Piše: Jelena Volić HeLlbusch

Šta je to imala Norma Jeane što druge žene nisu imale? Da li je bila velika glumica? Nije, teško bi se moglo reći da je bila dobra glumica, ostavljala je prijatan utisak samo u komedijama vodviljskog karaktera. No ipak su njene filmske scene ušle na
velika vrata u filmsku istoriju. Da li je bila lepa? Njen lik bledi pored markantne lepote njenih savremenica Elisabeth  Taylor ili Ave Gardner. Pa ipak njeno lice inspiriše umetnost pola veka posle njene smrti. Andy Warhol od nje je načinio Mona Lisu dvadesetog veka i umesto zagonetnog osmeha, šifrovao je njene podatne usne čistim bojama u sito-štampi. Nesvesno, poigravajući se, Warhol je prodro u suštinu fenomena Marilyn Monroe – vlažnog sna adolescenata, obećane nagrade vojnika u pohodu – ona je bila bliska običnim ljudima, onima koje ništa ne izdvaja iz mase, na njoj je sve bilo viđeno, svakodnevno i prosečno. Pa ipak je bila „sva kao usta puna“, kao praskavi poljubac, preteča Monice Lewinsky – žena koja se ne mora aslužiti i koja se ne mora osvajati, voljna na prvi znak, savršenstvo za muški svet. Taj poseban hromozom Norme Jeane sada je u posedu tzv. javnosti, koja dobrih pedeset godina posle njene smrti, varirajući mit o njoj, pakuje to jedinstveno „nešto“ u bočice i kesice jeftinih butika poređanih u beskrajne redove konzuma tržnih centara. Doista, Marilyn se uklapa u atmosferu savremenih potrošačkih hramova koji zabavljaju šljokicama i jeftinim razbibrigama, očekivana i dan-danas u društvu silikona, napadne šminke i poniznih dekoltea i kao takva uvek će biti ikona skorojevića svih epoha i nacija.

Marilyn Monroe je počela kao pin up, kao oskudno odevena lepotica iz petparačkih magazina, čuvenih postera na A3 formatu, duplerica, koje rajsnadlama prikačene za zid (pin-up) prave društvo i nude nadu usamljenim momcima. Nije čudo što je upravo Marilyn uspela da se sa stranica jeftinih magazina preseli na filmsko platno, imala je sve što je bilo potrebno da bi je puk epohe ekonomskog buma voleo: bila je jedna od njih. Marilyn Monroe je pripadala urbanoj sirotinji. Normu Jeane nikada nije prevazišla. „Imam osećaj da nisam prava, kao da sam sama od sebe načinila dobru kopiju. Svako se ponekad tako oseti, ali u mom slučaju to ide dalje, ponekad toliko daleko da pomislim da sam ja u suštini veštački proizvod“, rekla je u svom poslednjem intervjuu.PageBreak

Niko nije Marilyn Monroe tako detaljno i trezveno opisao kao mrtvozornik Tomas Noguchi. „Svi organi su normalno postavljeni i u očekivanoj konstelaciji, telo je 166 cm dugačko i 53 kg teško. Srce teži 300 g, mozak 1.440 g. Na telu i na organima ne postoje oštećenja. U krvi su nađeni ostacibarbiturata.“Umrla je s telefonom u ruci. Da li je izvršila samoubistvo ili je bila ubijena, nikada nećemo saznati, ali će se malograđanština na svim meri dijanima i u budućnosti zabavljati ovim pitanjem, a jeftina štampa uvek će moći da popuni duhovnu prazninu svojih stranica nekim novim skandaloznim detaljima iz njenog života. Podgrejani mitovi uz malo začina uvek se najbolje prodaju.

Smrt Marilyn Monroe je od ove osrednje glumice i nezrele, histerične žene teške prošlosti napravila konačno legendu dvadesetog veka. Bila je najčešće fotografisana žena svih vremena, blondina među blondinama, u čijem prisustvu su normalni  muškarci postajali „razjareni pavijani“, kako je primetio jedan od njenih brojnih biografa. No njena smrt opisuje život ove male žene koju je sudbina i njena želja za boljim životom gurnula na istu scenu sa velikanima, kojima ona nije bila dorasla.

Interpretacije životnog puta Marilyn Monroe su bezbrojne: oplakivali su je kao voljenu kćer Amerike, slavili su je kao uspešnu životnu priču, moguću samo u Americi, zemlji čuda, žalili su je kao mučenicu patrijarhalnog sveta, obožavali kao  arhetip svekolike ženstvenosti, hvalili je kao nadarenu komičarku, smejali joj se kao nesposobnoj glupači, mrzeli je kao arogantnu divu i uzimali je u zaštitu kao zaplašenu devojčicu; proučavana je kao žrtva potrošačkog društva u usponu i kao simbol američke međunarodne volje za moći koji je uspešno izvezen na sve strane sveta.

Svaka decenija dodaje nove načine čitanja sudbine Marilyn Monroe i stvara nove slike o njoj. Svaki autor koji se dohvati njene priče na paradoksalan način piše biografiju jedne nove osobe, tako da se priča o Marilyn pretvara u silnu struju pretpostavki, nagađanja i pre svega čežnje, koja rađa uvek jednu novu Marilyn. Politikološkinja Sarah Paige Baty predpostavlja da „Amerikanci kao kulturna zajednica ne mogu zaboraviti Marilyn Monroe i da je zbog toga uvek nanovo moraju pronalaziti“.

