na velikom događaju PričPrič za 8. mart u Skoplju i sad mi se to čini kao neka anegdota iz budućnosti - hiljade ljudi koji slušaju žene koje govore. Ove godine izašla je nova knjiga i mada sam imala tremu (jer kako ću preživeti ako mi se ne svidi), čitajući, osetila sam se kao da se vraćam kući. Navijala sam za junakinje, raznežila se i kad me u njima nervira isto što i kod sopstvene majke ili tetke, zaboli grubost i osetim oporost ili komšijsku zavist. U besmislu nekad me uteši njen raskošan stil, humor i ljubav koju ima za razbarušeni i duboko nefunkcionalni Balkan koji strogo secira iz priče u priču.

Nikuda ne idem govori o mnogo nijansi odlazaka i ostajanja. Isprva sam naslov tumačila kao umirujuće uverenje koje su nam roditelji često govorili, a onda je počela da se otvara skala značenja - pitanja nemogućnosti odlaska, odluke o vraćanju, odustanka, razočaranja ili rešenosti. Koje su sve nijanse tebi bile na umu?

Krenula sam od nelagode koja se javi u čoveku kada se iz dijaspore vrati kući, bilo da je uspeo ili ne. Oni što su uspeli često imaju malo nadmeno ponašanje: teško pričaju sopstveni jezik, decu nemaju nameru da uče maternjem i time kao da poručuju da je naša domovina varvarska, a jezik prost i nedostojan. Govore o prednostima života u ekološki osvešćenoj sredini, kao da je ovde (ne)odvajanje smeća najveći izvor problema, kažu kako su sve zemlje sjebane isto kao i naša, da ih ne bismo smarali time kako je loše na Balkanu. A drugi, što se vrate podvijenog repa, previše ponosni da priznaju da život tamo nije onakav kao što se činio, govore kako je sve hladno i tuđe, kako su patili za kućom. Sebe predstavljaju kao snažne, uvek druge krive za poraze. A tu su i ljudi koji su ostali. Oni jedva čekaju da sude o uspehu ovih što dođu iz inostranstva. Posebno se raduju kad je nekome težak život u tuđini. Vole ljude koji ne mogu da se adaptiraju ili da se izvuku iz siromaštva. A kako samo zavide onima koji su uspeli! I oni isto misle kako je svuda bolje, i isto nekog trećeg krive za svoju nevolju. I tako ukrug. To je slepa ulica parališućih misli, impotentna kultura poraza. A ne zaboravimo i tvrdoglavost ostanka, odbijanje odlaska i nepomeranje, samo zato što drugi kažu da je život tamo negde - na zapadu.

Foto: Karla Jurić

Česta tema u javnosti jeste odliv mozgova, a ti se najviše baviš srcima. Imaš iskustvo života u inostranstvu, šta se dešavalo tvom srcu, a šta mozgu?

Jasno se sećam osećanja neizmernog nedostajanja kada sam bila u Americi sa 11 godina. Na engleskom kažu homesick - i to stvarno jeste kao bolest. Sećam se da sam plakala dok ne zaspim, osećala sam kao da je i nameštaj stran: ono što je trebalo da učini da se osećam domaće - slavine u kupatilu, toalet, lampe, kujna ili podne obloge… Male traume te izmeštenosti u odnosu na stvari opisane su u priči Čeroki crvena. Ta osećanja dugo su me proganjala. Tek sam ulazila u pubertet i bila sam veoma zbunjena. Imali smo seksualno obrazovanje u školi i to je učinilo da se uplašim svih odraslih koji me pipaju. Amerikanci se i ne dodiruju i ne grle mnogo, ali Makedonci u dijaspori to veoma vole - i kad god bi me neko od porodičnih prijatelja dodirnuo, mislila sam - uh, ovo je možda pedofilija. Trebalo mi je dugo da odagnam taj strah. A onda, pred sam odlazak - dobila sam menstruaciju koja je učinila da se osećam prljavo i nepoželjno. Nisam znala s kim da pričam jer, u Americi ljudima je stvarno teško da se povežu ili govore o osećanjima. Čeznula sam da se vratim kući i da pitam drugarice jesu li i one dobile, da ne budem više tako sama. Naravno, tu je bilo i malih instant stvari koje čine da se osetiš dobro: pizza, gazirana pića i tako to. To me prati i sad kad odem u Ameriku. Ljudi naporno rade, žive daleko od posla i od prijatelja, ako ih uopšte i imaju. Život se meri razdvojenostima i nedostatkom vremena. Zadovoljstvo zato mora biti instant, bilo da je to hrana ili shopping.

Koliko su zapravo svi naši odlasci i ostanci privremeni? Da li je to dobro što smo se navikli na stalni nomadski život, kofere kod vrata...?

Potraga za boljim životom - migracija - jeste deo ljudskog postojanja. Zato je tako apsurdno i nehumano zatvarati vrata izbeglicama ili migrantima. Nama je 21. vek omogućio da putujemo lakše, svet je sve bliži, što izbore donekle čini težim, a osećaj kajanja je sve češći. Ipak, svaki put kada sam u avionu, divim se ljudskim dostignućima u nauci i zahvalna sam što za manje od devet sati mogu da preletim na drugi kontinent, a dok me služe hranom i pićem u minijaturnim pakovanjima, gledam kroz prozor, među oblacima, kilometrima daleko od tla i svesna sam da je to privilegija. Kad mi već 21. vek nudi sva čuda nauke, rado prihvatam neurozu nomadskog života.

Život savremene spisateljice podrazumeva spajanja nespojivog - duga odsustva, rezidencijalne programe i turneje. Kako uspevaš da održiš bar privid normalnog funkcionisanja? Je li ženama u pisanju teže?

Nemam decu i imam partnera koji me podržava, nije posesivan niti je ikad ljubomoran na moja putovanja. I mada ne volim da dajem ordenje muškarcima kad se ponašaju normalno, znam da je to što ja imam nažalost retko. Tako postavljen život mnogo je lakši - bar u smislu balansa između posla i kuće. Sa druge strane, moj svestan izbor bio je da nemam dete, pa mogu da pišem, putujem i radim. To nije nimalo lak izbor. Moje prijateljice i ja stalno se borimo s tim. Bez obzira na to koliko smo dobro promislile svoje odluke i njihove posledice, pritisak društva užasan je i veoma bolan. Postoje žene koje nemaju decu, ali imaju ispunjene i značajne živote, doprinose društvu onako kako nikad ne bi mogle da su majke - a njihova dostignuća veća su zaostavština nego što je to produženje vrste - i čak i te žene bore se sa pritiskom starenja i diktatom fizičkog izgleda kakav ne postoji kod muškaraca. Nikad nisam videla da društvo žali muškarca koji je zadovoljan svojim životom i ima važnu društvenu ulogu - samo zato što nema dece ili ima bore.

Srećeš li svoje junake i junakinje u svetu oko sebe?

Svakodnevno. Oni su kombinacija ljudi koje znam, za koje sam čula ili pročitala negde. Naravno, dosta i izmislim pa dodam tim likovima. Pomešam mnogo detalja, kombinujem u nove likove, zamišljam kako izgledaju i kako se ponašaju.

Jedna si od retkih autorki sa ovih prostora koja je i u Americi boravila kao književnica. Stalno slušamo bajke, ali kako izgleda život u književnosti tamo?

