Konačno ste uspeli da uđete u boys club. Na hijerarhijskoj lestvici popeli ste se dovoljno visoko da odlučujete o tome ko će i kako biti nagrađen za sposobnosti koje ima. Vi ćete: a) prednost dati koleginicama (naravno, ukoliko to objektivno zavređuju), ili b) nastojaćete da ih ipak zadržite podalje od funkcije za koju ste se sami toliko borili. Već duže od četiri decenije na snazi je uverenje kako žene koje su uspele u svojim karijerama često odbijaju da pomognu ostalim pripadnicama svog pola da postignu isto.
Razlozi? Pa, „jasno je“ – žene su predostrožnije, veća su zlopamtila, ne padaju na treptanje ljupkih pripravnica, njihove CV-jeve čitaju sa podrugljivim izrazom lica i uopšte – trude se da svima pokažu kako imaju veća muda od muških kolega obaveštavajući tako ostale da, ako misle da budu kao one, to moraju debelo da zasluže. Težak je to put, a postizanje cilja rezervisano je samo za retke. Dovoljno je da pogledate ko uglavnom upravlja kompanijama, sedi u parlamentima (pa i u ponekoj predsedničkoj fotelji) pa da vam postane jasno da su ta sedišta rezervisana samo za one sa najdebljom kožom, hladnokrvnim promišljanjem i čeličnim živcima. Dakle, za kučke.
Situacija nije ništa bolja ni na nižim hijerarhijskim spratovima. Koliko puta ste slušali o „onoj kravi“ koja je ukrala tuđu ideju? O tome kako je neka od vas uspela zato što se dopala šefu da i ne govorimo. A to stanje duhova odozgo diriguje i predano neguje ONA, žena koja se domogla visokog položaja i kojoj više ide u prilog da se bakćete jedne drugima, nego da se usredsredite na njenu fotelju. Pre tačno 42 godine ovakav „obrazac ponašanja“ dobio je i ime – Queen Bee sindrom, čime je napravljen (ne baš neuspešan) pokušaj da se simbolizuje nešto važno u vezi sa ženskim identitetom, prijateljstvima i paktovima u raznim vrstama društvenog okruženja. I dok se pitate šta ste Bogu zgrešili da se u ovo vreme rodite kao žena, čežnjivo gledate u muške redove u kojima to nadmetanje teče „tako viteški i harmonično“.
Kod njih se ti queenbeeovski momenti, a znate o čemu pričamo, (izlivi besa, zadržavanje informacija za sebe, onesposobljavanje konkurencije) smatraju ne samo normalnim, već se slave kao demonstracija ambicioznosti i hladnokrvnog racionalizma. Oni nemaju svoju Queen Bee, već šefa koji ne robuje hormonima, nego praktičnim razmišljanjem. „Zavadi pa vladaj“ nije njihov modus operandi, za razliku od ženskog sveta u kome konstantno traje catfight festival.
Ispade nekako da su za neravnopravnost polova odgovorne – žene. Pa dobro, koliko je to realno?
Mit o tome da se žene bore za pažnju alfa-žene (i trpe da ih ona istovremeno na sve načine ponižava) popularizovan je godinama. Između ostalog, zahvaljujući i filmovima Grease, Clueless, Mean Girls, Heathers i, naravno, The Devil Wears Prada. Kome nije bar na tren palo na pamet da bi bilo interesantno biti u ulozi fenomenalne, (gotovo) nepogrešive i autoritativne Meryl Streep, odnosno na svaki mogući način izbeći opciju da se bude u koži onih koje su joj podređene i ne samo da trpe svakodnevna ponižavanja, već se nadmeću u tome koja će više udovoljiti svojoj šefici? Stvari su, dakle, postavljene na takav nivo da je izgledalo da se žene na poslu takmiče, ali je taj takmičarski duh izvitoperen u pogrešnom pravcu. Ovo je, naravno, napravilo mnogo drame, ali u realnom životu stvari nisu ni blizu toliko zabavne jer nam je servirana neka vrsta mindseta koji žene drži u maloj kutiji, tera ih da se boje da veruju ikome i konstantno traže na vidiku neku koja je starija i iskusnija od nje same i spremna da joj zabije nož u leđa.
Nekome je, očigledno, dosadilo da se neprobijanje žena u svetu uspeha pravda urođenom paranojom da će ta druga uništiti sve što je ova postigla pa je odlučio da proveri kakvo je stvarno stanje stvari na terenu. Anketa koju je u 1.500 kompanija sprovela Columbia Business School iz Njujorka pokazuje da je mantra kako su uspešne dame posvećene tome da ostale (žene) drže na dnu u stvari priča za malu decu. Rezultati su pokazali da nisu žene te koje smišljeno atakuju jedna na drugu, već da su muškarci oni koji ih ne žele u upravnim odborima.
Jesu li se žene zaista decenijama zamlaćivale međusobnim nadmudrivanjem ignorišući šta se zapravo događa? A dešava se to da ćete retko kad čuti kako bilo koja firma u svom statutu predviđa određeni procenat muškaraca na rukovodećim položajima jer se tako nešto očigledno podrazumeva. Umesto toga, kompanije će ponosno isticati kako na tim pozicijama predviđaju i izvestan broj žena. Sećate se kako je prošle godine u srpsku Vladu stigla preporuka (ne imperativni propis, već preporuka) da u sazivu ne bude manje od 30 odsto žena? Šta nam to implicira? Da predstavnice „slabijeg“ pola imaju manje prostora na raspolaganju, a kad je tako, konkurencija je veća. Dakle, ništa lično, sestre, stvar je u obimu prostora! Sad, kad smo stvari isterali na čistac, trebalo bi pogledati i drugu stranu medalje, a to je da crno-belo gledanje na stvari i dalje opstaje, samo u suprotnom smeru jer ispada da su novi-stari neprijatelji na putu uspeha – muškarci. Ako je realnost stvarno takva, razočaravajuća je. Emancipacija je u proteklim decenijama napravila poražavajuće male korake ukoliko smo i dalje skloni razmišljanju u i delovanju u stereotipima. Ko je uopšte izmislio da vaš pol određuje i predviđa kako ćete graditi karijeru i da li se zaista bilo ko od nas, danas u 21. veku, na poslu ponaša „kao muškarac“, odnosno „kao žena“?
Stvari, očigledno, možemo da popravimo samo ako se držimo zajedno, a tako ćemo zadobiti i veće poštovanje druge strane. Ukoliko istraživanje Columbia Business School dovede do takvog nivoa svesti, bravo.
Tekst: Jasmina Lazić
Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija