„Ti još teraš modu, nije ti dosadilo?“, pitaju me ispisnice na sredini četrdesetih godina života.

Od silnih obaveza koje nose karijera i porodica čini se da žene odustanu od poigravanja sa porukama koje šalju svojim oblačenjem. Druga važna stavka u premisi da pametne žene ne mogu da vole modu jeste ekonomija. Nisam otkrila Ameriku ako kažem da je ženama kao novčanicima kuće najlakše da sa budžeta skinu posetu frizeru, kozmetičaru ili obnavljanje sezonske garderobe na račun nečega što će kupiti deci ili za kuću. Veoma često ćete čuti da je normalno da žensko žrtvuje deo svog identiteta da bi sačuvalo dom. To se nekako podrazumeva. Baš kao što se podrazumeva da, gradeći karijeru, prihvatiš uniformisanost odabrane profesije i gubiš deo identiteta zarad posla. Posle se gledaš u ogledalu ujutru i nisi baš siguran ko se probudio, ali taj neko mora da ide da radi.

Tačno se zna kako izgledaju lekarke, a kako agencijske kopirajterke. Svi imaju must have. Negde je to 50 nijansi sivih odela, a negde je to opšte prepoznatljiva mustra tašne. Kupuješ ono što drugi imaju i trudiš se da mnogo ne upadaš u oči – broj svećica na rođendanskoj torti raste. Moda postaje nešto čime se bave drugi, koji imaju višak vremena & novca & živaca & lufta u glavi. Moderno obučene postaju površne šmizle koje neozbiljno pristupaju životu/poslu//karijeri. Žene ih percipiraju kao opaku konkurenciju, koja će im odvući muža ili radno mesto. Duboko verujem da je došao trenutak da se žene udružuju, razmenjuju iskustva i paze jedna na drugu. Stoga sam pozvala četiri mlade žene u pomoć oko ove teme jer nas pet možemo svakako bolje osvetlili ovu nadasve zanimljivu teoriju da pamet u žena isključuje pasiju prema modi.

One su profesionalci u kreativnoj industriji, pametne i ambiciozne, uspešne i ljubav prema modi im je uzvraćena. Ana Rodić je scenaristkinja/pisac, Maja Uzelac je filmska režiserka/TV autorka/DJ, Tijana Todorović DJ/ radio-autor/ kolumnistkinja, i Lazara Marinković, komunikolog i PR/event manager. Ana i Maja su i mame. Stavljamo teme na astal – da li ste primetile da, ako se žena dotera veoma stylish, retko ko je shvata ozbiljno? Ana potvrđuje. „Generalno, položaj žena u našoj sredini je takav da ih doživljavaju neozbiljno i kao manje vredne od muškaraca. To se najbolje vidi u kancelarijskim uslovima. Šefovi uglavnom biraju pre muškarce za visoke položaje – žene koje uspeju da se izbore za takvo mesto, bilo da su doterane ili zapuštene – moraju da preuzmu muški princip ponašanja koji dovodi do toga da ih interno nazivaju kučkama. U umetnosti su odmah kvalifikovane tako da im se podvlači da su ženski umetnici, čisto onako da se povuče crta da nam svima bude jasno da smo druga kategorija.“ Sve imamo iskustva sa tim da se bavimo poslovima u kojima jedan od najvećih „komplimenata“ glasi: „E to što radiš, radiš baš dobro – onako muški, imaš muški mozak.“ Odjednom reči „vrhunski profesionalno odlično urađeno“ zamenjuje odrednica „muški“.

Kako u muškom svetu prolazi moderno žensko? Maja objašnjava: „Postoje tu dva modusa tretiranja. Jedan je: ’Aha, hoćeš da si riba?’ Dakle, ne računaš se u ozbiljne i nećeš daleko dogurati. A ima i onaj drugi:’Aha, riba si? Pa, dobro, to je okej, daj da vidimo šta to imaš ispod te mode? Ne daš? Aha, pa čemu onda sve to služi? Nek te uzima za ozbiljno onaj za kog si se i sređivala, nećeš ti daleko dogurati...’“ Sasvim je moguće da žene sve češće odustaju od mode jer je previše toga u igri – moda deluje kao nerešivi teški rebus. Tijana objašnjava. „Od žene se toliko očekuje ovih dana i svaki njen korak se tako strogo ocenjuje da je prosto nemoguće izvesti tu jednačinu da te kao ženu shvate ozbiljno. Ako obučeš odelo, nakon sastanka će te ogovarati da si gej, ako se obučeš moderno onda si ekscentrik, ako se obučeš elegantno onda preteruješ, ako pokažeš deo tela onda si promiskuitetna. Na kraju je bitno da istraješ u svojoj jedinstvenosti. To jedino pali.“ Vaistinu tako – devojke se moraju držati zajedno i terati po svom, zaključujemo baš kao što su to činile i sve žene koje smo stavile na papir kao uzore jer su ohrabrujuće svoje. Vivienne Westwood, Anaïs Nin, Tamara de Lempicka, Frida Kahlo, Annie Lennox, Patti Smith, PJ Harvey, Roisin Murphy, Björk... I da ne bude samo da forsiramo žene, Lazara je izdvojila i jednog muškarca koji je obožavan među ženama – Ru Pol. „ On je i sjajan primer kako se kroz medije, muziku i film može uticati na prihvatanje različitih etničkih, kulturnih, rodnih i seksualnih identiteta i kako se širi peace, love & understanding“.

