Jednog prolećnog dana devedeset i neke, mama me je poslala u lokalni dućan da joj kupim nešto. Nije bila posebno raspoložena. Mučilo me je šta joj je. Nije htela da mi kaže šta joj treba, kao što to obično radi, već je nešto zagonteno nažvrljala na papiriću.

U tom trenutku sam baš poželela da umem da čitam. Usput sam dobila i ogromnu ukrasnu kesu. Prvo što mi je palo na pamet bila je gomila slatkiša koja tu može da stane. Međutim, kada sam teti za kasom predala papirić, sanjarenje o čokoladama prekinuo je njen sumnjičav pogled. Nemo je odšetala do neke skrivene police, osrvnula se oko sebe da proveri da li neko gleda, izvukla nešto, umotala u ukrasni papir i brzopleto strpala u kesu.

Iako deluje kao uvertira nove epizode „Narcosa“, istina je da sam tada samo išla po uloške. Kada sam odrasla saznala sam više o svom telu i biološke procese kroz koje prolazi, isključivo zahvaljujući dobroj volji mame i straijih drugarica. U školi nam niko nikada nije rekao zašto neke devojčice nekad ne rade fizičko. Kao što je uvek slucaj sa stvarima „o kojima je sramota da se priča“, u tinejdžerskim godinama menstruacija mi je postala izuzetno zanimljva za istraživanje i ostala do danas.

Zbog čega se plašimo menstruacije?

Stigma oko nje i dalje je više nego prisutna u našem društvu. Kao ilustrativni primer njene učestalosti, mogu samo da krenem da nabrajam brojne eufemizme, tajne šifre i skrivene igre reči koje se koriste kada dobijemo menstruaciju. I da pomenem činjenicu da većina žena i dalje skriva uložak u rukavu na svom putu od radnog mesta do toaleta. Kada se nađemo u nevolji, jedna drugoj znakovnim jezikom, pantomimom i rečima na esperantu postavljamo to jednostavno pitanje u društvu „Da li možda imaš uložak“, koje nijedna od nas ne izgovori, već ostane prećutano u vazduhu. Istražujući za jedan tekst o tome da li se kod mladih danas išta promenilo sa poimanjem menstruacije, naišla sam na razočaravajuće podatke da se devojke u školi i dalje sramote, a da im proizvodi neophodni tokom ovog procesa nisu dostupni u ovim ustanovama.
Pre nekoliko dana obradovala nas je vest da će Škotska postati prva zemlja na svetu koja će uvesti besplatne uloške i tampone za žene. Ovo je veoma veliki korak na polju menstrualnih prava i pravde, kakva bi trebalo oduvek da postoji.

Foto: Shutterstock

„Menstrualni ciklusi se ne zaustavljaju tokom pandemije i rad na poboljšanju pristupa tamponima i ulošcima nikada nije bio važniji“, izjavila je laburistkinja Monika Lenon, koja je ovaj zakon predložila, prepoznala njegovu važnost i za njega se zalaže još od 2016. Njena misija je - borba protiv period povrety (ili siromaštva tokom ciklusa). Ovaj termin podrazumeva rasprostranjenu pojavu da tokom menstruacije mnoge žene nisu u stanju da priušte sebi osnovna i neophodna sredstva za higijenu. Istraživanja u Škotskoj su pokazala da svaka četvrta devojka u školi ili na koledžu, nema sredstva da svakog meseca sebi obezbedi tampone i uloške. Pomenuta situacija nije obeležje samo Škotske, već cele planete. Globalno, 500 milona žena svakog meseca se suočava sa siromaštvom tokom ciklusa. Menstrualna pravda nije prepoznata kao važno pitanje, iako je nešto kroz šta prolazi svaka žena na planeti većim delom života.

Osim siromaštva, bitan deo pravde jeste i rad na uklanjanju stigme, edukacija, ali i ukidanje poreza na roze. Proizvodi za menstrualnu higijenu u većini zemalja oporezuju se kao luksuzna roba, više nego novine, na primer.

Menstruacija na radnom mestu je još jedan bitan aspekt koji predstavlja nužnost. Podaci pokazuju da radnice u nekim regionima (Indija, Supsaharska Afrika, Južna Azija) i oblastima u kojima čine veliki procenat radne snage (agrikultura) su posebno ranjive. Žene koje rade na polju usluga, na terenu ili kao prodavačice , takođe imaju ograničen pristup sanitarnom čvoru i čistoj vodi. Oko 60% žena zaposlenih u jednoj tekstilnoj fabrici u Bangladešu je koristilo restlove tekstila (otpatke) s poda fabrika kao uloške, što je dovelo do toga da 73% radnica izostane sa posla zbog infekcije.

Kakvo je stanje u Srbiji?

Egzaktan odgovor na ovo pitanje ne postoji, s obzirom da nemamo nijedno validno istraživanje na ovu temu, što još jednom ukazuje na zavesu misterije i sramote da se o mensturaciji govori. Odokativnom procenom možemo izračunati da žene godišnje za proizvode izdvajaju 4000 dinara. Praksa da su ulošci, tamponi i vlažne maramice dostupne u školama i na radnim mestima, ne postoji. Ali zato praksa kažnjavanja radnica jer su nedovoljno produktivne tokom ovih dana nije nepoznanica.

Kada govorimo o siromaštvu, prema pisanju BBC na srpskom, Crveni krst Srbije preko narodnih kuhinja podeli obroke za 35.000 ljudi u zemlji, tokom devet meseci godišnje, uz koje ide i 45.000 higijenskih paketa za najsiromašnije u 125 sredina u Srbiji. Tu je i oko osam hiljada paketa za socijalno ugrožene stanovnike sa Kosova. Paket dobije oko 115.000 siromašnih, ali u njemu nema higijenskih uložaka i tampona. Najranjivija grupa su takođe beskućnice i korisnice prihvatnih centara, koje ne zarađaju i na ko zna koje načine se nose sa ovim problemom.

Zakon u Škotskoj pozitivan je i zdrav primer sprovođenja menstrualne pravde, koju je svaka od nas zaslužila. Zaslužile smo da znamo šta je endometrioza i menstrualne čašice, da se glasnije govori o odlivima i policističnim jajnicima, da imamo dostupna higijenska sredstva u školi i na fakultetima, da nam se omogući da svoj rad obavljamo dostojanstveno i u skladu sa našim telesnim procesima, da ne nosimo crvene trake oko ruke i kažemo naglas “IMAM MENSTRUACIJU”. Svaka od nas može voditi ličnu borbu i na mikro nivou uticati na skidanje stigme, ali za korenite potrebe potreban nam je sistem. Sistem koji će nas prepoznati kao živa bića sa biološkim procesom krvarenja jednom mesečno, kao žene.

Piše: Iva Parađanin