Provela sam tri meseca na Međunarodnom programu za pisce na Univerzitetu Ajova, i moja iskustva zapravo su utisci odande. Književnost u Americi je ogromno tržište, u stalnoj trci i takmičenju, a standardi profesionalizma veoma su visoki. Sam proces pisanja u kome je potrebno imati jako puno sreće za prvi ugovor, što je samo uvod u bezbroj verzija i krugova uređivanja rukopisa, nama ovde - gde institucija uredništva gotovo da i ne postoji - jeste potpuno nepoznat posao. Kod nas autori svoje delo vide kao božansko proviđenje koje nastaje u trenu. Master studije za pisanje u Ajovi primaju samo 20 studenata svake godine i vrlo su prestižne. Svi oni su mlade nade američke književnosti. Svi su načitani, svi mnogo vole i poznaju američku književnost, sofisticirani su ali su, kao studenti koledža Ivy lige, i dosta privilegovani. Ekstremno su mladi i fali im iskustva o kome bi pisali. Pišu istinski predivno, ali na neki način čak i slično - sažeto, precizno, bez greške, iako kompleksnih rečenica, raskošnog rečnika sa snažnom averzijom prema ponavljanju. Međutim, sve to deluje šablonski, kao da sve piše ista osoba. Ponekad čak i isprazno. Tamo je u pisanju veliki novac, velike su ambicije i to može da uništi iskrenost i kreativnost.

Tvoji uzori su autorke i autori čiji je stil često duboko ukorenjen u život i lokalne običaje i tvoji likovi tako postaju neodvojivi od mesta sa kojih dolaze. Kako pronaći dobru meru između pripovedanja i eksploatacije sopstvenog kulturalnog nasleđa?

Pokušavam da izbegnem senzacionalistički pristup našoj kulturi i da ga pretvorim u manir. Ako ima neki deo koji bi se strancima svideo, ako se uklapa u mainstream ideje o tome šta je Balkan, šta je Jugoslavija, a šta Makedonija, onda to definitivno treba da se izbaci. Veoma je teško izbeći tu eksploataciju jer Zapad voli priče o ratu i izbeglicama, a rat i izbeglice jesu neodvojiv deo naše kulture i istorije. Ne mogu da izbegnem teme koje su me definisale, i zašto bih? Ali, koje god autorske odluke da donosimo, bitno je da imamo saosećanja sa našim likovima i da ih tretiramo kao stvarne ljude - možda je to način da izbegnemo (samo)eksploataciju.

Poslednje dve knjige donele su ti status bestseler autorke. Šta to znači na Balkanu?

Pre svega, donosi dosta poruka na Fejzbuku i Instagramu, na koje ne stižem da odgovorim. Donosi i mnogo fanova koji lako mogu da se pretvore u antifanove. Nemam više slobodu anonimnosti, pa nema opuštanja. Prestala sam da prepoznajem ljude na ulici i svima se smejem kao da ih znam. To je stresno. Pisanje je dosta intimno i u velikom kontrastu sa javnim životom autorke koja mora da bude javno prisutna kako bi se knjiga bolje prodala. I da se ne lažemo, mi smo tu da bi nas ljudi čitali, što jeste u osnovi prodaja. Nervira me kad se pisci pretvaraju da ne pišu za publiku. Ako ne pišeš za publiku, nek ti knjiga ostane u fioci, ili je spali odmah. Za razliku od Amerike, bestseler status na Balkanu donosi malo novca. Svakako nije moguće živeti od toga. Zarada od knjiga ovde je kao neko lepo iznenađenje u banci, kao novčanica od deset evra zaboravljena u farmerkama. Ali, slava je već nešto drugo - pre svega privilegija upoznavanja divnih ljudi. A tu je i odgovornost koja dolazi sa javnim poslom i trudim se da svoj status iskoristim kao mogućnost za rad na političkim promenama.

Foto: Karla Jurić

Aktivno si govorila o zlostavljanju žena u javnom prostoru - koliko te javni posao izlaže siledžijama, kako se boriš i kako da žena ne odustane?

