Odrasla sam između majke u farmerkama i duksu, i nane (to tako tražiš da te zovu kad misliš da si premlad i previše lep da bi bio baba) u krznu i čizmama preko kolena. Odbila sam da se zbunim, sve mi se dopadalo odjednom.

I krenula sam kako dolikuje.

Prvi dan u školi. Od krojačice sam naručila komplet: suknju pun krug i uzak kratak top bez rukava, belo kruto platno s crnim tačkicama koje sam sama birala. To mi se učinilo dosta jednostavno za produkciju, nakon što sam proučila kroj, šavove i ostalo, pa sam rešila da ubuduće mogu to i sama.

Uzela sam isprane mamine plave platnene pantalone koje su imale neki nostalgičan kvalitet, bluz me je iz nekog razloga već radio, i odsekla nogavice na pola. Ono što je ostalo sam spojila u suknju, a od donjih delova nogavica napravila top i sve to, naravno, zašila sama svojom rukom. Komplet je trajao fino i niko me nikad nije vratio iz škole jer ličim na beskućnika, što je, verujem, bilo dostignuće vredno pažnje.

Tu je negde na veliku svetsku scenu stupio Christian Lacroix sa svojim pufnastim suknjama i barokoko šikom. Mislim da je to stiglo do mene preko ujaka izvesne Marijane s kosom do guze, koji je svojoj ljubimici iz Pariza donosio haljine koje smo mi u dvorištu zatim pipali u neverici, pa sam ja to malo istražila, sve u doba pre interneta, i nekako usput me je zakačila groznica novog trenda. Vrištao je neko drugo doba i mirisao na balove i na razmažene raskalašne lepotice koje su u slobodno vreme slikarke ili toreadorke, i uopšte, tu sam zakačila taj virus. Virus mode. I preteranosti. Mode preteranosti.

Iz Amerike, jer ja sam, vidite, imala tu čuvenu tetku iz Amerike, stizali su mi paketi sa sadržajima sumnjivim koliko i privlačnim, od kojih pamtim: kratku i široku mrežastu tirkiznu majicu s natpisom Boy, kratku suknju u kombinaciji teksas varikine i belog platna, starke u raznim bojama koje sam nosila sve po jednu od različitog para, svilenu belu i crnu jaknu vozača formule s vezenim natpisima, promo kačkete i čipkane Victoria's Secret tange. Nije bilo kraja mom užasu kad sam ih prvi put spazila u paketu. Ceo koncept tangi mi se učinio toliko odvratno nejasnim da je, mora biti, to bio razlog što sam ih na kraju probala i postala, čak i tokom svojih sumanutih tinejdžerskih dana, kada sam od stida držala glavu nagnutu na jednu stranu s kosom preko lica, njihova redovna korisnica.

Tinejdžerski dani, dakle – napad zarazne bolesti: bili su isti kao drugi. Imala sam bubuljice, pa sam najmanje od svega želela da neko gleda u mene. Na porodičnom izletu u Veneciju u mom bolu me nisu previše fascinirali golubovi ispred katedrale, već sam predano radila na tome da isposlujem akviziciju ove originalne kombinacije: Levi's 501 farmerke, majica s kapuljačom i bordo starke.

Tako maskirana sam stigla u srednju školu, samouvereno se uputivši pravo u zadnju klupu, odakle sam mrkim pogledom terala putnike namernike pri svakom eventualnom pokušaju prilaska.

Ovo stanje, primećujete, nije bilo preterano atraktivno, te se i meni samoj vrlo brzo smučilo. Nisam mogla da trpim taj prizor na sebi čak ni po cenu da privučem pažnju. Krenula sam u istraživanje modne zaostavštine rođaka i prijatelja, s prvom stanicom u ormaru mamine drugarice s bogatom cvetno-aktivističkom prošlošću. Lenonke, naravno. Široke haljine indijskih šara proštepane zlatom kitila sam, kako dolikuje, niskama narukvica, perli, lanaca, ogrlica, perja i paperja. Ceo trend je naglo izumro u trenutku kad me je inače dobronamerni drugar prozvao Švercerka.

Tako mi i treba kad se foliram. Nisu te opuštene šarene varijante za mene. Ja sam, znate, nešto sasvim drugo. Neko mnooogo ozbiljniji. Tu nastupa obijanje tatinih ormana i prekrajanje njegovih štofanih odela i prsluka iz londonskog Savile Rowa uz, pogodićete, isto tako njegove kravate, i eto male naznake smisla – crveni karmin…Bilo je tu dosta Annie Lennox, a lagano i sve više Marlene Dietrich.

