“Osmi mart može biti trivijalizovanje problema položaja žene, što će se dogoditi onim ženama  koje dobiju cvet i poziv na izlazak. Ovaj praznik može, takođe, biti upotrebljen od strane zvanične  ideologije. Ali, sa druge strane ovaj dan može biti koristan kao dan kada se govori o aktivnostima ženskih grupa, kada se svesno i konkretno govori o problemu žena. Tada već dobijamo drugi smisao proslave Osmog marta koji je međunarodni praznik,ne pripada ni državi ni nekoj ženskoj  grupi” - Žarana Papić (Kraj osmomartovskih karanfila, Naša Borba 1998.)

Volim mart zbog Osmog marta. Neću sada naglabati o tome zašto je taj dan meni toliko značajan i poseban, ali to je mesec kada se najmanje osećam samo i uzaludno. Tokom godine se dese momenti kada se naglas zapitam da li moja dranja i udaranja u tastaturu išta vrede i pomeraju li bilo šta makar za nanometar, ali kada dođe mart, osećaj zajedništva, solidarnosti i podrške je naglašeniji nego inače. Sve ovo ima svoje tehničko uporište: mart je mesec koji vrvi od feminističkih tribina i događaja zbog najvećeg praznika ženske borbe, a tu je i čuveni marš na kom se sve okupimo, sretnemo i izgrlimo. Tog meseca se iznova prisećamo bitnih istorijskih tačaka ženskog pokreta, ponovo prelistavajući ključne stranice omiljenih literatura. Međutim, čini se da će ove godine taj mesec spontano zablistati u svom punom sjaju tj. pobuni. Nažalost, nećemo moći na ulice zbog trenutne situacije, ali izgleda je ta ista grozna situacija naterala da nam se u glavi i telima sve skupi.

Ova godina je bila godina progovaranja koja je napravila možda najmasovniji i najcelovitiji marš do sad: digitalni marš protiv uznemiravanja, seksualnog nasilja, ugrožavanja reproduktivnih i radničkih prava.

Pre nekoliko meseci zatekla sam se kao svedokinja jedne situacije koja će, ispostaviće se kasnije, biti uvertira za niz sličnih, ali grandioznijih i uticajnijih zbivanja. Sve te mini i maksi priče će do danas kulminirati i rezultirati pojavom koju ne umem da definišem, ali sigurno znam je da je važna, velika i pre svega besna.

U jeku pandemije i svega groznog što je donela i još uvek donosi, zatekla sam se u malom, neuglednom frizerskomsalonu blizu zgrade. Pre toga, nikada nisam bila u njemu, ali sam nekoliko puta gvirnula krišom da ošmekam atmosferu. Svratila sam u pidžami, tragajući za instant brzim sakaćenjem šiški koje sam obećala da više neću sprovoditi u kućnoj radinosti. Unutra su radile dve frizerke: jedna gospođa u šezdesetim i jedna devojka približno mojih godina. Osim mene, u salonu je bila još jedna žena - mušterija koja je čekala svoju frizuru. Međutim, pre nego što je klijentkinja sela na stolicu, dve frizerke se povlače u stranu kako bi obavile po izrazima njihovih lica rekla bih važan i ozbiljan razgovor. Usledio je plač jedne od frizerki, one starije, izraz neverice na njenom licu, grč i razočarenje. Brisanje razmazane maskare keceljom i pokušaj savladavanja prirodne reakcije koja je rezultat loših vesti. Iz njenog objašanjavanja i izvinjavanja mušteriji koju vidi prvi put, saznajem da je usled situacije i nedostatka posla, upravo dobila otkaz i od sutra više neće dolaziti na posao. Govori joj da nije u stanju da je ošiša i da će krenuti kući kako bi što pre pozvala neke brojeve telefona i raspitala se za drugi posao. Onda se okrenula ka meni i pitala me da li mi je možda potrebna čistačica možda. Moj odgovor presekla je žena koja je došla na šišanje, zagrlivši je utešno. Uzela je za ruku i rekla: “Da li imate makaze kod kuće? Idemo tamo da me ošišate i da popijemo čaj. Pa ćemo smisliti šta ćemo sa vašim poslom”. Dve žene koje se vide prvi put u životu, izlaze iz salona, zagrljene u međusobnoj podršci i razumevanju.

