Kada umru ljudi, sa sobom, sasvim izvesno, ponesu i svoj svet. Na kraju se ipak ispostavlja da je realnost puka suma pojedinačnih svetova koji jedan za drugim odlaze kada za to dođe vreme. Oni koji su otišli postaju istorija. Ponavljajući njihove biografije možemo delimično rekonstruisati mirise i boje njihove realnosti. Što smo dalje od ljudi o kojima pišemo, to nam se njihovo vreme sve više čini dovršenim, uramljenim i pročišćenim. Kada su nam vremenski blizu, onda ih lako povezujemo sa nama dragima i voljenima koji su bili njihova generacija. Anna Magnani je bila zvezda generacije naših roditelja, nas koji smo i sami roditelji u poodmakloj dobi. Njeno ime uvek će za nas zvoniti glasovima našeg detinjstva. Bila je značajan deo filmskog ukusa i obrazovanja bivše Jugoslavije.
Izašla iz ruševina kultura i čitavih civilizacija, generacija koja je preživela rat bezrezervno je „poletela“ u budućnost. Mir je bio najlepši san koji se ljudima ikada ostvario i koji je ponovo uspostavio poremećenu kosmičku ravnotežu. Sistem vrednosti bio je jasan i nemilosrdan, biblijski: "Kada me više ne bude bilo, kada se ljudi budu mene samo sećali, onda će me spominjati kao Magnani koja nikada nije lagala. Magnani nije lagala njih, zato što sebe nikada nije izdala."
Zvali su je majkom italijanske nacije, kolevkom naroda, Rimljankom, jednostavno Nannarellom. Živela je za svoju umetnost, pripadala je svom gradu, Rimu i svojoj nesrećnoj zemlji, Italiji, verujući u jedinu pravu veličinu – u italijanski jezik. Detinjstvo i mladost provela je na pozorišnim daskama i u memljivim vagonima putujućih pozorišnih trupa. Igrala je uloge običnih žena, seljanki, požrtvovanih majki, strastvenih ljubavnica i prostitutki. Bila je prvi umetnik iz Italije koji je dobio Oskara – za ulogu Serafine delle Rose u legendarnom filmu Tetovirana ruža Daniela Manna, rađenog po tekstu Tennesseeja Williamsa, sa Burtom Lancasterom u glavnoj muškoj ulozi. Williams je lik Serafine bio stvorio za Magnani, odajući time poštovanje svojoj velikoj prijateljici i umetnici. Annu Magnani su svi obožavali, čak i američka publika, koju je sudbonosno privlačila sposobnost ove glumice da životne drame prenesa na filmsko platno sa neizdrživim patosom antičke drame a da nijednog trenutka ne upadne u izveštačeno, ili odigrano. Anna Magnani je tragediju smatrala delom života, ona je bila prisutna u svačijoj biografiji, te je umela da je nosi sa dostojanstvom žene koja ide utabanim stazama, kojima su pre nje njene sapatnice hiljadama godina koračale. Danas teško prepoznajemo taj autentični ukus života koji miriše na znoj i suze i u kome je sreća trenutak, a umetnost života sastoji se u tome da se ona prepozna onda kada se događa, a ne pošto je prošla. Naše vreme smatra da je sreća pitanje ličnog postignuća, a ne sticaja okolnosti i milosrdnosti sudbine; mi bismo likove koje je Magnani donosila na filmsko platno smatrali gubitnicima. Razlika je vremenska: generacija naših roditelja počinjala je život sa znanjem da je on samo san, a mi ga tako završavamo, iznenađeni i zatečeni.
U centru ovog filmskog remek-dela stoji smrt Pine, koja menja sve što se u filmu ranije dešavalo, kao i ono što će se dogoditi kasnije. Kada Anna Magnani umire na filmu, ona uvek umire sa gestom revolta, ona se uvek opire da umre kao diva: ne želi da umire u totalu, već pada pogođena nemačkim metkom kao marioneta kojoj su presekli konce – to je jedna od najjednostavnijih i najmanje dramatičnih scena umiranja u istoriji filma, a istovremeno i najpotresnijih.