U svim tim periodima, pa i nekim kasnijim takođe, uopšte me nije mrzelo da kopam po rafovima najneizglednijih prodavnica satima. Nisam imala pare i jedino bih upornošću mazge i verom u čudo uspevala da naiđem na predivan, savršen materijal u jednom primerku, za koji niko ne bi verovao da odatle potiče. Skratila bih ga ili suzila, od odsečenog dela napravila traku za kosu ili maramu koja ide oko vrata ili torbicu, mislim, kapirate, nešto.

I fakultet, i drugi fakultet, i emisija, i tu je negde umrla i nana. Njeni nepregledni ormari u Molerovoj, koji su za mene bili zaključani tokom celog detinjstva, sad su se mirakulozno rastvorili, a iz njih na mene poispadale gomile nezaboravnih primeraka sakupljanih decenijama. Nakon što je rodbina raznela prirodna krzna, a ja izašla iz žalosti, najzad se pomirivši s tim da u njenu obuću broj 35 (i slovima: trideset pet) neću stati ni da mi iseku prva tri prsta, shvatila sam da mi preostaje veliki broj haljina iz različitih epoha, najneverovatnijih printova i izrade koja više ne postoji. Iako sam pretpostavila da bi nana, uz mnoge divne osobine koje je sigurno imala, verovatno bila bitno zadovoljnija da su njene haljine sa njom sahranjene nego kada bi mogla da vidi kako ih ja skrnavim, rešila sam da rizikujem njenu resurekciju osvete radi i lepo prisvojim sve to.

Za slučaj pomenute osvete, ipak, podelila sam odeću između sebe i mnogo opakije Zipa Jome, za koju sam računala da bi svakako znala bolje da se brani. Ona me je, u svojstvu stilistkinje emisije Kulturni nokaut, bila upravo naučila da nosim znojnice uz štikle, za šta sam joj ovim nesebičnim gestom izrazila zahvalnost. Joma je svoj plen prekrstila etiketom Disko-nana, i tako smo, u veselju i radosti, obe šetale sve to dosta dugo i uspešno, a ja sam nekako, u čestoj kombinaciji tog neočekivanog nasledstva i aktuelnih moda, najzad lagano pronašla nešto kao svoj stil.

Jedan dezen na drugi, jedan print na drugi, uvek jedan komad iz aktuelnih kolekcija, uvek zanimljiv komad nakita. Boje. Fetiš plemenitih materijala, ljubav prema vuni. Naročito uz čipku. Dvadesete godine dvadesetog veka. Cipele koje imaju ličnost. Desetke, za izlazak dvanaestice. Broševi. Šeširi.

A pre svega potraga za savršenim danom. Svakog jutra u ogledalu želja da se desi jedna mala kreacija, jedna uzbudljiva mini-harmonija ili mini-pobuna, kao znak da sam u svojoj glavi i u svom telu živa i aktivna i da tražim nešto što ću možda baš tog popodneva, ili nekad, ili jednom pronaći.

Nekad sam romantična poetesa, Byronova rivalka, nekad besna pank-princeza, nekad kaubojka, nekad Maja iz slikovnica, nekad kučka sa Wall Streeta, a nekad sve to zajedno, ili nešto peto, ili nešto sto treće. Snimamo filmove, pobogu. Ili barem te čudne emisije...

Da rezimiramo trenutak. Bila sam crna i radila sam na televiziji. Pa sam odatle pobegla. U nadi da me više neće prepoznavati taksisti, pratiti manijaci i nasumični klinci plus dobronamerne tetke na ulici, u želji da ću moći da pojedem svoje parče pice koja curi posle noći u klubu a da me se hitro ne objavi u Skandalu, postala sam neočekivana plavuša. Uz plavu kosu baš dobro stoji crna boja. Tako sam u nekom času od brinete u dezenima spontano postala blondi u crnom. Pa je stigla i riđa. Riđe i teget. Kapirate. Međutim, ispada da uvek mora da se zatvori taj krug i da se izađe iz svih uloga. Ako vam neko kaže da nije tako, recite mu da ja znam bolje.

Jer, tako sam se vratila u crno. I rodila sam bebu. Pa ću još jednu.

A trudna se izgleda osećam najbolje kad su stvari na meni i oko mene najjednostavnije. Kažu da je to normalno.

U ovom sledu, dakle, poslednja faza je: trudničko-porodiljski minimal. I ispalo je, zamislite, da on sasvim zanimljivo koincidira s voluminoznim retro-futur momentima s pista i norm core naletom s druge strane. Sad ako kažete da se to baš previše zgodno pogodilo, e da ne bi ispalo da sam ja jedna neizlečiva zavisnica od mode i od duha vremena, ja sto posto neću da se složim i stvarno ste grozni. Eto.

Tekst: Maja Uzelac