Posle ovoga, svaki mesec do danas, primećujem da je obeležio neki vid ženskog ujedinjavanja i podrške u okviru različith borbi ključnih za ženska prava: rasprostranjenost nasilja, seksizam, pravo na dostojan rad i pravo na autonomiju nad svojim telom.

Istorijski hrabro istupanje nekoliko glumica protiv serijskog seksualnog predatora i zlostavljača koje je dovelo do masovne podrške, ali i lanca pojedinačnih ispovesti “običnih” žena o nasilju i uznemiravanjima koje su trpele, srušilo je veliki zid cenzure koji je čuvao mnoge monstrume. Devojke i devojčice širom regiona su se osnažile da progovore i prijave, da budu glasne i i odlučne protiv nepravde koja ih ugrožava. Slovenačka glumica Mia Skrbinac izašla je u javnost i optužila, ali ne i imenovala glumca i učitelja glume koji ju je, prema njenim rečima, seksualno uznemiravao dok je bila student. Na Facebooku se pojavila grupa "Nisam tražila" u kojoj žene iz regije dele svoje potresna, ponižavajuća iskustva na audicijama, tokom profesionalnih kontakata, proba, na javnim mestima i događajima.

Grla nam postaju jača i glasnija, odluke nesalomive.

Nekoliko nedelja nakon toga, govor Jovane Bakule koja je samouvereno na javnoj dodeli nagrada progovorila o nepravdi i mobingu kroz koje prolaze njene kolege i koleginice i apelovala na javnost da njen govor prenese u celosti, svima nam je ulio bar jedan stepen hrabrosti i samopoštovanja više. Ovaj govor koji se raširio društvenim mrežama nije priča samo o Jovaninim koleginicama, već o hiljadama žena u tekstilnoj industriji koje čame u poslovnim prostorima bez osnovnih uslova za rad - o onima bez ugovora i onima sa otkazima kada su zatrudnele, ili bile obeležene crvenom trakom kada imaju menstruaciju.

Pre samo nekoliko dana, Tviter i Instagram preplavila su svedočenja o nehumanim uslovima rada po knjižarama, gde zaposlenima nije dozvoljeno da izađu na ručak ili sednu.

Poljakinje su i dalje na ulicama braneći pravo na vlasništvo nad svojim telom (i životom) i neće se umiriti dok abortus ne bude legalizovan u potpunosti. Makedonke ujedinjino dižu pesnice i parole na ulicama Skoplja boreći se protiv osvetničke pornografije koja cveta u onlajn privatnim grupama. Žene u malim opštinama ustaju protiv lokalnih šerifa inspirisane upornom i istrajnom borbom jedne Marije Lukić.

Feminističko-humoristički Instagram nalog @ValaLjeposava kao i profil @kriticki pokrenuli su progovaranje i svedočenja o nasilju unutar ginekoloških ordinacija i sala za porođaje i podstakle prijavljivanje svakog kršenja prava na ovim mestima.

I ovaj talas se nastavlja, a najvažnije je da je krenuo. Ja ću Osmi mart provesti snažnim razmišljanjem i slanjem ogromne podrške svim ovim herojkama koje su se uzdigle iz mračne lepljive mase ćutanja i trpljenja, kao i onim koje će se tek uzdići, a kojih će verujem, biti sve više.

Srećan nam i borben praznik.

Više tekstova o ženskim pravima i Osmom martu čitajte u štampanom broju magazina.

Tekst: Iva Parađanin