E sad, u našoj zemlji, paklenoj čajnoj kuhinjici, kakva je situacija sa tezom da žene na visokim položajima veoma često omalovažavaju i preziru žene koje vode računa o svom stilu ? Koliko smo daleko od širenja poruke ljubav, mir & razumevanje? Ana ima odgovor. „To je jednostavan i primitivan način da istisnu konkurencije. Etiketa riba ili keva automatski te stavlja u poziciju profesionalne neozbiljnosti. Ozbiljnost podrazumeva da se vidi da si gađala da se namontiraš, ali ne stižeš jer si luda od pokušaja da se dokažeš. Meni nenormalno ide na nerve granica do koje nam je uniformisano dozvoljeno da se budžimo – peglana kosa do ramena i perfektan manikir, sve dalje je – ova je baš zabavna. Zabavna znači neozbiljna, a neozbiljna je neozbiljna.“ Lazara se nadovezuje. „Na osnovu izgleda konstruiše se i životni stil i donose vrednosni sudovi, pa se u ovom slučaju dovodi u pitanje kakve li su te moderno obučene žene koje se bave modiranjem umesto recimo svojim poslom, mužem, decom i drugim ’pravim stvarima’. Kao da je nemoguće ostvariti se profesionalno i porodično ako se bavimo i svojim izgledom.“ Zanima me da li su imale neku neprijatnost, iako rade u kreativnim industrijama, gde je dozvoljeno izaći iz profesijom zadate uniforme? Tijana ima dobar primer. „Pa ja sam DJ, tu se ne prašta ako se nose cipele sa visokom štiklom! Kada muškarac DJ kupi sebi cipele od hiljadu evra, on je baš faca i to dokazuje njegov veliki uspeh, a kada žena uradi to isto, ona mora da ne voli muziku dovoljno i bavi se tim poslom iz pogrešnih razloga. To su sve proste projekcije zato što je ljudima lakše da druge pakuju u mentalne fioke. U jednoj fioci stoje pametne, u drugoj lepe, u trećoj moderne i sve tako.“ Verujem da bi nas pet rado proglasili za ekscentrične i time bi nas stavili u fioku koja je kao i svaka etiketa – tesna.

To svođenje na nekog ko svojim izgledom pravi statement je naravno veoma površno iako ti biva oprošteno što voliš modu. Maja ima dosta iskustva sa tim. „Meni je trebalo neko vreme da shvatim šta se ovde podrazumeva pod ekscentričnim, i to bi izgleda bilo sve što nije onaj jedan isti look koji kao da je objavljen u nekom pravilniku kao obavezan, i nekim čudom su ga svi videli osim mene i nas nekoliko. Večita misterija. Pri većem ekscentrizmu ume da deluje da se desila neka vrsta oprosta. To što deluje kao oprost jeste, međutim, strah. Jer, odvažiti se da budeš upadljivo drugačiji u ovakvoj sredini jeste nekakva ludost koja ukazuje na ozbiljno samopouzdanje. A samopouzdanje je za većinu jedna stvar koju ne razumeju i stoga je se stravično plaše.“ Kako onda ohrabriti devojke i žene da se oslobode predrasuda i stereotipa da je moda skupa i uzaludna rabota? Lazara poručuje da žene jednostavno treba ohrabriti da ne potiskuju nijedan deo svog identiteta, pa ni taj koji se tiče odevanja.

„Moda je jezik, odeća vizuelni rečnik, i daje nam prostor da kažemo šta hoćemo i kojim god jezikom želimo, a možemo da budemo i vrlo glasni.“ Vreme je da budemo glasne i da se izražavamo svim sredstvima. Ana je sasvim ubeđena da moda pokazuje naš karakter i snagu: „ Moda je amazonsko oružje, plemenska šara kojom treba da se služimo u našoj borbi za ravnopravnost.“ Maja je nadasve praktična. „Ko ima svoj ugao u tome, koga to zabavlja, već je zainteresovan, to mu je već deo ličnosti; ko ne vidi i ne oseća, samo će trošiti pare bez efekta i bez radosti.“ I Tijana takođe zaključuje da je odeća samo deo ličnog stila. „Ono što na sebi nosimo šalje poruku ljudima oko nas. To je još samo jedan vid komunikacije sa svetom. Svaka žena priča drugu priču.“ I zato, devojke & žene, igrajte se. Život je ozbiljan posao, a moda ga čini neodoljivo lakšim za preživeti. Ako sami ne ulepšate sopstveni život, ko će drugi?

Tekst: Luna Loo