Zoran Đinđić, Zbogom SFRJ, 50 udaraca, Sumnjivo lice, Glad, Mali mi je ovaj grob... Karijera Milana Marića je praktično tek na početku, a u biografiju je već upisao bar šest predstava koje su uzburkale javnost, pomalo naviknutu na to da se u pozorištu ne dešava ništa što bi je naročito potreslo. Sticajem okolnosti sreli smo se baš na rođendan Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u kome je dobio angažman odmah nakon što je diplomirao. Iskreno, malo me grizla savest što smo ga odvukli sa svečane akademije, ali smo zato popili kafu na trideset metara od zgrade JDP-a. Milan Marić i van scene govori sa strašću i bez dlake na jeziku i definitivno je osoba koju ne drži mesto. Da bih snimila šta govori, morala sam bukvalno da idem za njim oko stola sa diktafonom u ruci. Kada smo zaključili da smo obišli već tri kruga, nasmejao se i predložio da diktafon uzme u svoje ruke.

Gotovo da nema predstave u kojoj si igrao a da nije podigla prašinu. Da li je to tvoj kriterijum pri odabiru uloga, ili su se jednostavno stvari same tako namestile?

Mislim da je stvar izbora vrlo bitna. Verujem da pozorište ima snagu da digne prašinu i da ono jeste jak medij, zato i opstaje toliko godina, ali da bi egzistiralo, pozorište ne sme da postane pitko. Ono mora da provocira, ono mora da gađa, da boli, mora da stvara ekstremne reakcije, emocije, kako prijatne – smeh i radost – tako i bes tugu, empatiju, šta god, ali nešto mora da izazove. Dokle god uzburkava osećanja, ono vrši svoju funkciju. Ako postane propratni sadržaj, ako se svede na izlazak pred večeru, kao deo predigre za „sadržajni“ vikend i ako vam je jači utisak to šta ste posle imali u tanjiru, pozorište postaje besmisleno. Onda tu nema umetnosti, nema razmišljanja, onda smo mi tu samo neki zabavljači čija je svrha da razgale ljude.

Za takvu percepciju odgovornost leži i na pozorištu, zar ne?

Slažem se. Nažalost, vidim da se estradizacija i komercijalizacija pozorišta uveliko desila. To uništava pozorište, uništava njegovu moć. Posledica toga je da glumce, reditelje, i uopšte ljude iz pozorišta ne poštuju, jer publika misli da se mi na toj pozornici glupiramo. Pa, normalno da tako misle kad im serviramo to što im serviramo. Ljudi piju ono što im se nudi i ja mislim da je tu stvar svesti jako bitna. I komedija i politički teatar i tragedija u pozorištu moraju da idu u korak sa vremenom, ne smeju da budu iza, ne smeju da kasne 20 godina za aktuelnošću. Onda gube moć da utiču na publiku.

Predstave u kojima igraš bave se tematikom koju proživljavamo ovde i sada. Koliko ti je to pomoglo pri kreiranju likova?

Moram priznati, mnogo. Što se predstave Zoran Đinđić u Ateljeu 212 tiče, ona je posledica jednog tragičnog i istorijskog povoda, ali otvara pitanja na taj način da zapravo shvatamo koliko propadamo u rupu bez dna. Svi smo mi ovde zapravo Zoran Đinđić. Mi smo svi ovde taoci nečije gluposti. Slično je i sa predstavom 50 udaraca koja se bavi crkvom, slučajem Peranovic i njegovim “isceliteljskim” metodama. Mali mi je ovaj grob preispituje priču o Gavrilu Principu i mladobosancima. Zmajeubice, koje upravo spremamo u JDP-u i čija je premijera planirana za početak juna, se bavi sličnom temom, pitanjem slobode, ideje, odluke. Hinkeman: Šta mora neka bude otvara pitanje o ljudima koji su bili u ratu i vratili se odatle. I šta je sada sa tim ljudima? Kao da nisu postojali. Država ih je poslala tamo i direktno ih je uvukla na front. Neki od njih su se odatle vratili i šta se sad događa sa njima? Ništa. Za državu ni oni ni rat ne postoje. Imamo situaciju da je onaj bračni par skočio sa detetom sa šestog sprata. Zašto se o tome ćuti? Ovde se stalno o nečemu ćuti i stalno se nešto gura pod tepih, ali taj tepih nije dovoljno velik. Mi stalno nešto skrivamo, kako na nivou celog društva, tako i u intimnin, međuljudskim odnosima i ta naša osobina može i trebala bi da se razmotava na milion različitih nivoa.Save & return to list

Nemaš problem da kažeš šta misliš. Da li te je to nekad skupo koštalo?