U liku filmskih zvezda odlučno se kristališu suštinska pitanja jednog društva: kakav je naš odnos prema seksualnosti, prema moralu, kakve su naše predstave muškosti i ženskosti, u šta verujemo, šta dopuštamo, kako sami sebe vidimo. Filmske zvezde su reprezentativne figure čije slike provociraju najneverovatnije nesvesno jedne zajednice: kada izblajhana starleta bude  prozvana „ženom snova“, onda to više govori o onome koji sanja nego o samoj starleti. Marilyn Monroe nije slučajno postala zvezda početkom pedesetih godina prošlog veka. Proglašena je otelotvorenjem seksualnog u vremenu koje je bilo opsednuto  seksom.

Kada je sa 19 godina susrela profesionalnog fotografa Andréa de Dienesa, koji ju je bio angažovao da mu pozira za sto dolara nedeljno, otkrila je da je kamera njena prava vokacija: Norma Jean u farmerkama, sa jaganjcima i bundevama, najradije u kadi odevena samo penom, Hajdi i Lolita u jednom ramu. Sledeća stepenica je bila Holivud. Holivudski običaji filmskih studija, koje su osnivali trgovci krznom i otpadom, nisu bili za osetljive; mlade žene koje su imale više samopoštovanja od ambicije mogle su zaboraviti na filmsku karijeru. Ko je želeo da postane nešto morao je da stisne zube i da se smeška, te da shvati da Holivud ne mari za takve gluposti kao što je istina. Doteranih zuba i vilice, ulepšanog nosa, Marilyn Monroe seprobija kao tipična holivudska „leptirica“ za žurke, od koktela do prijema, bez uspeha. Malo je poznata činjenica da je božanstvena  Monroe u toku svog života imala dvanaest pobačaja. I onda, odjednom, dolazi njeno vreme. Početkom pedesetih se u Americi  rasplamsava diskusija oko toga da li je seksualnost odlučujući faktor u ljudskom životu. Gde god da su se postavila suštinska pitanja, odgovor je tražen u seksualnosti. Ovu društvenu opsesiju Marilyn je kao nijedna druga znala da otelotvori – ona je bila mesnati dokaz postojećeg diskursa.PageBreak

Sve na njoj je bio sex-appeal, sve se nudilo muškom promatraču: njene obline, njen sitan „horizontalni“ hod pri kojem su se kukovi ljuljali, njena isturena pozadina, kipteći dekolte, njene poluotvorene usne i glas bez daha, njene rečenice bez smisla koje su uvek značile obećanje, ali pre svega njena platinasta kosa. Postala je Venera, 1953. snima kultne filmove: Nijagara, Muškarci više vole plavuše, Kako se udati za milionera. Dok Marilyn skakuće preko bioskopskog platna, u Americi  biva objavljena studija dr Alfreda Kinseyja o ženskoj seksualnosti koja je prouzrokovala medijski uragan. Skoro istovremeno
Playboy objavljuje akt Marilyn Monroe na duplerici. Ona je bila artikulacija nove društvene strategije čija je mantra bila tvrdnja da je seks prirodan i bezgrešan. Marilyn nije znala za stid, a uspevala je da na platnu ne izgleda besramno, jedinstveno kombinujući detinjastost i osetljivost, tako da je uvek delovala podatno, poželjno, ali nikada odlučno i zahtevno.

Jedan od najupečatljivijih momenata njenog samozaboravnog sex-appeala je scena iz filma Sedam godina vernosti Billyja Wildera iz 1954, u kojoj se bela haljina Marilyn Monroe podiže iznad jednog šahta njujorškog metroa. Wilder je kasnije izjavio da nisu njene noge ono što je ovekovečilo ovu scenu, već njena kompletna pojava, koja je sugerisala da je seks sa  ljubavnicama opasan, ali sa njom je kao sladoled.

Zvezde filmskog platna ne poseduju identitet van slike koja je u javnosti o njima stvorena. One više nisu ličnosti, već postaju sistem znakova sastavljenih od utisaka koje su tokom svog uspona oko sebe ostavljale. Ideja Marilyn Monroe je na kraju progutala Normu Jeane kao pravu osobu. Koliko god da je pokušavala da se oslobodi oreola glamuroznog seks-simbola, nije uspevala da mu utekne. Htela je više, ali nije mogla više.

Poznat je njen sukob sa Laurencom Olivierom, koji je u svom filmu Princ i igračica želeo Marilyn Monroe ikonu seksa, a dobio je lutajući kompleks niže vrednosti, koji su kamere odmah detektovale i zabeležile za istoriju. Na kraju je slika Marilyn  pobedila Normu Jeane, usisala je sve njene pokušaje da bude nešto drugo i apsorbovala sve njene krize: ostala je istovremeno i smešna i tužna zvezda i seks-simbol umetnosti fotografije. Da je duže živela, morala bi da stari pred očima nemilosrdne javnosti. Svojom preranom smrću osigurala je sebi besmrtnost.