Teško je drugima govoriti da budu jake i hrabre: mi ipak govorimo sa privilegovane pozicije i deluje kao da naređujemo mladim i često jako ranjivim ženama šta da rade, a ja prezirem kada mi se govori šta da radim. Slažem se da je teško, ali možemo da osnažujemo žene otkrivajući im opcije, ili nove perspektive. Mnoge žene ne znaju da ćemo ih štititi ako progovore. Mnoge ne znaju da seksualno uznemiravanje nije normalno. One vide - kao što sam i ja u mladosti - da uznemiravanje donosi pažnju i veruju da je ta pažnja nešto dobro iako u dubini duše znaju da nešto ozbiljno nije u redu. Zato je bitno da govorimo javno i delimo iskustva, da se međusobno štitimo i razumemo (znam da zvuči kao kičerica), ali to jeste način - da otvoreno pokrenemo pitanja u javnosti i da se borimo za pravne mehanizme zaštite žena.

Sa koleginicom Anom Vasilevom već nekoliko godina vodiš storytelling večeri PičPrič, sad već poznate u regionu. A kada je nekoliko žena na sceni, rađa se moć - odjednom ženskih priča ima isto onoliko koliko ima žena, sve su posebne i sve su različite, neke smešne, neke duge, neke tragične. U čemu je za tebe izazov istraživanja ženskih priča i priča svih drugih?

Interesovanje za ženske priče prijatno me je iznenadilo. Još ne mogu da verujem da smo prodale sve karte za dva dana bez ikakve reklame. Ovo mi govori kako postoji potreba da se čuju priče iz ženskog ugla, ženska iskustva. Ne treba da nas čudi jer praksa prikazivanja žene kao egzotične ili opasne i dolazi od apsolutnog nepoznavanja ženskog uma i tela. Inicijative kao PičPrič pomažu da se demistifikuje ženska priča koja se kreće od tragedije do komedije. Pomaže da se normalizuje žensko iskustvo kao ljudsko, univerzalno, a ne samo i isključivo žensko. I, naravno, činjenica da žene pričaju javno daje mogućnost ženama da budu zabavne ili patetične, dozvoljava neuspeh. U društvu je to bitno - žene treba da preuzimaju rizike, pa i da fejluju, da se suoče sa surovošću javnosti, da je prežive i krenu dalje s novim iskustvom. Kao žene, učene smo sve suprotno - pazi! i nemoj! najčešće su reči iz detinjstva. Učene smo da budemo blage i tihe, da ne rizikujemo, a to nas onemogućava da prevazilazimo greške. U školi dečake ohrabrujemo da budu divlji i drugačiji - kao rezultat oni posle imaju mnogo više samopouzdanja i ne plaše se da izraze mišljenje, čak i kad govore gluposti. Predajem na fakultetu gde je 95 odsto žena u generaciji, ali muškarci su uvek ti koji se ističu i javljaju za reč. Godine i godine ućutkivanja devojčica, vaspitanja da je sramota da pogrešiš ili da se ističeš, učinile su svoje - one sede preplašene i puštaju momke da se šire po razredu.

Šta misliš, da li mi moramo ponovo da se borimo i osvajamo pravo na svoju ženskost i ženstvenost? Da li kao intelektualke ili feministkinje moramo da branimo mini suknju ili crveni karmin? Ili ženski časopis?

Često vidim kako osuđujem žene zbog njihovih izbora. Pokušavam da otkrijem odakle to dolazi, da priznam sebi da imam predrasude baš o tome koje je ponašanje feminističko, a koje nije. Ali, sve je to ljudski - od toga da je feminizam ružna reč, napredovali smo do toga da se ženska pitanja ističu. Veoma je bitno pričati o svemu, čak i ako se raspravljamo ili ako moramo da branimo svoje stavove. Sve dok kozmetička industrija, moda ili ženski časopisi ne promovišu samo jednu viziju uspešne žene, to je dobro. Tužna sam i ljuta kada se promovišu samo manekenke i zgodne glumice iako znam da seks prodaje, a sve je to samo biznis - ali mi žene treba da se borimo protiv toga da budemo samo lutke sa naslovne strane. P. S. Obožavam mini suknje i crveni karmin.

Intervju: Marija Ratković

Šminka: Petra Sever

Zahvaljujemo salonu nameštaja Showroom ERA