Danas je izražavanje mišljenja retkost jer mi svi živimo u nekom strahu. U redu, ja sam doneo odluku da se borim sa svojim strahom i govorim ono što mislim, rukovođen postupcima ljudi na koje sam se ugledao, ali danas nije zahvalno govoriti šta misliš, jer danas nije čak potrebno ni fizički ubiti čoveka da bi ga eliminisao. Dovoljno je razvlačiti ga po medijima, zloupotrebiti njegov privatan život, ukinuti mu bankovne račune i identitet. Čovek danas može da se „ubije“ jednim klikom na tastaturi. Zato se ljudi plaše,  ali mislim da je dužnost umetnika da javno govore šta misle. Naša obaveza nije da se svojim postupcima trudimo da budemo opšteprihvaćeni, već da budemo trn u oku. Mi smo ti koji bi trebalo da sagledamo  stvarnost i ukažemo na greške,a ne da pristajemo na laž.

Za to je potrebno puno hrabrosti. Nalaziš li tu osobinu dominantnom u liku Gavrila Principa, koga igraš u predstavi Mali mi je ovaj grob?

Svakako. Ta odluka da se neko svesno žrtvuje zarad dobra svih je nešto što danas ne postoji. On ju je doneo, svestan da će njena posledica biti smrt. Gavrilo Princip nije bio religiozan. Kada su ga na suđenju pitali za boga, rekao je: „Pa, dobro, pozovite onda tog vašeg boga da bude svedok.“ On je dakle bio svestan toga da posle života nema ničega, da ne ide ni u raj ni u dženet, nego u smrt, u smrt zarad slobode. Ideja kojom se vodio bila je: urušavamo sistem, ne želimo da postanemo robovi. I evo već ceo jedan vek se raspravlja o tome da li je pucao u Evropu ili u robovlasnika? Ja mislim da je pucao u robovlasnika a ne u Evropu koja bi nam pomogla da krenemo napred. Austrougarska tada sigurno nije imala ambiciju da emancipuje ove prostore, nego da napravi fabriku sa jeftinom radnom snagom.

Smatraš li otud Principa autentičnim herojem?

On apsolutno jeste heroj. Ne opravdavam način na koji se izborio za svoju ideju i možda je njegov postupak bio nepromišljen, ali on i njegovi drugovi nisu videli drugi način. Nikada se nije pokajao zbog svog postupka. Bilo mu je žao što je ubio i vojvotkinju Sofiju, ali zbog Franca se nije pokajao. Znao je zašto je to uradio. Nazivali su ga teroristom, ali on nije terorista. Terorista se sakrije i puca, uleti u gužvu opasan dinamitom ili otme avion i zakuca ga u zgradu. To rade teroristi. Gavrilo Princip je istupio pred Ferdinanda svestan da posle toga nema kuda da pobegne.

Koliko si zapravo otkrio o sebi i svojoj generaciji radeći na ovoj predstavi?

Meni je cela Principova generacija jako interesantna. Otkrio sam nešto sjajno, mlade ljude koji su sa 19 godina želeli i bili spremni da menjaju svet. Ljude, koji su se obrazovali i koji su želeli da napreduju. Oni su,čak i dok su igrali bilijar bili u stanju da se braneći svoje stavove i ideje potuku tim štapovima. Toliko su strastveni bili. To ne vidim danas među svojim vršnjacima.

Kako se ti boriš protiv te apatije o kojoj govoriš i kako komuniciraš sa njima?

Ja se silno trudim i stalno želim da upoznajem ljude do kojih mi je stalo, da stvaram svoj prostor, da odnosi ne stagniraju. Ja odnose ne podrazumevam, trudim se da ih gradim, ali stalno se plašim jednog pitanja – šta ako je vrhunac ljubavi da osobu pustiš, baš u onom trenutku kada misliš da bez te osobe ne možeš da funkcionišeš, kada ona toliko postane deo tebe. Šta ako u nekom trenutku shvatiš da tu osobu moraš da pustiš jer je možda svojom silnom ljubavlju sputavaš? Šta ako je to zapravo najviši nivo ljubavi?

Tekst: Jasmina Lazić
Foto: Dragan Mandić
Stajling: Nenad Janjatović
Šminka: Marija Bogosavljević