Kritika je Annu Magnani kategorički smatrala neorealističkom, „instinktivnom“ glumicom, gubeći iz vida koliko se prvoklasnog profesionalizma, kaljenog u dugotrajnom razvoju i eksperimentisanju, krije iza svake, na prvi pogled refleksne glumačke reakcije, kao što je 60 sekundi duga pomenuta sekvenca umiranja u filmu Roma, città aperta. Kolege umetnici bili su sasvim svesni njene umetničke nadmoći: Jean Renoir je tvrdio da je tek kroz njene glumačke interpretacije shvatio koncept komedije delarte, za Pasolinija je bila njegova paralelna umetnička svest, Zaffirelli ju je pored Eleonore Duse smatrao najvećom italijanskom glumicom, a koleginica Bette Davis, čijeg su se oštrog jezika mnogi plašili, smatrala ju je navećom glumicom svih vremena i poredila je njenu tehniku u odnosu na jasnoću i finoću, sa Vermeerom.
Ana Magnani je bez sumnje poslednja harizmatična filmska glumica u klasičnom smislu te reči, glumica u smislu antičke tragedije. Njena sposobnost da se potpuno pokrije maskom lika koji tumači, a da istovremeno publika bude svesna njene sasvim intimne i autentične ličnosti je klasika. Velika umetnost, koju sve manje imamo prilike da uživamo, zagonetna je interferencija prisutnosti i odsutnosti, volja da se bezrezervno preda umetnosti, a istovremeno da se drži sebe sama istom snagom kojom se i prepušta.
U jednom od svojih poslednjih intervjua Tennessee Williams je rekao: "Kada pogledam u prazno filmsko platno, uvek vidim dva lika pred sobom: Garbo i Magnani. Lik Garbo je romantičan san, elegantna lepota iznad ovoga sveta i nje same. Lik Magnani je razuzdana realnost, duboka lepota koja istovremeno znači bol i ekstazu."
Skoro tideset godina od filma Rim, otvoren grad Roberta Rossellinija, snimljenog 1945, pa sve do svoje smrti 1976, Magnani je bila otelotvorenje tragikomičnog. Ne samo što su njene uloge bile intonirane tragedijom koja izaziva suze i smeh, zato što su bile smeštene u najniže socijalne slojeve društva, gde pravom patosu nedostaje uzvišenost plemenitog bola, već je i njena slava bila bez sjaja i glamura. Poslednji veliki film snimila je 1962. sa Pasolinijem, Mamma Roma, ali nije imao uspeha u Italiji. Poslednji film koji je doživeo komercijalni uspeh a u kome je ona igrala glavnu ulogu bio je Viscontijev film Bellissima, snimljen 1952, u kojem joj je uspela rafinirana osveta nad ikonografijom svetog odnosa majke i deteta, koju je posleratna era preko filmskog platna prenosila u šou-biznis. Kreacija Anne Magnani u ovom filmu veoma je značajna za celokupnu posleratnu umetnost, zato što je ona artikulisala Viscontijevo podsmevanje neorealizmu, koji je u međuvremenu bio utonuo u malograđansku naturalističku farsu.
"Bilo je nečeg mračnog u njoj", sećao se Federico Fellini, "takvo lice skupo se plaća i teško stiče.“ Godine 1972. Fellini snima film Roma, u kome na jedan do tada neviđen, lirsko-ironičan način portretiše grad svoje mladosti, koji nestaje u kovitlacima modernizacije i ekonomskog čuda. Samo 60 sekundi dovoljno mu je da se oprosti od sveta koji nestaje pred njegovim očima i njih ispunjava Nannarella. Noć je, čuje se kuckanje visokih potpetica po pločniku ispred palate Altieri. Kamera iz daljine prati Annu Magnani. „Anna“, zove je Fellini. Magnani staje, ne okreće glavu. "Šta ti misliš o Rimu? Kao što znaš, ti si simbol ovog grada." Ona se okreće, gleda ga svojim čuvenim varničavim pogledom: "Otkud znam! Šta ovo treba da znači?“ Fellini ne popušta: „Pa ti si njegova La Lupa, vestalka, aristokratkinja, prosjakinja, igračica na žici… Da li si slična ovom gradu?" "Odlazi. Idi kući, idi na spavanje."
Anna Magnani ulazi u palatu. Na vratima okreće svoju tragičnu masku kameri i izgovara svoje poslednje reči na filmskom platnu: „Ne verujem ti!“ I teška vrata jednog sveta se za njom zatvaraju zauvek.
Tekst: Jelena Volić Hellbusch